NEDJELJNA ĆAKULA Željko Baričić: Drugi autori recikliraju riječi, a Vjekoslava izmišlja nove i zbog toga je posebna

Jasmin Stavros i grupa Magazin nastupit će na novogodišnjem dočeku u Splitu. Željka Baričića, osnivača legendarnog splitskog sastava, tim povodom ugostili smo u našem serijalu. Kratko je najavio što Splićane očekuje na Silvestrovo, a onda nam otkrio zanimljive detalje iz svoje 35-godišnje glazbene karijere koju je proveo kao gitarist grupe Magazin. 

- Svake godine na ovakvim feštama ljudi dođu na svoje jer točno znaju što mogu očekivati od Magazina. Možemo se pohvaliti da smo jedan od rijetkih bendova na estradi koji pjevaju isključivo svoj repertoar, rijetko napravimo iznimku. Zadnji put smo Novu godinu čekali u Splitu prije nekoliko godina, sjećam se da je puhala bura, bilo je neugodno na bini, ali je zato publika bila fenomenalna.

Što publika može očekivati ove godine?

- Nema tu nekih iznenađenja, Magazin je grupa koja postoji dugi niz godina, opus naše pjevačice Andree je odlično prihvaćen od mlađe publike, ali i one srednjih godina. Sve što smo izvodili tijekom svoje karijere, pjesme su za široki dijapazon slušateljstva. Bit će zanimljiv taj ulazak u 2019. godinu kada ćemo na pozornici biti sa Stavrosom. On je svirao bubnjeve u 'Mladim batalima'. Bilo je to vrijeme kada smo puno radili, ali i zarađivali. Neki su kupovali auta, a Stavros Yamaha Ludwig bubnjeve...

Kada smo kod 'Mladih batala', možete li se prisjetiti tog perioda...

- Osnovao sam grupu s prijateljima iz škole, muzika nam je prije svega bila ljubav i jedini razlog zašto smo se okupili. Prvi nastup imali smo već u osmom razredu osnovne škole, a kasnije postali neprikoslovljeni zabavljači u Splitu i okolici. Nije bilo maturalne zabave ili neke druge fešte da nas nisu zvali. Tada, u vrijeme kada nije bilo Interneta, skidali smo pjesme s Radio Luxemburga. Bio je to dugotrajan i mukotrpan posao, ali se uvijek isplatio jer je publika bila sretna što može čuti svjetske hitove uživo u svom gradu. Fronta u Spinutu bila je mjesto koje smo punili tri put tjedno, a kasnije je to bio Pravni fakultet. Bilo je to divno vrijeme...

Onda ste u 'Batale' doveli prvu pjevačicu...

- Da, to je bila Majda Šoletić i ona je zapravo bila i prva pjevačica Magazina, a ne Ljiljana Nikolovska kako svi misle.

Kako je došlo do promjene naziva?

- Htjeli smo mi ostaviti 'Mladi batali', ali... Kao predstavnik grupe išao sam u Jugoton odnijeti neke materijale koje smo snimili. Odmah su me pitali što znači naš naziv, kažem ja njima - stari Splićani. Brzo je uslijedio odgovor kako trebamo mijenjati ime. Tada je grupa Boney M bila popularna, pa sam predložio 'Batali M', nisu ni to prihvatili. Kako smo napredno razmišljali, shvatili smo da bi nam sponzori dobro došli. Tako smo uspostavili kontakt s robnom kućom Dalma koja nam je sponzorirala opremu. Došao sam opet u Jugoton i predložio da se zovemo Dalmatinski magazin, rekli su da je to već puno bolje. Pod tim imenom snimili smo prve singlice koje je napisao Teo Trumbić, a onda se jednoga dana pojavio Tonči Huljić.

Smijali smo se Tonču kad je donio pjesmu 'Kokolo'

Što se promijenilo njegovim dolaskom?

- Išao sam u vojsku, a kolega je predložio jednoga maloga koji svira klavijature da me tu godinu zamijeni. Tonči je tako svirao, a kada sam se vratio kazali su mu da je jedini način da ostane u sastavu da počne komponirati. Prihvatio je to bez razmišljanja i ubrzo donio prvu pjesmu 'Sjećanja' s kojom smo nastupali na Splitskom festivalu '81. Majda je u to vrijeme odlučila voditi obiteljski život i otišla je iz grupe. Napravili smo audiciju za novu pjevačicu i izabrali Mariju Kuzmić, koja je pjevala prateće vokale grupi More s Meri Cetinić, Oliveru Dragojeviću i Miši Kovaču. Imala je glazbenu povijest i činilo se kako je sjajan odabir. Snimili smo prvi album i skratili naziv u Magazin. Bio je to solidan album, ali nismo prodrmali tadašnju estradu s njim.

