PRIČA JASONA BERRYJA Američki poduzetnik je želio humanitarno djelovati u Splitu, a ta mu je želja promijenila život

Prošle godine pisao sam o dobrotvornim organizacijama u Hrvatskoj (pročitaj ovdje ako si propustio). Taj članak sam završio u potrazi za dobrotvornom organizacijom i obećao sam pisati o tome kad pronađem jednu koja je za mene posebna. Pronašao sam organizaciju s divnim ljudima i divnim ciljem. Dosta ljudi mi se javilo s idejama i preporukama organizacija kako u Splitu tako i u Zagrebu, ali imao sam priliku posjetiti Dom Maestral i kako to biva - oborili su me s nogu! Za vas koji ne znate, Dječji dom Maestral je ustanova socijalne skrbi koja se brine za nezbrinutu djecu, a nalazi se u Splitu i Kaštelima. Taj Dom vodi Jelena Burazin s timom profesionalaca velikoga srce te strogom, ali dragom vojskom teta. Najvažnije od svega je da su tamo djeca i tinejdžeri te bez obzira koliko su mi Jelena i tete dragi, djeca su ta koja osvajaju - kakva su samo ekipa! Dom, kako ga ljudi oslovljavaju, je kuća s otprilike 120 djece smještene i raspršene između Kaštela i Splita. U Domu su smještena djeca od par mjeseci pa sve do 18 godina, nakon toga je poseban program implementiran da se pomogne djeci da se snađu u životu poslije Doma.

Prošlo je već šest mjeseci od kad sam upoznao Jelenu koja mi je dopustila da volontiram u Domu. Procedura je bila pismo/preporuka od doktora, policije i pregled kod psihijatra koji me okarakterizirao kao Amerikanca, ali da nisam štetan i loš utjecaj na djecu - palac gore. Ovo je bilo u ožujku 2019., a od tada sam dosta zauzet i  uključen na načina da redovito posjećujem Dom, igram se i družim da djecom od 3 do 7 godina, ponekim tinejdžerom, organiziram evente i pokušavam pomoći Jeleni da skupi novce za projekte u Domu.

Mališi će vam ukrasti srce. Ima jedna malena grupa beba i djece i dvije grupe djece od 6 do 7 i 3 do 7 godina. Neka djeca su u Domu samo privremeno dok se roditelji ne organiziraju, dok su druga u Domu na duže vrijeme. Od kad sam krenuo posjećivati Dom vidio sam četvero djece koja su se sjedinili s obiteljima, što je i krajnji cilj, da se djeca vrate svojim roditeljima. Neki ljudi zbog svojih razloga, razumljivih ili neobjašnjivih, bilo to konzumiranje alkohola ili droga ili pak psiholoških oboljenja jednostavno nisu u stanju brinuti se za svoju djecu. Jako je teško ne suditi ih jer u konačnici svi mi imamo i svoje probleme, ali važno je imati na umu da ne znamo kako je hodati u tuđim cipelama.

Jednom do dva puta tjedno provodim sat do sat i pol s djecom od 3 do 7 godina. Moj sin od 3 godine ide sa mnom te se druži s djecom. Svaki, ali baš svaki put me obore s nogu kad krenu vrištati Jason, Jamesom (kako me neki Hrvati zovu - ženina baka me zvala tako dvije godine), Jas, Jay te krenu grliti mene i mog sina. Moga sina ne pozdravljaju tako zdušno kad dođe, ali svaki puta dobije zagrljaj na rastanku. Igramo se najčešće vani kad je lijepo vrijeme te dok se smrači, a sada kad je dan skratio igramo se na karte (ne, ne igramo poker, barem još neko vrijeme). Memory im je najdraža igra u zadnje vrijeme. Sad kad posjećujem djecu zimi, igramo Memory. Obično igram protiv dva dječaka, nazvat ćemo ih Kruno i Kruno, dok druga djeca gledaju (to im nisu prava imena, Dom čini sve da im zaštiti privatnost).

Dva Kruna su kraljevi memorije! Trudim se pobijediti, ali pored njih nemam šanse, klinci su genijalci: 6-7 godišnjak rasturaju 44-godišnjaka. Ali zato kad mi se posreći i pobijedim - skočim na stol i vičem 'Pobjeda! Pobjeda! Šta na to sad kažete, mali genijalci!?' Šalim se, naravno. Nikada ne skačem na stol. Samo trčim u krug i vičem 'Pobjeda! Pobjeda!'

U grupi su i dvije sestre koje ovisne o tjednu poželim izgrlit ili zadaviti - Peanut i Lola. Krunina sestra je isto u grupi, ima samo 3 godine i preslatka je. Ona pokušava uhvatiti korak sa starijima, ali joj ne uspijeva baš. Imaju u grupi i dvije blizanke Leila i Mika - one su pak kao male nindže. Uvijek se sakriju u kut kad dođem u sobu, promatraju i čekaju dok sjednem te se  polako došuljaju i donesu stolicu da sjednu pored mene te gledaju kako gubim od Krune i Krune. Klinci su fenomenalni. Uvijek pokušavam doći četvrtkom poslije posla i ponekad i utorkom tako da moj sin i ja možemo biti u što više u njihovim životima. Hvala mojoj ženi što me pušta svaki tjedan. Jako je teško balansirati posao i obitelj i tim više cijenim ženinu podršku jer u to vrijeme nisam s njom i našim malenim 1,5-godišnjakom.

