NEDJELJNA ĆAKULA Jovica Škaro: Ne bih volio da s mojim odlaskom nestanu 'Srdelice'

Prošlo je točno četrdeset godina od osnivanja Dječjeg zbora 'Srdelice' kroz koji je prošlo na tisuće mladih. U četiri desetljeća, koliko djeluje kultni splitski zbor, voditelj Jovica Škaro nikad nije zakasnio, niti je otkazao probu. Jednog od najplodonosnijih hrvatskih glazbenika s golemim opusom poezija i skladbi za djecu, dobitnikom Nagrade za životno djelo 2014.godine, koji je cijeli život darovao glazbi i ljudima, ugostili smo u našem serijalu.

- Ove godine obilježavamo četrdeset godina bogatog, plemenitog i ljudskog rada 'Srdelica'. Godine su prošle kao vihor i ostavile brojne lijepe uspomene iza nas. Bilo je tu niz domaćih i međunarodnih nastupa, djeca su putovala od Beča, Londona, Pariza, Budimpešte i brojnih drugi gradova, obišla su niz bolnica, lječilišta, domova za starije i nemoćne i sličnih ustanova. Mijenjaju se djeca, izrastaju u krasne ljude, a puno roditelja kažu da nakon dolaska u zbor njihova djeca postaju uspješnija i na drugim poljima života. To je najljepše što možete čuti.

Znate li brojku djece koja su prošla kroz zbor u ovih 40 godina djelovanja?

- Teško je imati točne brojke, ali znam da je u 40 godina djelovanja kroz 'Srdelice' sigurno prošlo preko dvije tisuće djece. U prosjeku se zadržavaju od pet do šest godina u zboru, a neki i puno duže. U suštini evidencije nikada nisam volio voditi jer bih se osjećao kao da nešto zbrajam, ali je lijepo znati neke brojke kada godine prođu.

Sreću li vas bivši članovi na ulici?

- Kada su mali lako ih prepoznam, ali kada odrastu u mladiće i djevojke nije ih lako prepoznati. Onda ih pitam da me podsjete i vrlo brzo se sjetim svakoga od njih. Budem sretan kada me bivši članovi zbora sretnu na ulici, a srce mi zatitra što su svi izrasli u divne ljude, ako je tu prisutan jedan posto mog rada mogu sretan umrijeti.

Biti dio jednog zbora kao što su 'Srdelice' je više od same glazbene naobrazbe. Čemu ih učite?

- U svakom slučaju to je nadopuna roditeljskom, vrtićkom ili školskom obrazovanju. U početku kada dođu predškolci oni su razigrana djeca i već petu probu oni su ozbiljniji i discipliniraniji. Narednih pet godina nadopunjuju se, razvijaju u glazbenom i životnom iskustvu. Ima onih koji dolaze kod nas početkom školske naobrazbe, a kasnije postaju dijelom školskih i drugih zborova, a oni stariji u srednjim školama sudjeluju u raznim mjuziklima, neki od njih nastave obrazovanje u glazbenim školama i akademijama. Često me zovu da ih dođem gledati i budem jako ponosan na njih. U ovih 40 godina, koliko do mene dolaze informacije, ni jedno dijete 'Srdelica' nije eskaliralo u bilo kojem kontekstu.

Koliko njih nakon tinejdžerskih godina ostaje u glazbi?

- Brojni su ostali u glazbi bilo kao pjevači, instrumentalisti ili na nekim drugim razinama glazbene industrije. Gdje god se okrenemo, na koje god priredbe i glazbene manifestacije dođem, vidim moje polaznike. Primjerice braća Zoran i Goran Velić vrhunski su maestri i glazbenici, kao i brojni drugi koji već sada dovode svoju djecu kod mene.

Radili ste i sa Severinom u njezinim početcima...

- Severina je od malih godina sa mnom surađivala, njena kuma je poznavala moju mamu. Nikad je nisam spominjao bojeći se da mi neko ne kaže kako preko njenog imena želim nešto postići. Međutim, Seve je to razotkrila kada sam imao priredbu na Rivi. Kada je na Danima Dioklecijana utjelovila Prisku izašla je iz špalira i popela se na pozornicu, zagrlila me i pustila nekoliko suza. Kasnije sam čuo da je na televiziji rekla kako je bila sretna jer me je vidjela, a otkrila kako je sa mnom počela svoje prve glazbene korake. Kasnije sam predložio teti Lepoj Smoje da je preuzme i Seve je počela s Mozaikom. Nakon toga je odrasla u divnu curu, došli su njezini nastupi na Prokurativama, a potom se odselila iz Splita. Ne mora nju nitko priznavati, ali je ona na Balkanu broj jedan. Što se tiče muzikalnosti, plesnog iskoraka i umjetnosti, ona je rijetka osoba.

Cijeli život ste u glazbi pa ste relevantni za odgovoriti na iduće pitanje. Kako biste ocijenili današnje stanje na hrvatskoj glazbenoj sceni?

