SERIJSKI GLEDATELJ Grijeh: Osamdesete koje smo zaboravili

Ljudi koji su odrastali i stasavali u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, poput vašeg Gledatelja, to doba obično pamte kao vrijeme dobre glazbe, nevinosti i bezbrižnosti. Kod nas je sve bilo povezano i s osjećajem da smo svijetu bliži nego ikad prije, a dijelom ni poslije. Čitali smo puno i različite novine, među ostalim recimo Start. A baš u tom sjajnom časopisu pojavili su se početkom osamdesetih prvi članci o 'homoseksualnoj kugi', kako se tada najčešće nazivalo bolest koju smo vrlo brzo počeli nazivati po međunarodnim kraticama - engleskoj AIDS, ili francuskoj SIDA, jer je 'sindrom stečene imunodeficijencije' bilo prekompliciran naziv za javnu upotrebu. A baš je ta bolest, od svega što se pojavilo u tom desetljeću, ostavila možda najviše traga na svijet. 

Relativno dugo o toj se bolesti kod nas govorilo kao o nečemu što se kod nas (u Hrvatskoj i Jugoslaviji) ne događa, tvrdnje o pošasti koja pogađa samo dekadentni, razmaženi zapad bile su bučne otprilike koliko su to drugdje (kasnije i u ovim krajevima) bile teze o božjoj kazni prema homoseksualcima. Ekstremi u svojoj gluposti vrlo često govore iste stvari, unatoč naizgled različitom jeziku, a kolikogod se kunu u vlastitu uzvišenost zapravo ih nije briga ni za koga od svih onih milijuna dosad umrlih od AIDS-a. Mnogi su se tog narativa nastavili držati i do danas premda danas o AIDS-u znamo skoro sve, od uzročnika, preko načina prenošenja do oblika zaštite. Nažalost, lijeka još nema, kao ni cjepiva, ali postoje brojne metode kojima se razvoj bolesti značajno usporava.

Točno na 40. godišnjicu pojave prvih slučajeva u homoseksualnoj zajednici u Kaliforniji, britanski Channel 4 početkom ove godine u distribuciju je pustio mini seriju 'Grijeh' (It's a Sin, 2021, Ujedinjeno Kraljevstvo, HBO). Autor joj je Russel T. Davies, našoj publici najpoznatiji po sjajnoj mini seriji 'Years & Years', ali i ne manje poznatim 'Dr. Who' i 'Vrlo engleski skandal'. Ipak, 'Grijeh' (tim naslovom preveden je na HBO-u, platformi na kojoj se seriju kod nas može gledati) po mnogočemu bi se mogao ocijeniti kao vrhunac Daviesove karijere.

Petodijelna mini serija pokriva razdoblje od 1981. do 1991., prateći skupinu mladih homoseksualaca, njihove prijatelje i obitelji od početka pojave AIDS-a do vremena kad se shvatilo razmjere pošasti i koga ona sve može pogoditi. Sam naslov potječe iz velikog hita 'Pet Shop Boysa' iz 1987. Naravno, takav izbor nije vezan samo uz doba kad je pjesma nastala, nego i zbog toga što odlično korespondira s temom i porukom serije. Davies nam kroz prikaz života svojih junaka jasno poručuje da su milijuni ljudi stradali zbog toga što su drugi njihov način života smatrali grijehom, ali i zbog toga što su mnogi među žrtvama zbog odnosa okoline sami sebe smatrali krivima zbog onoga što im se dogodilo. Moćni finalni monolog Jill govori sve što o tome trebate znati.

Velike teme, naravno, ne donose automatski i velike serije ili filmove. Ono što ovu seriju čini toliko dobrom i važnom, međutim, nisu parole. Pouke i poruke kriju se u briljantno napisanom i odglumljenom prikazu života homoseksualne zajednice u vrijeme pojave AIDS-a. Davies će vam vrlo uvjerljivo pljusnuti u lice činjenicu da se bolest doista prvo proširila među homoseksualcima, a brzina širenja bila je posljedica ponekad zastrašujućeg promiskuiteta u dijelu te zajednice. I to autori pokazuju više nego zorno, ponekad i prilično eksplicitno za širi ukus TV gledatelja. Jasno je koji je bio cilj autorskog tima, pokazati razvoj odnosa prema bolesti, a dio toga je i sazrijevanje svijesti da sama bolest nema veze s homoseksualnošću, ali se među gay populacijom najbrže širila. U početku mnogi nisu vjerovali da AIDS uopće postoji, mnogi su mislili da je preveliki publicitet samo sredstvo kojim ih konzervativci žele spriječiti da i dalje žive svoj životni stil, a mnoge nije bilo ni briga. Kako je to doista bilo i u životu, stavovi likova se mijenjaju zajedno s upoznavanjem bolesti, mnogi su AIDS-a i u seriji i stvarno postali svjesni tek kad su oko njih ljudi počeli masovnije umirati, ili obolijevati. Ne znam koliko je Daviesu to bila želja, ali itekako se poklapa s današnjom pandemijom. Sjetimo se argumenata onih - u rasponu od slučajno anketiranih sveznajućih prolaznika do akademika - koji tvrde da COVID-19 ne postoji, ili smatraju da nam ga nameću ne bi li nam uništili način života (posebno kavu), ili pak misle da koronavirus ubija ionako samo one koji trebaju umrijeti pa se zbog toga i ne treba naročito uzbuđivati. A onda se priče mijenjaju kad nekoga od njih bolest pogodi, bilo da se sami razbole ili je osjete kroz bolest ili smrt rodbine i prijatelja. Zbog toga je dobro da serija u pet epizoda pokriva relativno dugo razdoblje od deset godina, jer pokazuje sve faze jedne epidemije, od ignoriranja, preko upoznavanja na najgori način, do učenja kako je preživjeti ili živjeti s njom.

Posebna priča u seriji su glumci, odreda mladi i vrlo nepoznati, s izuzetkom poneke epizode, recimo one Stephena Frya kojem je ovaj angažman vjerojatno svojevrsno priznanje za aktivizam u LGBT zajednici. Svi u vodećoj grupi veliko su osvježenje, i treba ih pratiti. Za neke se to može raditi i izvan glume, primjerice izvrsnog Ollyja Alexandera, pjevača grupe 'Years & Years' (koincidencija je da se bend zove isto kao dosad najpoznatija Daviesova serija) i vrlo angažiranog u LGBT. On je nedavno izbacio i prigodni spot, obradu pjesme 'It's A Sin' Pet Shop Boysa, uz spot sastavljen od kadrova iz serije.

Ukupni rezultat? Dosad najjači kandidat u utrci za (mini) seriju godine.