Vrijeme provodim i s dva tinejdžera - nazovimo ih Jack i John. Psiholog s početka priče je nakon što sam obavio testiranje zaključio da smo super kombinacija - nisam siguran što to govori o meni ili o njima. Nalazimo se kad nam to obaveze dopuštaju. Dosta si pišemo poruka. Imam milijun planova što raditi s njima, ali oni su prekul da mi se priključe ili da provedu vrijeme s ovim starcem. Teško usklađujemo raspored, ali trudimo se. Išli smo skupa na karting, kave, igrali video igrice ili jeli pizzu. Oni su super dečki. Super se slažu s klincima te su bili kod nas u kući na druženju sa svima. Pokušavam biti dobar uzor, ali mi ne ide - psujem, grozne su mi šale, nemam stila i zezam ih nemilo, ali se trudim popraviti. Oni me toleriraju - jedva. Oni su jako zauzeti i nalazimo se većinom preko vikenda jer im je škola preko tjedna, a uostalom, kad nemaju obaveze sve što žele raditi je igrati video igrice i spavati do kasno. Ne mogu ih kriviti. Moguće je da ih ovaj članak malo osramoti. Alo, koga ja zavaravam?! Jedino što čitaju su vijesti o Hajduku i recenzije igrica. Baš me zanima što će reći ako naiđu na ovaj članak.

Tijekom ljeta prijatelji i ja organizirali smo event One Life Rally gdje se na Rivu parkiralo 50 super automobila. Posjetili smo Dom sa automobilima da ih klinci mogu vidjeti prije spavanja. I na naše iznenađenje, ta mala čudovišta su ispali zaljubljenici u aute. Nismo se ni snašli, a oni su već ušli u sve aute i isprobavali ih. Dvosjed je odjednom imao pet šestogodišnjaka naguranih unutra, a ja sam imao 4 na prvom i 4 na zadnjem sjedalu. Proveli smo vrijeme s njima, zezali se, pokazivali im aute, slikali se dok tete nisu odveli mališe na spavanje. Poslije smo provozali šokirane tinejdžere na Rivu da vide ostale super automobile. Družili su se sa vozačima i bili dio spektakla i atmosfere. Neki ljudi vole aute, neki ne - razumijem. Mislim da su svi klinci u Domu sad zaljubljenici u automobile. Ovaj event je bio samo jedna od sedam stajanja na putu od Poljske do Grčke. Na svakom stajanju, moj kopolot Ivan G i ostala 4 prijatelja bi stajali pored auta i razgovarali o autima te skupljali novac od posjetitelja i vozača. Ukupno smo skupili 10.000 eura za Dom Maestral. Ovim putem se zahvaljujem našim najboljim donorima Gabriel, Super Car Tommy, Boss Man Nick, Murcielago Martin, Officer Ivan G, Ivan Burazin (nije u rodu sa Jelena Burazin direktoricom Doma), Auto Engineer Genius Enea iz Italy, Two Car Roland, Richard B, RS6 Martin i krasna Nadine. Hvala također Nastija, Masa, Raluca i  Matej koji su svaki dan tražili donacije na stajalištima.

Donacije će biti iskorištene pri renovaciji poda u sobama te vanjskoj rasvjeti da se djeca mogu dulje igrati na zraku. Imamo još mnogo novca za skupit, ali tek smo počeli. Naša draga genijalka - arhitektica Mira Matulović Burazin je volontirala da napravi projekt. Moj sljedeći korak je vidjeti sa ljudima u Prostoriji ako mogu pomoći da napravimo krevete na kat, stolice i ostale stvari koje djeca trebaju u sobama. Ako postoji još netko da bi htio pomoći sa svojim znanjem, vještinom, donacijom obratite se molim vas Jeleni Burazin u Domu Maestral  ili meni.

Puno ljudi me pita kako se nosim sa emocionalnom stranom svega. Uvijek kažem, oni su normalni klinci kao i ostala djeca i tinejdžeri. Ne traže oni da ih žalimo. Oni to ni ne trebaju. Onu su zabavni i dragi i užitak je biti u njihovu društvu, oni kao i mi svi imaju svoje probleme, ali trude se riješiti ih. Okruženi su u Domu s divnim, dragim ljudima i ljudima koji više od svega žele napraviti nešto dobro za njih. Zato, molim vas, obrišite svoje suze. To su vaše suze, ne njihove. Istina je da će im biti teško u životu, ali kome danas nije. Imaju li dodatna opterećenja i povijest? Naravno da imaju, ali kao što sam već rekao: oni rade najbolje što znaju da imaju što bolji život. Treba li im pomoć? Naravno da da, zato sam se i uključio u volontiranje. Njima ne treba netko da im donese čokoladu ili igračke, njima trebaju ljudi u životu na koje se mogu osloniti, ljude koji su dobar uzor kao i svako dijete koje odrasta. Samo druženje s klincima, biti dio njihove svakodnevice je meni nagrada i ono što mi je važno. Jako sam sretan što sam ih našao i što mi polako dopuštaju da budem dio njihova života. Učinit ću najbolje što znam za njih, pokušat ću biti dobar uzor, biti osoba na koju se Jack i John mogu osloniti i da ih ne iznevjerim.  Također, uvijek ću doprinijeti s pizzom i videoigricama. Jack i John, slobodno me udarite ako ne održim obećanje. Možete računati na mene.