- U ondašnje vrijeme bio sam jedan od odgovornih osoba na dječjim priredbama kao što je 'Prvi pljesak'. Tu su počeli brojni glazbenici kao što je Severina, Đurđica Miličević, Ljiljana Nikolovska koja je u ono vrijeme bez presedana bila broj jedan, skromni i dobri Dražen Zečić... Svakoga od njih sam čini mi se dobro ocijenio i vidio da imaju određene kvalitete. Znao sam prepoznati posebnost, recimo Zeko je za razliku od drugih znao svirati gitaru, uz to je skladatelj i pjesnik. Nije bilo dovoljno samo pjevati. Nažalost, danas je dovoljno osrednje pjevati, a u studiju će ih korigirati nekim tehnologijama i to će proći. Zato smo i došli u situaciju u kojoj jesmo da zabavna glazba stoji na niskim granama. Rock glazba možda još ima kvalitete jer ima mladosti koji odlično barataju gitarama, klavijaturama, bubnjevima, harmonijama. Takvi kada se upuste u nešto ozbiljno dobijemo niz sjajnih bendova kao što su bili Đavoli, Stijene... Danas smo postali skromniji sa znanjem, radom, a defacto je najveći uspjeh kada sviraš deset nedjelja zaredom na svadbama. U mojoj mladosti to nije bilo tako...

Što se još promijenilo u odnosu na prije?

- Veliki dio radio postaja su u privatnim rukama i moraju od nečega živjeti, od propagande općenito ili od glazbene propagande. S druge strane televizijske kuće rijetko podupiru mlade glazbenike, ne vidim aktivnu HRT u Splitu. Ne želim biti negativan, ali glazba je pomalo napušten teren. Produkcija je skupa i jasno da mladost nema novca za svoje prve snimke u studiju. To uključuje tekst, glazbu, aranžman, bek vokale, instrumente... Izgubili smo tako dobar sound jer je cijeli glazbeni menadžment loše organiziran, rijetko se ulaže u mlade ljude.

Upravo nas je mladi Splićanin Roko Blažević predstavio na Eurosongu...

- Nemamo mu što prigovoriti, sjajno pjeva, svira instrument, talentiran je, ima odličan tim ljudi oko sebe... Međutim, ono što nisu dobro pročitali je činjenica da pjesma 'The dream' nije za Eurosong jer se tamo traže hitovi. Roko je kao veliki gospodin naučio brojne sudionike kako se pjeva, ali sve drugo što se traži nismo imali.

Kakvi su nam koraci potrebni kako bi 'spasili' domaću glazbu?

- Evo recimo koncerti slični 'To je moja zemlja' što je Ivan Bubalo organizirao na Poljudu, koji veličaju značaj i važnost hrvatske glazbe. Neka netko proba organizirati jedan takav glazbeni spektakl pa će shvatiti koliko je to zahtijevan posao. Iziskuje živce, rad, novac,... To je u konačnici nešto što gledatelj koji sjedne na svoje sjedalo ne vidi i ne zamjećuje. Dalmatinska glazba je vrh hrvatske glazbe, kada uzimamo područje Mediterana onda sigurno nitko nije bliži harmonijskim simbolima i načinu pjevanja od Dalmacije.

Ulažemo li dovoljno u glazbu?

- U svakoj zgradi u Dalmaciji od desetero djece barem ih jedanaest odlično pjeva. Trebali bi imati najbolje dječje zborove, a postavlja se pitanje ulažemo li dovoljno u to. Nije lako s djecom raditi, da je lako ne bi u Splitu u četrdeset godina bile samo 'Srdelice', bilo bi na desetke takvih zborova.

Ipak, kako nam vaši kolege otkrivaju, niste nikada zakasnili na ni jednu zakazanu probu...

- Nisam, istina je. Moram biti odgovoran jer su to djeca. Uvijek dođem barem pola sata ranije.

Osim 'Srdelica' za vrijeme rata vodili ste i zbor 'Prognanici'...

- Osnovali smo zbor 1990. godine, a bilo je tu tristotinjak djece izbjeglica koju je pomahnitali ratni vihor otrgnuo od roditelja, prijatelja i topline ognjišta rodnog zavičaja. Radio sam s njima punih osam godina, dok se posljednje dijete član zbora nije vratilo kući. Nastojali smo im vratiti osmjehe na lica, ta djeca su imala teško djetinjstvo kakvo ni jedno biće ne zaslužuje.

Nosite li u uspomenama neke anegdote?

- Sjećam se jedne anegdote kada smo se 1993. godine uputili preko Zadra, koji je bio u ratnoj zoni, u Zagreb. Spomenut ću jednu djevojčicu iz Vukovara Marinu, pitala me je na putu zašto stojimo i ne možemo proći, odgovorio sam joj jer se vanka puca. Ona je meni rekla da se ne bojim jer da se radi od dalekoj lokaciji od barem 20 kilometara. U čudu sam je pitao kako ona to može znati, odgovorila mi je da zna jer živi u Vukovaru, a baka Tenji i da se slično odjekuje. U tom trenutku smo zapjevali 'Zvončići', ponovili smo pjesmu pet puta dok nismo prošli zonu. Došli smo u Zagreb gdje su nas dočekali političari na čelu s doktorom Andrijom Hebrangom. Već tada sam radio festival 'Mali Split', a došao sam za ideju da se u Zagrebu jednom godišnje okupe sva djeca. Tako je organiziran prvi Hrvatski dječji festival prije 24 godine, a koji i danas okuplja mlade iz svih krajeva zemlje.

