Nolanov 'Interstellar' - blockbuster s mozgom i srcem u kojem je pamet uvjetna, a emocije nisu autentične
U svom filmu Piše: Miro Nikolić

Nolanov 'Interstellar' - blockbuster s mozgom i srcem u kojem je pamet uvjetna, a emocije nisu autentične

Kao i svi njegovi filmovi od 2000. godine: gledljivo, vizualno upečatljivo i beznačajno djelo

Na samom uvodu u treći milenij jedan je rođeni Londončanin, nakon svog drugog dugometražnog filma, počeo biti slavljen kao novo autorsko otkriće suvremene američke kinematografije.  Godina je 2000., on je Christopher Nolan, a film je 'Memento'. I prvi Nolanov naslov - britanski 'Following' - baš kao i 'Memento', bio je pametni nezavisni triler, jedan od onih filmova kakvima se započinje velika autorska  karijera.

Nakon izuzetno originalnog 'Mementa', filma iznimno složene narativne strukture, Nolan ulijeće u hollywoodsku major produkciju gdje nastoji opravdati svoju reputaciju jednog od najzanimljivijih novopridošlih redateljskih imena. Već s prvim hollywoodskim filmovima – 'Nesanicom' i 'Batmanom: Početak' –  Nolan dobiva široku bazu obožavatelja da bi s 'Vitezom tame' postao možda najbolje prihvaćeni hollywoodski redatelj svoje generacije.

Nije, doduše, posve jasno zašto. Ne samo da je 'Memento' do danas  ostao superioran svemu što je kasnije snimio, već su svi Nolanovi filmovi od 2000. godine naovamo uglavnom podjednako beznačajni,  premda uvijek gledljivi, vizualno upečatljivi i postupovno kompatibilni.  Radilo se najčešće i o koncepcijski vrlo intrigantnim, no u konačnici više ili manje osrednjim filmovima.

Redateljev najnoviji, najambiciozniji, najosobniji i vjerojatno najiščekivaniji film 'Interstellar' nije nikakva iznimka. 

Prava na 'Interstellar' pripadala su Stevenu Spielbergu koji je 2006. godine na pisanju scenarija angažirao Nolanovog brata Jonathana. Godinama kasnije, nakon komercijalnog i kritičarskog uspjeha znanstveno-fantastičnog filma 'Početak', Nolan se, s bratom ujedno i kao koscenarist, prihvaća režije još jednog SF-a.

U središtu priče nalazi se Cooper (Matthew McConaughey), bivši pilot i inženjer, sada farmer, koji nakon smrti supruge živi s kćeri Murph (Mackenzie Foy), sinom Tomom (Timothee Chalamet) i puncem Donaldom (John Lithgow). Zemljom haraju neizlječive bolesti, od čega je umrla i Cooperova supruga, a zbog krize je ukinuta i vojska, dok neobjašnjive oluje uništavaju usjeve i zemlju pomalo pretvaraju u prašinu.

Cooper i Murph slučajno otkriju postojanje tajne NASA-ine baze koju vodi profesor Brand (Michael Caine) . Profesor Brand, zajedno s timom stručnjaka u kojem je i njegova kćer (Anne Hathaway) , planira let u svemir kojim bi zapravo pronašao planete na koje bi ljudi mogli odseliti sa Zemlje.

Cooper pristaje biti pilot koji će provesti ekipu kroz vremensku rupu do udaljenih planeta, a društvo mu prave Brandova kći,  Doyle (Wes Bentley) i robot TARS.

'Interstellar' na prvi je pogled jedan od onih metafizičkih znanstveno-fantastičnih filmova umjerenog filozofskog predznaka na blagom tragu Kubrickove '2001: Odiseje u svemiru', poput 'Kontakta' Roberta Zemeckisa ili 'Gravitacije' Alfonsa Cuarona. U drugu ruku, Nolanov film već od samog početka sugerira kako će prisutna biti i izražena melodramatska komponenta. Ne posve uspješna simbioza tih sastavnica, međutim, tek je jedan od problema 'Interstellara'.  

Neospornom vizualnom atraktivnošću (Nolan se pred kraj filma virtuozno upušta u paralelne montaže), zavodljivim kadriranjem svemirskih prostranstava, hipnotičkom glazbenom podlogom Hansa Zimmera, ponegdje monumentalnom scenografijom i  izvrsnom fotografijom Hoytea Van Hoytema,  Nolanov film može parirati, na primjer, 'Gravitaciji'. Najveći problem 'Interstellara' nastaje onda kad Nolan zaglibi u patetici i pretencioznosti.

Megalomanska  ambicioznost Nolana prati još od ranije. U 'Interstellaru' ona za posljedicu ima pretenciozno nizanje zahtjevnih i kompliciranih tehničkih pojmova i  podataka kojima Nolan nastoji elaborirati postojanje tzv. crne rupe, vremenskih crvotočina,  funkcioniranje teorije relativnosti, pojma gravitacije i 'pete dimenzije'.  Sve je to prosječnom gledatelju bez određenog predznanja strahovito teško pratiti, a samim tim i dobar dio filma lišava elementarne funkcionalnosti jer je 'Interstellar' u tim trenucima naprosto dosadnjikav film. 

Patetičnost je specifična mana filma. Između pseudointelektualnog promišljanja o životu, braća Nolan plasiraju i tobože dirljivu poruku o ljubavi pa je 'Interstellar' povremeno optočen sentimentalnošću premda emocije gotovo nikad nisu doista uvjerljive. Ako je 'Interstellar'  Nolanov najemotivniji film - a jest - redatelj je tada neminovno suočen s jednom novom manjkavošću u svom režijskom pristupu, odnosno postupku. Najmanje je, naime, dojmljiv kada sklizne u melodramu, što se, doduše, zna dogoditi i boljim redateljima od Nolana.

Film nije lišen ni scenarističkih nelogičnosti dok je čitava početna premisa površno razrađena. Također, način na koji Cooper s maloljetnom kćerkom upadne u NASA-inu tajnu bazu i kako ga poslije angažiraju u misiji  jednostavno narušava uvjerljivost. 

S glumcima zadnji Nolanov film stoji nešto bolje; iako se iritantna Anne Hathaway prvo pola sata blesavo smješka da bi potom cmizdrila, izvedba Matthewa McConaugheyja je sasvim solidna, a zaboravljeni De Palmin negativac John Lithgow, mala MacKenzie Foy i Jessica Chastain uistinu dobri. 

Na koncu, film traje gotovo tri sata i to se osjeti, te se nemoguće oteti dojmu o razvučenosti i neujednačenosti ritma. 

Sve u svemu, pohvalno je što Christopher Nolan želi snimati blockbustere s mozgom i srcem. Velika je šteta što je u 'Interstellaru' pamet uvjetna, a emocije nisu autentične.

(Tekst je izvorno napisan za Filmoskop,
prenosimo ga uz dopuštenje autora.)

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(970, "");
Pregledaj komentare