PRIČA O MORLACIMA Bili su vrsni vojnici, žene im nisu imale ništa protiv da ih tuku, ljudima za koje su smatrali da će postati vukodlaci bi prerezati potkoljenice...

Fotogalerija (6)

Talijan Alberto Fortis (Padova 1741. - Bologna 1803.) bio je augustinski fratar, prirodoslovac, filozof i putopisac. God. 1771.-'74. posjetio je Dalmaciju i napisao zanimljiva pisma znamenitim prijateljima po Europi. Godine 1774. ta je pisma sabrao u knjizi Put u Dalmaciju izdanoj u Veneciji u dvije knjige. Fortisova knjiga prevedena je na njemački 1776. godine, a na francuski i engleski 1778.

Zahvaljujući Fortisu Dalmacija je postala poznata po cijeloj Europi. Prije svega ga je zanimala arheologija, geologija, botanika i druge prirodne znanosti, ali dao je i vrlo zanimljive i značajne podatke o ljudima u Dalmaciji, njihovoj narodnoj nošnji, narodnim pjesmama, običajima itd. Posebno poglavlje posvećeno je običajima Morlaka, stočarskog stanovništa u brdima na kopnu, nešto udaljeno od Jadrana.

Fortisovo izlaganje o njihovim navodno primitivnim običajima predstavljalo je pionirsku studiju iz antropologije. Poglavlje o Morlacima izašlo je u posebnom izdanju u Njemačkoj već 1775., kasnije je prevedeno na francuski i čak na švedski (1792.). U svom opisu domorodaca Fortis je bio pod dojmom Roussaua. Kao prirodoslovac u doba prosvijećenosti Fortis se zanimao i za načine kako bi se mogla unaprijediti poljoprivreda. Hrvatski prijevod objavljen je 1984. godine (prevoditelj Mate Maras).

Nevinost i prirodna sloboda pastirskih stoljeća još se održavaju među Morlacima ili su barem ostali mnogi tragovi u mjestima koja su podalje od naših naselja. Čistu srdačnost osjećaja ovdje ne sputavaju obziri i ona se jasno iskazuje vanjskim znacima neovisno o prilikama. Lijepa morlačka djevojka koja susretne čovjeka iz svoga sela na putu prisno ga poljubi ne misleći ništa loše ili nepristojno.

Rasprostranjenost mletačkoga teritorija u Dalmaciji previše je velika, a i broj otoka u susjednom moru prevelik da bi se prirodoslovac mogao nadati kako će završti bilo što u tijeku toliko kratkotrajnih putovanja… Život jednog čovjeka nije dovoljan (bez obzira na to koliko ima pomoći) da se sastavi kompletna prirodoslovna povijest čak i najmanjeg otoka ili područja.

Podrijetlo Morlaka

Stanovnici primorskih gradova, pravi potomci rimskih kolonija, nisu prijateljski raspoloženi prema Morlacima, koji zauzvrat gaje dubok prezir prema njima i susjednim otočanima. Ova međusobna odbojnost bez sumnje je izraz starinske mržnje dviju rasa. Morlak se doduše klanja gradskome gospodinu ili odvjetniku koji mu je potreban, ali ih ne voli; sve ostale, od kojih ne zavisi, naziva Bodulima, a taj je naziv, po njegovu shvaćanju, pogrdan…

Velika razlika u narječju, nošnji, ćudi i navikama između primorskih i zagorskih stanovnika Dalmacije jasno pokazuje da nisu istog podrijetla.

Moralne i obiteljske vrline Morlaka

Morlaci općenito malo drže do domaćega gospodarstva, jer za jedan tjedan raspu ono što bi bilo dovoljno za nekoliko mjeseci, samo ako se pruži prilika za veselje. Povodom svadbe, svetkovine zaštitnika obitelji, dolaska rođaka ili prijatelja, ili bilo kojeg drugog radosnog događaja, potroši se, naravno, sve što ima u kući za jelo i piće. Ipak je Morlak vrlo štedljiv što se tiče odjeće; jer, da ne bi oštetio novu kapu, skida je bez obzira na to koliko pada kiše te hoda gologlav po oluji. Na isti način radi s obućom, ako je cesta blatnjava, a cipele nisu stare. Morlak je veoma točan, osim ako mu se ispriječe nepremostive teškoće. Ako ne može u urečeno vrijeme vratiti pozajmljeni novac, on dođe s malim darkom k svom vjerovniku da zamoli produljenje roka. Tako se ponekad dogodi da od roka do roka i od dara do dara, ne misleći o tome, plati dvostruko više nego što bi trebalo.