Kada se dogodila prekretnica?

- I onda je Huljić jednoga dana donio pjesmu 'Kokolo'. Bilo je to vrijeme Velog mista i Malog mista, papiga Kokolo iz serije je bila hit i ona ga je inspirirala za pjesmu koja je promijenila sudbinu Magazina. Na prvu, kada je Tonči donio pjesmu, smijali smo se i govorili kako to ništa ne valja. Snimili smo je u garaži, tako se to radilo u to vrijeme, Mare ju je otpjevala kao ogledni primjerak za Splitski festival. Ostala je trudna i nije mogla nastupati pa smo hitno trebali naći drugu pjevačicu. Stjecajem nekih okolnosti, ranije sam upoznao jednu malu koja pjeva kao zmaj. Sjetio sam se tako Ljiljane i požurio kod njene mame da je nagovorimo. Nije bila za to da se njena kćer pridruži Magazinu jer je mlada, a i Ljiljana je govorila kako bi ona radije pjevala operu. 

Kako ste je uspjeli nagovoriti?

- Na kraju smo je ipak nagovorili, rekli smo da od zabavne glazbe može solidno živjeti za razliku od opere, a mami obećali da ćemo je dobro paziti. Tako je i bilo, bila je naša mezimica. 'Kokolo' je napravio bum, ploča Splitskog festivala prodala se u 100 tisuća primjeraka, a istoimeni album u zlatnoj tiraži. To je defacto bio početak Magazina, 1983. godine kada se rodio 'Kokolo' s kojim smo osvojili djecu, a onda je 'Piši mi' osvojila ostatak publike.

Tada su vas pokrali na Zagrebačkom festivalu...

- Bilo je proglašenje pobjednika, dobili smo najveći broj glasova publike, ali su nas prozvali kao drugoplasirane. Publika je ustala, počela zviždati i napuštati Lisinski. Nismo željeli izaći na dodjelu, Oliver Mlakar koji je moderirao festival bespomoćno nas je dozivao. To je bio jedan od većih skandala hrvatske glazbe, ali smo dobili reklamu o kojoj smo mogli samo sanjati. Album 'Piši mi' prodao se u dijamantnoj tiraži. Idući 'Put putujem' je napravio bum, prodan je u preko 700 tisuća primjeraka, dobili smo sva priznanja koja dolaze s tim, a na kraju i nagradu Jugotona 'Zlatna ptica'.

Onda su uslijedile brojne turneje...

- Tada je bilo nepisano pravilo, ako prodaš 100 tisuća ploča možeš ići na turneju. Počeli bi s Hrvatskom pa nastavili dalje, turneja bi trajala po tri mjeseca, a isto toliko nas vremenski ne bi bilo kod kuće. Nekada smo imali i dva koncerta dnevno, jedan u pet, a drugi u sedam sati popodne. Sljedeći album 'Magazin', na kojem su bile 'Ti si želja mog života', 'Tri sam ti zime šaptala ime' i 'Sve bi me curice ljubile' je prodan preko 500 tisuća primjeraka. To su bila zlatna vremena Magazina.

Je li rat zaustavio uzlet Magazina?

- Napustila nas je Ljiljana, a Danijela Martinović imala je nesreću jer je došla u vrijeme rata. Tržište nije postojalo, bile su blokade... Sjećam se kada smo prvi put u ratno doba išli snimati u Zagreb, trebalo nam je 12 sati vožnje. S Danijelom smo pjevali na prvim crtama bojišnice, na aerodromu u bunkerima, dobili smo neka priznanja za to, ali se s tim ne volimo hvaliti. Taj period je najskromniji jer je rat donio svoje. Izdvojio bih pjesmu 'Mir, mir, mir do neba' koja pjeva o miru. Izveli smo je na paradi koja je prethodila Oluji, a sam predsjednik Franjo Tuđman je inzistirao da nastupimo s tom pjesmom. U tom razdoblju, malo ljudi to zna, Petar Grašo je počeo svoju glazbenu karijeru upravo u Magazinu, svirao je klavijature neki godinu i pol.

Onda je u Magazin došla Jelena Rozga...

