Praizveden 'Arhimedov zakon': Zapitat ćete se u kakvom svijetu živimo

Ne, ovo zaista nije predstava o pedofiliji, uvjerila se publika u riječi redateljice Nenni Delmestre nakon praizvedbe drame 'Arhimedov zakon' u subotu navečer u HNK u Šibeniku.

Odlična predstava prema djelu katalonskog autora Josepa Mariae Miroa i Comorinae u prijevodu i režiji Delmestre predstavlja, složni su mnogi, iskorak za šibensku Dramu.

V.d. ravnateljice Maja Trlaja jasno je poručila da je 'Arhimedov zakon' pokazao smjer u kojem žele ići.

- Kazalište se treba baviti suvremenim temama i pružati predstave koje ne nude gotove odgovore, nego potiče dijalog među publikom. Mali smo grad, ali kroz povijest smo pokazali i da smo liberalni i prgavci i itekako smo spremni za ovakve teme - podvukla je Trlaja uspješan početak dramske sezone.

U središtu priče je, inače, trener plivanja Robi, lik je izuzetno uvjerljivo dočarao Bojan Brajčić, koji je zbog navodnog poljupca u usta dječaku Filipu izložen doslovce hajci.

Fantomski poljubac razotkriva zapravo društvo u kojem živimo, ljude oružane nepovjerenjem, strahom u kojem i spontane riječi izgovorene u zafrkanciji ili među prijateljima mogu dobiti sasvim drukčije značenje jednom kad linč krene.

Vjerujete li mi, pita Robi, a ravnateljica, šibenska glumica Oriana Kunčić i kolega trener kojeg je odigrao jako uvjerljivo mladi Šibenčanin Jakov Bilić, nemaju odgovor. 

Robi, alias Bojan, predstavlja cool trenera, ne mari pretjerano za pravila. Istovremeno je razigran s djecom, ili, kako sam kaže, jednostavno postane nježan u njihovoj blizini. Gdje je granica za iskazivanje emocija? 

U današnjem društvu uz medijski linč kome itekako znamo biti svjedoci, predstava naglašava i ulogu Facebooka kao moćnog alata (teških) optužbi.

Je li Robi kriv, zaista nije bitno. Osuđen je.

Publika je ispred sebe imala predstavu u kojoj je mogla razumjeti Robija, jednako kao i roditelje koje je predstavljao odlični Pere Eranović. Imali su predstavu koja ne nudi konačno rješenje, nego promišljanje, preispitivanje.

Izvrsnim redateljskim rješenjima kao prekidanjem scena, ubacivanjem drugih dijaloga, potom proširenjem prvotne scene ne gubeći logičan slijed, Delmestre tjera publiku na stalno preispitivanje, uživljavanje u uloge sve tri strane, prvenstveno roditelja i trenera, a potom i ravnateljice.

Predstava ni u jednom trenutku ne gubi ritam, scenografija za koju je zaslužna Lina Vengoechea jako promišljeno prati radnju, kao i  glazba također s njenim potpisom.

Delmestre je, kao i ostatak ekipe, zasluženo primala čestitke nakon premijere.

Naglasila je kako je drame ovog tipa vrijedno raditi i u manjim sredinama i u manjim gradovima jer suvremene teme, one koje nas se svakodnevno tiču, ljudi prepoznaju i o njima razmišljaju. 

- Ovo je predstava o tome kako se mi kao zapadna civilizacija mijenjamo u nekoj biti ljudskosti. Kako novim pravilima mijenjamo odnose među ljudima, i zapravo predstava pita kamo mi to kao ljudi idemo, jer ako smo lišeni mogućnosti da iskažemo i iskomuniciramo sućut, nježnost, prijateljstvo, što to od nas ostaje - kazala je Delmestre.

U civilizaciji straha, dodala je, koji nam se nudi kao proizvod, nudi nam se prevencija tog straha kao nekakva blindirana sigurnost.

- Međutim, kroz željezne zidove ne prolazi ni ono što nas čini ljudima, potreba da budemo jedni drugima ljudi. Kao da smo policajci koji u drugima vide zlo želeći se zaštititi - podvukla je redateljica.

Brajčić i Eranović su također naglasili da o kojoj god se tematici radi, skloni smo brzim osudama na temelju samo dijela konteksta.

- Mi smo razvili konvenciju opreza i naoružavamo se predrasudama, koje čak ne moraju biti zlonamjerne, ali nam služe kao obrambeni mehanizmi. Kad se netko brani, kad je stjeran u kut kao preplašena ovca, ne bira ni riječi ni sredstva, ali prije svake osude mi trebamo promisliti što ga je natjeralo na to - kazao je Eranović koji se pritom sjetio i riječi Zvonka Bušića o važnosti razumijevanja pozadine svake priče.

Šibenski dvojac, Kunčić i Bilić, naglasili su kako je bio veliki izazov i zadovoljstvo raditi predstavu. 

Na koncu izdvojimo samo jedan mali, ali značajan primjer kamo strah i nepovjerenje vode. Tri prijateljice šibenske gimnazijalke, Anđela, Matea i Josipa, kojima se jako svidjela predstava i dugo su nakon izvedbe raspravljale, nisu ni znale da se nekad sjedilo u krilu Djeda Mraza kada bi djeca primala poklone. Tog običaja više nema zbog dodira djece i (starijeg) čovjeka. Kad strah uzme mjesto osnovnim emocijama, zle su pojave već time pobijedile.

Dodajmo da je cijeli tim 'Arhimedovog zakona', uključujući naravno i kostimografkinju Saru Lovrić Caparin, oblikovatelja svjetla Josipa Bakulu i inspicijenta Sergeja Mioča ispraćen dugim pljeskom solidno popunjenog teatra.