Smrtno gađenje prema žabama

Stanovnici ovoga kraja i općenito svi Morlaci osjećaju smrtno gađenje prema žabama. Čak ni u razdobljima nestašice (koja su, nažalost, česta u Dalmaciji, kako zbog nerazumne poljoprivrede, tako i zbog nedostataka u ustrojstvu) nijedan pravi Morlak ne bi pojeo žabu, pa makar umro od gladi. Kada sam upitao vranskog župnika zašto mjesto lošega sira ne jede žabe, gotovo je planuo od srdžbe. Rekao mi je kako ih neka morlačka protuha ponekad nosi na zadarsku tržnicu, ali još nije stigao dotle da ih jede; i dodao je da je taj čovjek na sramotu sela.

Praznovjerje Morlaka

Morlaci, bilo rimskoga bilo grčkoga obreda, imaju vrlo čudnovata vjerska poimanja koja, i zbog neznanja onih koji bi ih morali prosvjećivati, ovo nakazno zlo čine svakoga dana sve većim. Tako čvrsto vjeruju u postojanje vještica, vila, čarolija, noćnih utvara i vradžbina kao da su njihov učinak vidjeli na djelu tisuću puta. Vjeruju također vrlo čvrsto u postojanje vampira i pripisuju im, kao u Transilvaniji, da djeci sišu krv. Kada umre čovjek u kojega se sumnja da može postati vampir ili vukodlak, kako oni kažu, znaju mu prerezati potkoljenice i svega ga izbosti iglama, tvrdeći da poslije ta dva zahvata ne može više tumarati naokolo. Dogodi se čak ponekad da neki Morlak prije smrti zamoli svoje nasljednike i obveže ih da s njim postupe kao s vukodlakom prije nego što mu leš polože u grob, predviđajući da će zacijelo silno žeđati dječje krvi.

Zbog bistra uma i nekog prirodno poduzetna duha Morlaci su sposobni uspjeti u svakoj vrsti posla. Naročito su izvrsni vojnici… Čudesno uspijevaju kada se usmjere na trgovačke poslove i lako nauče čitati i pisati, čak kao odrasli… Unatoč izvrsnoj prirodnoj nadarenosti da sve nauče, Morlaci su vrlo oskudna znanja u poljodjelstvu i uzgoju stoke te u liječenju stočnih bolesti. Uporno se drže starinskih običaja. Malo je brige dosad pokazivano da se uklone njihove predrasude i da ih se pouči. Njihova rala i ostala ratarska oruđa izgledaju kao da su najgrublji izumi, i toliko su različiti od naših kao da su naprave iz vremena Triptolema, toliko se razlikuju od onih što se rabe u današnje doba. Oni prave maslo, sir i kiselo mlijeko na svoj način, i možda bi sve bilo u redu kad bi to činili s malo manje nečistoće. Krojačka je vještina ovdje ograničena na starinske i nepromjenljive krojeve odjeće što se uvijek pravi od istih tkanina, tako da bi čak i razlika u običnoj širini smetala morlačkom krojaču.

Svadbeni obredi gotovo su isti po cijeloj prostranoj zemlji u kojoj žive Morlaci, a ne razlikuju se puno ni od onih među seljacima na otocima, te u priobalju Istre i Dalmacije…

Općenito se čini da morlačke žene, pa i većina Dalmatinki, osim gradskih stanovnika, nemaju ništa protiv da ih istuku muževi, a često i momci. U okolici Drniša nevjeste moraju u prvoj godini braka ljubiti sve poznate sunarodnjake koji im stignu u kuću, ali nakon prve godine oslobađa ih se takve udvornosti. I zaista, zbog nepodnošljive prljavštine kojoj se obično prepuštaju, postaju nedostojne održavati taj običaj.