- Kada je Danijela odlučila napustiti grupu, Tonči me nazvao i rekao: 'Da smo sve što želimo ubacili u kompjutor, takvu pjevačicu ne bi našli'. Huljiću je kazetu donijela Jelenina mama, čim je čuo glas znao je da je ona ta. Snimila je prethodno jednu pjesmu za Doru, a Huljićeva ideja je bila da ona ide solo, a ako prođe, idemo i mi s njom na Eurosong. Poslao me je s njom da otpjevam prateće vokale kako bi pjesma imala magazinski štih, a s nama su bile i 'divasice' kao prateći vokali. Unatoč tome što je bila stvorena za takvo natjecanje, nije pobijedila. Jelena je iza toga došla u Magazin i snimili smo 'Suze biserne' i lagano se zakotrljala njena desetogodišnja era u grupi. Bile su to nezaboravne godine, preko stotinu koncerata smo odradili u dvije godine, u neke diskoteke smo se vraćali osam puta godišnje. O Jeleni mogu samo lijepe stvari kazati, nikada nije rekla da je umorna i da joj je nešto teško. Došlo je vrijeme da ona ode u solo vode.

Potom dolazi Ivana Kovač. Što je tu pošlo krivo?

- Na sugestiju Đorđa Novkovića uzeli smo Ivanu. Mislili smo da je to pun pogodak, njeno prezime Kovač je brend sam po sebi, sjajan vokal, ali se ispostavilo da publika nije doživjela Magazin i nju kao integralni proizvod. Ivana je crnka i alt, a ne sopran kao ostale pjevačice Magazina. Koncerti s Ivanom bili su fantastični, ona je pjevačica koja ima savršen kontakt s publikom, a još bolji je čovjek. Ni jedan eksces nismo imali s njom, ali ni s jednom našom pjevačicom. 

Je li to neka tajna uspjeha Magazina?

- Jedan od razloga zašto je Magazin opstao toliko godina je što nismo konfliktne osobe. Uvijek kažem da ima puno boljih glazbenika od nas, ljepših, mlađih, pametnijih, ali se nisu uspjeli održati na okupu. Mi smo uspjeli dočekati penziju u Magazinu, a mlađi će nastaviti našim putem. Ideja je da Magazin traje vječno, opus pjesama kakav imamo je šteta ostaviti zaboravu. Magazin je kao nogometni klub u kojem se mijenjaju igrači, ali tradicija ostaje. 

Niste ni jednu pjevačicu potjerali?

- Nikada pjevačici nismo rekli da je vrijeme da ode, uvijek je to bilo na njihovu inicijativu. One su same dolazile do zaključaka da je došao trenutak za samostalnu karijeru. To je prirodno, ali Magazin s novom pjevačicom uvijek je trebao krenuti iznova. Huljić je jednom dobro rekao, da mi uvijek počinjemo karijeru kada dođe nova pjevačica u Magazin. Zahvaljujući Tonču i Vjekoslavi, koji uz nas od početka, to i dalje funkcionira. Nema razloga da prestane, mi stariji ćemo odlaziti, a nadam se neka nova mladost to nastaviti.

Andrea je na dobrom putu da postane solo pjevačica

I došli smo do 2010. godine kada dolazi posljednja pjevačica Andrea Šušnjara...

- Ima jedna interesantna priča. U Austriji, gdje žive gradišćanski Hrvati, nastupali smo 28 puta. Preskočili smo nastup samo jedne godine kada su bile ratne blokade. Tu smo prvi put doveli Andreu dok je još Ivana bila pjevačica. Istu stvar smo napravili s Danijelom dok je Nikolovska bila pjevačica i s Ivanom dok je Rozga pjevala. Sve pjevačice testiramo u Austriji ha, ha... Kada je Ivana čula Andreu na probi, rekla je da je ona pun pogodak i da je to zvuk Magazina. Andrea se brzo ukopila i već na Splitskom festivalu izvela svoju prvu pjesmu 'Sijamski blizanci' koja je bila veliki hit.

Prošlo je već osam godina, vrijeme leti... Jeste li zadovoljni Andreom ili možemo očekivati novu pjevačicu?

- Andrea je na dobrom putu da postane solo pjevačica, to neće biti još, ali u skorijoj budućnosti to mora napraviti zbog sebe. Što se nas tiče, Andreu ne bismo mijenjali novom pjevačicom, super se nadopunjujemo, unijela je svježu krv u Magazinu i prezadovoljni smo. Ona je aktivna i kada ne pjeva, doprinosi velikoj promociji Magazina putem društvenih mreža, medija i drugih evenata.

Možemo li očekivati novi album?

- Shvatili smo da se danas album izdaje čisto da ostane trag u povijesti, tako da izdajemo singl po singl, a kada se nakupi pjesama izdat ćemo album. Pjesma 'Žena, a ne broj' ima 12 milijuna pregleda i mislim da je to za nas, ali i za eru Šušnjare vrhunac. Takve pjesme dogode se jednom u deset godina, imali smo puno dobrih pjesama, ali samo neke postanu mega hitovi.

