NEDJELJNA ĆAKULA Zorana Kačić Čatipović: Zadnja opcija mi je prihvatiti ulogu u hrvatskoj sapunici

Zoranu je splitska publika gledala u posljednjoj premijeri 62. Splitskog ljeta, u Shakespeareovom 'Mletačkom trgovcu' oduševila je sve svojim glasovnim sposobnostima. No, sve to nije slučajnost, jer je ova mlada glumica svoje glasnice 'kalila' u Glazbenoj školi Josipa Hatzea te je s Giulianom kao mlada osvojila publiku Splitskog festivala izvedbom pjesme 'Kako ću volit to ludom more'. Kako je započela njena ljubav prema kazalištu, kakve su mogućnosti glumaca u Hrvatskoj otkrila nam je kao gošća nedjeljne ćakule.

Krenimo od početka...

- Prvi trenutak kada sam se susrela s kazalištem je bio davne 1997. godine kao član dječjeg zbora Josip Hatze. Sudjelovali smo kao zbor u operi Turandot u režiji pokojnog Petra Selema koji mi je kasnije bio profesor povijesti dramske umjetnosti. Tu sam doživjela čaroliju kazališta, ali nisam mogla ni pomisliti da ću se baviti glumom. Moj drugi susret s kazalištem je bio kada sam radila mjuzikle u srednjoj školi. Prva gimnazija koju sam pohađala je imala suradnju s glumačkom školom iz Londona. Tu sam imala neke glumačke zadatke i shvatila sam kako želim biti na pozornici, želim biti u kazalištu. Tu čaroliju koju sam tada doživjela, osjećam i dan danas.

Nakon srednje škole, jedina ti je želja bila Umjetnička akademija…

- Oduvijek sam vjerovala unutarnjem glasu koji je govorio da ću upisati akademiju. Bilo je puno prepreka dok nisam upisala željeni fakultet, ali sada vjerujem da su one tu bile s razlogom. Vjerujem da u tom momentu nisam bila dovoljno zrela da se upišem na akademiju, iako je tada meni to bio smak svijeta. Sjećam se kako sam stajala ispred zagrebačke akademije i mislila sam da se neću dignuti s poda koliko sam plakala. Cijeli svijet mi se srušio, to je bila bol kao da si nekoga izgubio. Kada sam upisala Umjetničku akademiju u Splitu, onda sam plakala od sreće. Glumu sam upisala iz četvrtog puta, trebalo je to sve preživjeti, ali danas znam zbog čega sam se tome toliko posvetila.

Cijeniš li više danas svoj posao zbog težeg puta?

- Da, sve ima neku veću važnost. Ne znam kako je to nekom tko upiše iz prvog puta.

Kakvi su bili tvoji studentski dani i 'ekipa' s klase?

- Mi smo bili cijele dane od jutra do sutra skupa na fakultetu. Ekipa s klase ti postane obitelj, iako neke od tih ljudi privatno ne bih nikada izabrala za druženje. Gluma te s vremenom nauči da funkcioniraš i živiš s ljudima koji su totalno drugačiji od tebe. Ne možeš kao na drugim fakultetima okrenuti glavu i kazati da imaš drugu ekipu jer vas je na desetke u grupi. Tako ti s vremenom naraste tolerancija, naučiš kako ćeš prihvatiti različitosti i to te učini boljom osobom.

Kako bi opisala svoj posao?

- Svaki čovjek koji se rodi je stvoren da radi ono sto voli, samo zbog raznoraznih utjecaja zanemarujemo svoje unutarnje ja. Gluma mi daje osjećaj pripadnosti, postojanja i svrhovitosti. Ono što osjećam unutra dok se bavim ovim poslom podudara se s onim što radim, na istoj je frekvenciji.

Što sve uključuje rad na ulozi?

- Ovladavanje tehnikom i popriličnim znanjima koja nas mogu uputiti kako da upotrebljavamo svoja unutarnja i vanjska stvaralačka sredstva i u tome zaštititi svoju samostalnost i obraniti se od predrasuda. Umjeti stvarati svoje mišljenje i biti slobodan. Uloga je kao i čovjek, ima dvije prirode, fizičku i duhovnu.

Previše glumaca, premalo kazališta

Kakva je situacija na splitskoj glumačko sceni?

- Trenutačno je sa splitske akademije izašlo puno glumaca, zapravo previše. Da bi svi glumci u Splitu radili ono što žele, treba se otvoriti tri, četiri kazališta, što se neće dogoditi. Situacija za mlade naraštaje, pa čak i za mene nije dobra i obećavajuća.

U čemu je najveći problem?

- Najveći je problem u sredstvima koja se izdvajaju za kulturu u Hrvatskoj. HNK-a ne može zaposliti još glumaca jer Grad ne odobrava sredstva, kao ni država.

