SERIJSKI GLEDATELJ Ethos: Turci ne snimaju samo sapunice

Kad nekome spomeneš pojam 'turska serija', on se najčešće odnosi na neke od onih beskrajnih sapunica koje se tako masovno gledaju u predvečernjim satima, no ne treba tako veliku kinematografiju i televizijsku produkciju svoditi na tu razinu. Radoznaliji su se i dosad imali prilike uvjeriti u to, a zahvaljujući lokalizaciji velikih streaming servisa sve postaje još lakše.

U tu kategoriju spada i 'Ethos' (Bir başkadir, 2020, Turska, Netflix), osmodijelna mini serija scenarista i redatelja Berkuna Oye koji u svojoj filmografiji već ima nekoliko sličnih radova, među kojima i onih s izvrsnim ocjenama, ali i filmova nagrađivanih na festivalima.

Prvo valja razriješiti neke dileme oko naslova serije. 'Ethos', ili 'Etos' je smišljen za zapadnjačko tržište, korištenjem pojma koji - ako ćemo se zbog pojednostavljivanja držati definicije iz Hrvatske enciklopedije - označava nečiji poseban odnos i pogled prema svijetu, njegova uvjerenja, navike i načine ponašanja, bilo urođene ili stečene. Tko pogleda seriju, moći će prihvatiti ovaj naslov, jer se ona najvećim dijelom i bavi sudarom različitih ethosa u suvremenom turskom društvu, ponajprije onih koji proizlaze iz tradicije, odnosno modernosti. Naslov originala je, međutim, 'Bir başkadir', s ponešto drukčijim značenjem (ovisno o tumačenju) - to je fraza kojom se s jedne strane može reći da je nešto najbolje od svega sličnog, ali isto tako i da je nešto sasvim drukčije od ostaloga. I opet, prihvatljivo kao opis teme serije, možda i više od zapadnjačkog naslova.

Ne želeći otkrivati previše budućim gledateljima, 'Ethos' govori o nekoliko osoba koje stjecajem okolnosti ispadaju međusobno povezane, bez obzira na razlike, bilo one osobne ili koje se tiču sredina i načina razmišljanja iz kojih dolaze. Jezikom dvaju naslova rekli bismo da dolaze iz različitih ethosa, od kojih svatko baš onaj svoj smatra najboljim, od seoske tradicionalističke obitelji, preko obrazovane i bogate psihijatrice do popularne glumice u sapunicama i playboya nejasne profesije. Kako se priča i odnosi junak(inj)a razvijaju, tako se razvija i njihov odnos prema onom drukčijem. Dapače, mijenja se sasvim sigurno i odnos gledatelja prema pojedinim likovima i njihovim sustavima vrijednosti. Krajnji rezultat je - vidjet ćete - detektiranje predrasuda i njihovo razbijanje.

Pojedini kritičari najveće zamjerke našli su u profiliranju likova, smatrajući da svaki od njih predstavlja skoro idealan tip svakog od ponuđenih etosa. Vaš gledatelj ne dijeli tu primjedbu, jer da bi se postigao onaj konačni rezultat koji se postiže oni moraju biti pomalo arhetipski. Berkun Oya ih namjerno tako opisuje i oslikava, i onda ih pažljivo vodi prema željenom cilju. Ako se može nešto zamjeriti, onda je to pomalo idealizirana ideja o međusobnom prihvaćanju. Kako znamo, u životu nažalost vrlo često stvari ne idu tako. No, s obzirom na slojevitost serije ova se primjedba može zanemariti. Inače, premda su većina likova žene, koje često govore o položaju u vlastitoj sredini, ovo nije (ili nije samo) studija o poziciji žene u suvremenoj Turskoj. Prije će biti da je prikaz podjele tamošnjeg društva između erdoganovske sadašnjosti i prošlosti obilježene Ataturkovim viđenjem osuvremenjivanja i budućnosti. 

Ako ima nešto u 'Ethosu' oko čega nema nikakvih dvojbi, onda su to glumačke kreacije. Glumice i glumci u seriji nama su mahom nepoznati, bez obzira na popularnost turskih serija, ali svaki lik izgrađen je i odigran maestralno, s vrhuncima u igri Öykü Karayel kao Maryjam, Settara Tanriögena kao Hodže ili pak Nesrin Cavadzade kao Melise, zvijezde sapunica. Naravno, i svi drugi su sjajni, a nije naodmet spomenuti da su zanat velikim dijelom 'pekli' baš u serijama koje (nepravedno) uzimamo skoro kao sinonim za tursku produkciju.

Savjet je jednostavan: gledati.