NEDJELJNA ĆAKULA Marino Franičević: Svojom harmonikom nastupam i na rastavama brakova, a na djevojačkim večerima žicaju me da glumim stripera

Nakon sportske karijere Marino Franičević svoju ljubav prema glazbi pretvorio je u posao. Nakon što se oprostio od vaterpola, uživa u sviranju harmonike i pjevanju. Franičevića će te tako često vidjeti i čuti po vjenčanjima, zabavama, kafićima, a često ga i zovu 'prvom harmonikom Splita'. Evo  što kaže o toj tituli...

- Dobro ste me nasmijali, to je pretežak naziv jer ima kolega koji su također vrhunski u svom poslu. Znam da svoj posao radim pošteno i najbolje što mogu, publika to prepoznaje i hvala im ako su mi dali takav kompliment.

Za početak nam kaži zašto si se ostavio vaterpola?

- U većini hrvatskih klubova od vaterpola se teško može živjeti, a kamoli steći zalog za budućnost nakon igračke karijere. U Hrvatskoj se može preživjeti u tri kluba, a u ostalima teško. Igrao sam za POŠK, Cataniju, Mornar, Jadran, Mladost, Budvu, Bresciju, a nakon nekog vremena shvatio da se dogovori ne poštuju. Često klubovi nisu isplaćivali igračima plaće, a kada postaneš stariji i ozbiljniji shvatiš da od nečega trebaš i živjeti. Nije vaterpolo kao neki drugi profesionalni sportovi, a kada sam napunio 30 godina, odlučio sam prekinuti svoju sportsku karijeru.

Igrao si i za reprezentaciju Gruzije...

- Na poziv Revaza Čomakidzea koji je igrao u Hrvatskoj, a nakon što nisam bio u planovima reprezentacije Hrvatske, pristao sam zaigrati za Gruzijce. Dobio sam državljanstvo, kao i još neki Hrvati, i bilo nam je lijepo. Ostvarili smo povijesni uspjeh, sudjelovali smo na Europskom prvenstvu.

I? Kako se vaterpolist našao u glazbenim vodama?

- Od desete sam godine počeo trenirati vaterpolo, a paralelno sam počeo pohađati i glazbenu školu. Prvo sam svirao klavijature, a onda prešao na harmoniku. Međutim, izabrao sam vaterpolo, a koliko sam mogao uvijek sam ga usklađivao s glazbom. Gdje sam god igrao u karijeri, uvijek sam svirao i pjevao, a zbog toga bio posebno dobro primljen.

Vjerujem, tko ne bi poželio harmonikaša u društvu...

- Uvijek je harmonika u autu, jer kada se skupi dobra ekipa, mnogo puta ni iz čega krene zabava pa mi je gušt zasvirati. Uvijek sam je sa sobom nosio i kada sam se bavio sportom. Sjećam se kada sam s Mladosti osvojio titulu prvaka, išli smo na večeru, pa sam na kraju imao svoj mini koncert. Dok sam igrao u Budvi, okupljali bismo se u jednom kafiću, spontano bih zasvirao i uvijek je bilo puno. Imao sam i svoj plakat na kojem bi oni napisali 'Nesuđeni kralj Jadrana Marino Franičević', a ispod je pisalo 'i gost večeri Silvana'. Svi su se uvijek pitali tko je Silvana, a to je zapravo bilo ime moje prve harmonike.

Tko ti je kupio Silvanu?

- Dida je Silvanu kupio mom ocu, a na kraju je ona kupila prašinu u ormaru. Dok je nisam aktivirao i krenuo svirati harmoniku.

Znači, jedno vrijeme si uspješno kombinirao oboje, a onda je prevagnula glazba?

- Da. Bilo mi je krivo prekinuti s vaterpolom, dvadeset godina sam proveo na bazenima, posvetio se sportu, ali sam shvatio da trebam promjenu. Odlučio sam se za glazbu koja je danas moj posao i velika ljubav. Na početku sam nastupao s najvećim showmanom na gitari - Denisom Mudrinićem 'Mudrim', a i danas traje naša ljubav...

Gdje najčešće nastupaš?

- Šarolika su mjesta - od klubova, kafića, restorana, konoba, rođendana, momačkih i djevojačkih zabava... Nekada nastupam sam, a nekada cijeli moj bend, ovisno što klijent želi.

Predstavi nam svoj bend...

- Na gitari je Marsel Benzon, naša glazbena zvijezda, na kontrabasu Hrvoje Babić i Viktor Glista na bubnjevima.