Možda je ta njihova nečistoća u isti mah uzrok i posljedica ponižavajućeg načina na koji s njima postupaju muževi i rođaci. Kad Morlak mora spomenuti svoju suprugu, nikad to ne radi bez prethodne isprike 's vašim dopuštenjem', ili 'da prostite, moja žena'. I ako muž ima postelju gdje spava na slami, ne trpi u njoj ženu, koja mora spavati na podu i poslušati samo kad je on zovne. Spavao sam više puta u morlačkim kućama i imao priliku vidjeti kako gotovo posvuda vlada taj prezir prema ženskom spolu; istina je, doduše, da žene u toj zemlji nisu nimalo ljupke ni nježne, nego čak izobličuju i kvare darove prirode.

Trudnoće i porađaji ovih žena bile bi novost među nama, gdje gospođe pate od tolikih malaksalosti i tako dugih slabosti prije nego što se rasterete, i gdje im je potrebna tolika pažnja poslije velikog posla. Morlakinja ne mijenja hranu niti prekida naporan posao ili putovanje zbog toga što je trudna; i često se događa da rodi u polju ili kraj puta sama, da prihvati dijete i opere ga na prvoj vodi što je nađe, da ga donese kući i da se idućeg dana vrati redovnim poslovima ili stadima na paši. Ako se i rode u kući, djeca se po drevnome narodnom običaju peru u hladnoj vodi.

Morlačka hrana veoma je slična tatarskoj, kao što su i ta dva naroda slična u mnogo čemu; stoga se ne bi svidjela svima onima koji su svikli na francuske i talijanske trpeze. Stolnjak je obično vuneni pokrivač; ubrusi se rijetko rabe, a kad ih imaju, i oni su vuneni. Reže se onim dugačkim i teškim nožem što ga svaki Morlak nosi za pasom; vilice se ne rabe mnogo, iako gospodar u kući ponekad ima jednu; drvenih žlica imaju mnoštvo i njima mogu podmiriti cijelu družinu kad nije pretjerano brojna. Oni koji se drže pravih narodnih običaja nikad se ne služe čašama ili peharima; umjesto njih jedna velika drvena posuda zvana bukara, u kojoj se pomiješaju voda i vino, ide naokolo od usta do usta dok ne ostane prazna.

Međusobni poljupci uzvanika često se ulijevaju u ovu tekućinu, ali je zbog toga ne pokvare. Umjesto porculana i majolika ovi dobri divljaci služe se nekim drvenim zdjelama u koje bi metnuli različite vrste mlijeka i prerađevina. Iz njih svaki član družine grabi svojom žlicom kako mu je volja…

Malo dalje je bio postavljen naš ručak. Za nj je izabrano mjesto na starinskom groblju… Jedan od tih grobova poslužio nam je kao trpeza… S velikim smo tekom jeli nekoliko različitih iznijetih jela; ostala, koja su upravo bila smatrana užicima i poslasticama morlačke kuhinje, nismo mogli ni okusiti…

Morlački način pečenja škopaca i janjadi veoma je jednostavan. Kad životinji izvade utrobu i oderu je, okrešu debelu granu sa stabla i na nju je čitavu nabiju; naloži se pred njom velika vatra tako da se prvo s jedne, a zatim s druge strane dobro ispeče. U njihovim umacima češnjak je uvijek glavna mirodija; i imaju groznih pita od mlijeka i brašna u koje također stavljaju češnjak. Bez obzira na sve to, brzo sam se toliko navikao na morlačka jela da mi se nerijetko događalo da sam s dobrim tekom jeo kiselo mlijeko, češnjak i ljutiku s ječmenim kruhom, što je njihova redovita hrana.

Nikada neću zaboraviti vojvodin doček

Nikad neću zaboraviti doček i srdačno ugošćenje što mi ga je iskazao vojvoda Pervan u Kokoriću. Jedina mi je zasluga bila u tome što sam bio prijatelj jedne obitelji čiji su članovi bili i njegovi prijatelji. Poslao mi je konje i pratnju ususret, i u malo dana što sam se zadržao u tom kraju on me je obasuo svim raskošima narodnoga gostoljublja. Ponio sam sa sobom portret svoga velikodušnog domaćina.