POSLJEDNJA NOĆ U SOHOU Uživajte u izuzetnom audiovizualnom putovanju Londonom šezdesetih

Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća London je zapljusnula svojevrsna umjetnička, kulturna i modna revolucija koja je britansku prijestolnicu nakratko učinila vjerojatno najuzbudljivijim mjestom na kugli zemaljskoj. Otprilike četverogodišnje razdoblje koje je 1966. u časopisu 'Time' nazvano 'Swinging Sixties' predstavljalo je radikalnu kulturološku promjenu Londona iz prilično sivog i konzervativnog velegrada tek oporavljenog od ratnih zbivanja u pulsirajuće sjecište mladenačke energije i talenata iz svih branši; Londonom su se u to vrijeme muvali Beatlesi i Rolling Stonesi, modni fotografi i modeli poput planetarno popularne Twiggy, sva sila glazbenih bendova u nastanku, glumački aspiranti, studenti s likovnih akademija i modnog dizajna. Seksualna sloboda ćutila se na svakom koraku, mini-suknje su postale neizostavnim asesoarom baš kao i kultni Mini Morris dok se Carnaby Streetom, žilom kucavicom tadašnjeg Sohoa, svakodnevno odvijala promenada svih onih koji su se osjećali pripadnicima nove i vibrantne scene. London se prvi put počinje doimati poput grada u kojem se najbolje stvari događaju na ulici, a pubovi i kafići tek tada masovno uvode praksu postavljanja stolova i posluživanja gostiju ispred lokala. Dinamična mladenačka kontrakultura ubrzo je postala mainstream i proširila se na sve veće engleske gradove, stoga će jedan talijanski novinar zgodno primijetiti kako ulice središnjeg Londona u drugoj polovici 60-ih svojom živahnošću i razuzdanošću neodoljivo podsjećaju na rimsku Via Veneto, proslavljenu Fellinijevim 'Slatkim životom', samo bez vespi i sunca.

Junakinja najnovijeg filma britanskog redatelja Edgara Wrighta naslovljenog 'Posljednja noć u Sohou' zaluđena je upravo Londonom šezdesetih. Mlada Eloise (Thomasin McKenzie), studentica mode na prestižnom londonskom sveučilištu, naime, u jednom će trenutku po dolasku na fakultet kazati 'Da mogu živjeti bilo gdje i bilo kada, živjela bih u Londonu šezdesetih'. Jedne će noći Eloise usnuti pjevačicu Sandie (Anya Taylor-Joy) koja, naravno, živi baš u Londonu 60-ih i probija se kao pjevačica u tamošnjim legendarnim noćnim klubovima Rialto i Cafe de Paris. Od bliže rodbine djevojka ima samo baku s kojom živi do dolaska u London dok joj je majka izvršila samoubojstvo. Eloise je isprva presretna što je uspjela upasti na željeni fakultet u gradu svojih snova, no kako je kolegice iz studentskog doma nikako ne prihvaćaju, ubrzo pronalazi smještaj kod starije gospođe Collins (izvrsna Diana Rigg kojoj je ovo posljednja uloga) u Sohou. Ispostavlja se da je u njezinoj sobi nekoć živjela upravo Sandie s kojom Eloise s vremenom postane opsjednuta.

Četrdesetsedmogodišnji Edgar Wright jedno je od najcjenjenijih britanskih redateljskih imena svoje generacije, filmaš koji je u svojim najpoznatijim ostvarenjima kao što su 'Eksplozivni murjaci' ('Hot Fuzz'), 'Noć glupih mrtvaca' ('Shaun of the Dead') i 'Vozač' ('Baby Driver') spretno miješao potentne metatekstualne igrarije, postmodernističko pastiširanje, ironično poigravanje sa žanrovskim konvencijama, zatim parodiranje popkulturnih fenomena i žanrovske klasike (Romerova zombi-trilogija, 'Čovjek od pruća', akcijske 'buddy' komedije osamdesetih...) te inteligentnu satiru. Sve bi to uglavnom bilo zaludu da navedeni Wrightovi filmovi nisu istovremeno bili i efektno režirani i silno zabavni te su, što je najvažnije, nudili dašak svježine i friške perspektive unutar provjerenog koncepta.

Premda nije u potpunosti lišen specifičnog i pomalo bizarnog humora, za 'Last Night in Soho' se, međutim, može kazati kako se radi o definitivno najozbiljnijem i najambicioznijem redateljevom uratku dosad, odnosno filmu koji se nalazi u svojevrsnom kontrastu naspram svojih prethodnika. Wright je ponovno, doduše, film nakrcao referencama na čitav niz autora, naslova i (pod)žanrova, od Hitchcocka, 'gialla' i Romera do Polanskijeve 'Odvratnosti', Lynchovog 'Mulholland Drivea', Roegovog 'Ne okreći se' i Tarantina, ali 'Posljednja noć u Sohou' nažalost ne sadrži dobrodošlu dozu otkačenosti i samoparodije koja je krasila 'Hot Fuzz' ili 'Shaun of the Dead'.

Skretanje u nešto serioznije vode ne bi, dakako, predstavljalo nikakav problem da je posrijedi film čiji autor u svakom trenutku zna što hoće. Wright se, međutim, posebno u drugoj polovici filma koleba između psihološke drame, oniričkog trilera i horora što se u filmu itekako osjeti, odnosno manifestira kroz tonalnu neujednačenost i nekoherentan ritam. Osim toga, kako ide prema kraju, 'Posljednja noć u Sohou' sve češće pravi ustupke #MeToo pokretu, s čijim bi se postulatima Wright iz vremena kada je snimio svoja prva dva-tri filma vjerojatno opako sprdao. Također, film nije bez scenarističkih nelogičnosti, a neki od likova poput onog kojeg tumači nedovoljno iskorišteni veteran Terence Stamp svedeni su tek na nositelje dramskih funkcija dok kod završnog obrata ipak izostaje istinski efekt iznenađenja.

Unatoč svemu tome, 'Last Night in Soho' nipošto nije promašen film. Osim što je hvalevrijedna evokacija atmosfere prošlog vremena i dočaravanje duha jedne epohe, komplimente svakako zavrjeđuju vizualne i montažne egzibicije, virtuozno kadriranje praćeno sjajno pogođenim soundtrackom (The Kinks, Cilla Black, Dusty Springfield...) te impresivna scenografska rješenja i kostimografska raskoš zbog čega 'Posljednja noć u Sohou' vapi za gledanjem na velikom ekranu.

Zanimljiv je i redateljev otklon od nostalgičnog tona, tj. činjenica da Wright, suprotno očekivanjima, zapravo ne ispisuje ljubavno pismo kako ondašnjem tako ni suvremenom Londonu niti romantizira i glamurizira vrijeme kada je groznica tresla ne samo londonski svijet mode, glazbe i općenito umjetnosti, već vrlo kritički sagledava devijacije onodobnog, tj. današnjeg (londonskog) društva, prije svega u odnosu na žene.

Filmoznalci koji su se nagledali filmova s motivima 'doppelgangera', zrcalnih slika, košmarnih snova, duhova prošlosti i paralelne stvarnosti, mogli bi ostati imuni na Wrightov zadnji film, baš kao i oni koji su možda očekivali istančanu psihološku studiju o stremljenjima nevine, ambiciozne i psihički fragilne provincijalke koju je sažvakao i ispljunuo veliki grad, no zato će svi bez iznimke zasigurno uživati u izuzetnom audiovizualnom iskustvu koje je Wright ovoga puta isporučio.