Jesi li uspjela pratiti ovogodišnje Splitsko ljeto?

- Većinu Splitskog ljeta provela sam na probama za Mletačkog trgovca, tako da je većina događaja prošla mimo mene. Gledala sam monooperu 'Dnevnik jednog luđaka' u izvedbi Ozrena Grabarića što me je jako dojmilo, kao i komediju 'Buža' Živka Jeličića. Bila sam na 'Turandota', kojeg nikako nisam htjela propustiti jer sam u njoj sudjelovala kao dijete. Bilo je to lijepo prisjećanje mojih početaka i očaranosti kazalištem. Ježila sam se čitavu operu jer je ona utjecala na moj životni put. Mletački trgovac koji sam radila s Aleksandrom Ogarjovom mi je baš prijao, uživali smo u svakom trenutku rada na predstavi.

Premijera Mletačkog trgovca usred predstave je otkazana zbog lošeg vremena...

- Prvi put mi se ovako nešto dogodilo. Osjećala sam se glupo, a na kraju je vjetar otpuhao sav trud koji smo uložili. Toliko smo se trudili, ostajali do kasno u noć na probama, borili se s hladnoćom i vjetrovima, no na kraju ne možeš protiv prirode.

Kakvi su komentari bili poslije izvedbe?

- Na premijeru su došli 'moji ljudi', a da ja njima dubim na glavi bila bih im dobra. Svi su mi čestitali, pohvalili me, no sebe ne volim komentirati. Najbolje je pitati druge koji su gledali kakva sam bila. Zadovoljna sam s novom suradnjom s redateljem čije sam predstave gledala kao student. Poželjela sam raditi s njim i to mi se ostvarilo. Ekipa koja je radila na predstavi je bila sjajna i svi smo se jako dobro slagali, a mislim da je to u konačnici osjetila i sama publika.

Koliko je važno Splitsko ljeto za vas glumce?

- Nekome koga to ne interesira je nevažno, a nama ljudima od kazališta Splitsko ljeto je od izuzetne važnosti. Želimo gledati druge predstave, druge glumce… Ne želim da se izvedbe i mi glumci ponavljamo. Super mi je što je došao Ozren raditi s nama, nisam imala prilike gledati ga uživo. S takvim stvarima došlo je nešto novo i osvježavajuće. Volim kada dolaze gostujuće predstave jer nemaju svi priliku putovati i gledati predstave u Londonu, Parizu i drugim gradovima ispunjenim kazališnom poviješću.

Imaš li nekog uzora?

- Od svakoga pokušavam nešto naučiti, nisam osoba koji imam fiksacije. Nisam nikada imala idola, ali poštujem i cijenim sve ljude koji vole svoj posao i u njemu uživaju. Svi glumci s kojima sam radila imali su nešto što sam od njih mogla naučiti, čak i ako nisu toliko dobri glumci imaju nešto u svojoj osobnosti što privlači. Pokušavam iz svakog razgovora i druženja s kolegama nešto naučiti.

Sreća što mi suprug nije glumac

Bi li prihvatila ponudu za neku hrvatsku sapunicu?

- Zadnja opcija mi je prihvatiti ulogu u hrvatskoj sapunici zbog toga što mislim da u Hrvatskoj takvi projekti nisu pretjerano kvalitetni, previše se žuri. Gleda se samo da se što prije završi neka epizoda zbog troškova koji projekt zahtjeva. Najmanje se tu misli na samu glumu, a nema se vremena za ništa. Imam dijete od godinu dana, za čiju budućnost ne bi bilo lijepo da me ne vidi nekoliko mjeseci. Da mi je novac potreban zbog djeteta, onda bih razmislila. Ne znam hoću li promijeniti mišljenje, možda jednoga dana sazrem za neku ulogu koja mi se svidi.

Planovi?

- Želja mi je stalno zaposlenje u kazalištu, jer sam trenutačno s ugovorom na godinu dana. Mislim da bi mi to pružilo neku dodatnu sigurnost. To mi je neki cilj, ne želim život od projekta do projekta. Ne volim nesigurnost, pogotovo financijsku i sva sreća što mi suprug nije glumac, ha, ha.

Svoja znanja i iskustva prenosiš na mlađe naraštaje…

- Vodim školu glume u Solinu u Teatrinu. Od prošle godine imam odraslu i grupu mladih. Nisam se u tome zamišljala, ali sam prihvatila to iz nekog izazova da vidim koliko me to može životno obogatiti. Moram priznati da mi se baš sviđa, pogotovo raditi s odraslima, koji su redoviti na probama i koji su za to jako zagrizli. Unatoč svojim obiteljima i obvezama, bili su redoviti, a ja guštam vidjeti kako su oni u tome do kraja.