Tonču Huljiću nitko u Hrvatskoj nije blizu

Koje su to pjesme?

- Iz starog perioda to je 'Sve bi seke ljubile mornare', ona će nadživjeti sve pjesme. Ona se pjeva u svim prigodama, baš kao što se nekada pjevala 'Ćiribiribela Mare moja'. Jednoga dana ljudi će se čuditi da je to napisao Tonči Huljić i da to nije narodna pjesma.

Što mislite pod tim da će se ljudi čuditi?

- Shvatio sam zašto ljudi na prvu ne vole Huljića, on ima jedan gard, što je razumljivo. Na njemu je veliki pritisak, svako ga vuče za rukav, pokazuje mu pjesme, guraju mu kćeri i sinove koji bi se voljeli baviti glazbom i slično. Obrambeni mehanizam je taj njegov gard, ali on odbija ljude koje treba, a onima koji vrijede će pomoći. Huljić nije arogantan, velik je čovjek u svakom pogledu. Kada sam rekao da ljudi neće znati tko je napisao, mislio sam isključivo na sve narodne pjesme kojima se s vremenom izgubi autorov trag i one postaju narodne... Huljiću danas nema premca, rezultati govore za njega. Ne samo što je napravio s Magazinom i u zabavnoj i pop glazbi, on se dokazao i u crossover muzici, znači klasika na moderan način. Tko je to napravio pjesmu u Hrvatskoj da mu se nađe na Billboardovoj listi? S grupom Bond i s Maksimom Mrvicom je to napravio, uz to radi mjuzikle, ma što god radi to prolazi.

Postoji li još neki autor kojeg možete istaknuti?

- Ne postoji nitko tko mu je blizu u Hrvatskoj, Huljić je svoj opus protegnuo od 'Kokola' do danas, to traje 35 godina. Ima velikih skladatelja poput Đorđa Novkovića, ali je imao zlatni period od desetak godina kada je napravio sto hitova, ali nakon toga ništa, tako je i Rajko Dujmić s Novim fosilima, Zrinko Tutić, Zdenko Runjić je napravio ogroman opus s Oliverom... Budimo objektivni, ne postoji osoba koja toliko dugo uspješno djeluje. Ljudi često govore o tekstovima, ali ih pitam neka oni naprave tisuće njih pa ćemo raspravljati, a Vjekoslava dan danas napravi tekst i pitamo se kako joj je ponovno uspjelo.

Što je posebno kod Vjekoslave?

- Drugi autori recikliraju riječi tipa 'ljubav', 'suze', 'more', 'kamen', a Vjekoslava izmišlja nove riječi. Ona inovira i trudi se pronaći riječi koje ranije nitko nije upotrijebio u pjesmama. Mislim da nitko nikada u pjesmi nije ubacio 'hibiskus', a pjesma 'Minus i plus' je hit. Publika se zakači na fora nove riječi i to je recept za uspjeh.

Kako provodite slobodno vrijeme?

- Kada je lijepo vrijeme volim otići s brodićem u ribe, to mi je veliki gušt. Volim igrati tenis kada god mogu. Imam društvo s kojim se često družim, a volim otići i u kino. S mlađim sinom najčešće, obožavamo 4D filmove. Zadnji film koji smo gledali bio je 'Bohemian Rhaspody' jer sin obožava kompletni opus Queena, a stariji sin voli Coldplay. Hvala Bogu, nisu mi rekli da im je Ceca omiljena pjevačica ha, ha...

U karijeri ste puno toga prošli. Imate li neki trenutak koji će te pamtiti cijeli život?

- Ima ih puno lijepih i onih malo manje, ali evo jedan od posljednjih koji me je ganuo. Nakon koncerta u Budimpešti, rekli su nam što smo mi njima pružili da se ne može platiti ni jednim novcem. Svi smo plakali na te riječi i atmosferu. Ljudi su nam govorili kako su upravo uz pjesme Magazina odrastali, da su im one obilježile mladost i to je ono što ovaj posao čini posebnim.

Biste li ponovili sve u karijeri?

- Od prve do zadnje minute, ništa ne bih mijenjao u svom životu. Diplomirao sam elektrotehniku. Ni dana nisam proveo radeći u struci, imam sreću što mi je hobi prerastao u posao. Može li biti ljepše? Svaki dan idem na posao s posebnim guštom. Bojao sam se hoće li taj trenutak prestati, ali na sreću nije. Bilo je tu teških i puno lijepih trenutaka, kilometara i kilometara na putu i to ne bih mijenjao za ništa.