Koliko često nastupate?

- U prosjeku tri do četiri puta tjedno, a skupi se stotinjak nastupa godišnje. Ljudi nas zovu po preporukama i to nam je najveća reklama. U ovom poslu više trebaš biti zabavljač nego vrstan muzičar, a tu sigurno nećemo razočarati našu publiku. Za doći do ove razine trebalo je puno vremena, truda i odricanja.

Koju vrstu glazbe najčešće sviraš?

- Sve sviram, domaće, narodne, strane... Sve mi je gušt, ali to zavisi o tome kakva je ekipa. Prilagodiš se, netko želi dalmatinsku muziku, netko domoljubne, netko samo narodne.

Znači li to da publika najviše sluša narodnjake?

- Žao mi je što većina klubova pušta sličnu vrstu glazbe i Splićani nemaju baš izbora. Na kraju se sve svede na 'Nije život jedna žena' i 'Čaše od kristala'. Imao sam i čudne zahtjeve, tipa da izvedem neku techno glazbu na harmonici, kasnije su rekli da je to dobro zvučalo. Volio bih da mogu više eksperimentirati...

Kolika je najveća napojnica koju si dobio?

- Napojnice su česte u ovom poslu, ali sve ovisi koliko si pjesmom 'pogodio' publiku. Imao sam nekoliko većih napojnica, a jednu posebno pamtim. U jednom splitskom restoranu smo svirali i svidjeli se gostu koji nas je zvao da dođemo kod njega u München. Prvo sam mislio da je riječ o nekoj šali, ali na kraju nas je pozvao, platio put i smještaj. Svirali smo za njegovo društvo koje je, oduševljeno našim nastupom, ostavilo napojnicu od nekoliko tisuća eura.

Koliko je posla van samih nastupa?

- Ima puno posla. Treba vježbati nove pjesme i znati ih što više, kako bi zadovoljio razne ukuse i želje. Ovisiš sam o sebi i koliko ćeš nastupa dogovoriti, zapravo si sebi menadžer. Nemaš pravo na bolovanje jer te nema tko zamijeniti, a često si i psiholog jer je glazba najbolja terapija.

Bi li volio jednoga dana napraviti autorsku stvar?

- Zašto ne, volio bih imati svoju pjesmu i album. Već smo nešto Marsel i ja pričali o tome. Imamo planove, ali ništa konkretno.

S kim bi s estrade volio ostvariti neki duet?

- S Halidom Bešlićem i Severinom, ha, ha. To bi baš bilo lijepo, jer često su na listi želja kod moje publike.

Koliko je teško živjeti noćni život?

- Sport me je puno osnažio i pomagao da se lakše u životu nosim sa svim. Međutim, zamijeniti dan za noć nije nimalo lako. Pogotovo kada kući imaš dvoje male djece, a zareda ti se tjedan dana u komadu noćnih svirki. Duje i Roko ne biraju kada će tatu probuditi ha, ha... Sve je dobro, samo ponekad nedostaje sna, harmonika teži 12 kilograma i treba je rastezati cijelu noć ha, ha. Nije ovo lagan posao, ali, kao i svaki, ima svoje prednosti i mane. Volim ga i nije mi teško.

Spomenuo si nastupe djevojačkim večerima. Je li teško biti okružen samim ženama?

- Žene se zabavljaju bolje nego muškarci, budu opuštene pa nije problem nastupati okružen ženama.

Imaju li žene drugačije želje nego muškarci?

- Jedna grupica je tražila da im uz harmoniku glumim i stripera, ha, ha... Ma, sve je to simpatično.

Je li bilo još čudnih zahtjeva?

- Svirao sam na rastavama brakova, tu su ljudi opušteniji nego na vjenčanjima.

Gdje te se može uskoro čuti?

- U restoran Mano, tamo smo sada svaki petak. Napravili smo neki dobar đir...

Koja je tvoja tajna uspjeha?

- Sve što sam ikada radio, pristupao sam s iskrenom željom i ljubavi prema poslu. S takvim pristupom se ne bojim neuspjeha. Po prirodi sam zabavan lik, a to je veliki plus u ovom poslu jer si prije svega zabavljač. Smatram da na svakom nastupu trebaš imati osmijeh na licu, ponijeti dobru energiju, a probleme ostaviti kući. Nema tu velike filozofije, tako dobivaš povjerenje ljudi zbog kojih i jesti to što jesi. Daj Bože zdravlja i da još puno godina zabavljam narod.