Koje ste još stvari organizirali i napravili, a posebno vas raduju?

- Organizirao sam Dječji festival 'Mali Knin', prve priredbe je Thompson upravo s nama radio, a to uvijek s poštovanjem spomene. Već 30 godina održavamo 'Mali božićni koncert', organiziramo i križni put na čakavici, ponosni smo i na dva povijesna spektakla 'Diokles' i 'Marko Polo', a naša djeca uvijek sudjeluju u povorci za sv.Duju.

Pokrenuli ste i 'Mali Split'...

- Iduće godine ćemo proslaviti 30 godina festivala. Ponosan sam na jedinstveni festival ovog tipa, na pozornici godišnje prođe na stotinu djece, a brojni nikad ne odu s nje. Zahvaljujući Gradu Splitu, Turističkoj zajednici Grada Splita i brojnim drugima imamo priliku svake godine izdati CD koji sadrži jedan zavidan broj dječjih pjesama. Od mladosti sam u glazbi, imam brojna prijateljstva pa nam uvijek netko uskoči u pomoć, počevši od pokojnog Zdenka Runjića do današnjeg Mikija Noplinga, svi su oni kada je trebalo dali pjesmu, a ja bi izmislio sredstva da se to snimi. Kasnije je bilo lakše jer su sin Leo i Lana u tom poslu.

Kako sve stignete odraditi gotovo sami?

- Ljubav prema poslu uvijek mi je pomagala da mi ništa nije teško, od rada s djecom, do organizacije programa, nastupa, robe... Tijekom četrdeset godina pomagale su mi Nada Meštrović, Danica Radosavljević i Snježana Kezić. Alen Krstulović zadnjih desetak godina prati nas svojim fotografskim objektivom i vodi brigu da imamo sve dokumentirano na fotografijama. Vanjskih prijatelja i suradnika ima puno, a posebno hvala sinu Leu koji nam uskoči u pomoć sa svojim studijom.

Koliko su se djeca promijenila u odnosu na prije?

- Djeca su ostala ista, ali je danas drugačiji pristup roditelja. Velika je razlika ondašnjih spram današnjih, imaju drugačija očekivanja. Ne može se od ničega stvoriti nešto, nema tu velike filozofije. Mora se raditi, stvarati, učiti i imati rezultate. Split je muzikalan, nema onoga tko će ovdašnju publiku prevariti, taj se nije rodio. Ovaj grad obiluje nizom mladih glazbenika i logično je da roditelji to primjećuju, da bi oni nešto napravili u tom kontekstu, moraju biti realni. Učim i ja svaki dan, nastojim vidjeti gdje mogu napredovati.

Niste od onih koji se vole hvaliti uspjehom. Međutim, morate priznati da ste dali veliki doprinos Vašim djelovanjem. Je li Vam žao što niste radili nešto što je profitabilnije?

- Uvijek sam zanemarivao sve drugo, glazba je uvijek bila na prvom mjestu što nije normalno. Živio sam glazbu, kao mladić učio sam svirati klavir kod profesorice Nade Burle, svirao sam u nekim društvima, napravio sam brojne knjige, pjesme, poezije,... Pozornica mi je značila puno više nego što čovjeku treba, ali sam u nekom trenutku shvatio da ću put nastaviti u smjeru gdje sam i danas. S vremena na vrijeme nešto napišem, ali sam u zboru našao sebe i živim za to.

Na što ste najponosniji?

- Na svu djecu Srdelica, moju djecu i unuke. Nadam se da mi moja nisu zamjerila što nekad zbog posla nisam bio s njima. Mogu biti ponosan na sve, ne bih izdvajao ništa posebno jer steći suradnike i dobre prijatelje je radost života. Ne mogu se odreći 40 godina rada 'Srdelica', pa 14 godina rada s ansamblom iz Trilja 'Djevojke Cetine', glazbene škole u Trogiru, Sinju, Kostanjama, Drnišu, zbora 'Prognanici'... Radili smo, guštali, smijali se i plakali, guštao sam što ih volim i što oni mene poštuju. Uvijek smo predstavljali s ponosom našu Dalmaciju i cijelu Hrvatsku.

Bojite li se što će biti s 'Srdelicama' nakon što odete u mirovinu?

- Samo Hajduk živi vječno, ali ne bih volio da s mojim odlaskom nestanu 'Srdelice'. U tradiciji splitske glazbe uvijek je bilo nekoliko dječjih skupina, gdje sam i sam pjevao, a nestala su. Teško je održati se, a pogotovo s djecom. Vjerujem da će se zbor nastaviti djelovati jer je tu uloženo vrijeme, materijalno, ali uz sve to puno ljubavi svih koji su bili i jesu dio ove priče.