Dok nije snimio '12 godina ropstva' i njime osvojio Oscara za najbolji film za 2013., Steve McQueen je široj publici nažalost bio poznat ponajviše po podudarnosti imena i prezimena sa slavnim hollywoodskim glumcem. Nepravedno, jer dotad je itekako zaslužio pažnju, posebno izvrsnim i nagrađivanim debijem 'Glad' iz 2008. U međuvremenu je dobio titulu viteza, sad je Sir Steve McQueen, no filmografija mu je kvantitativno ostala skromna, nakon proslavljene sage o ropstvu snimio je samo ne naročito impresivne 'Udovice' , pa je zasad i dalje na četiri režirana filma.
Prošle godine je, međutim, postalo dijelom jasno zašto toliko rijetko - za standarde prve lige nagrađivanih redatelja - izlazi s novim filmovima. Pojavila se, naime, petodijelna serija 'Mala sjekira'(Small Axe, 2020., Ujedinjeno kraljevstvo, BBC/Amazon Prime Video), saga o karipskoj zajednici u Londonu koja pokriva raspon od šezdesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća, a koja se kod nas može gledati preko HBO-a.
Prilično je upitno može li se u ovom slučaju govoriti o TV seriji, ili pak o neobičnom baštardu, kolekciji pet filmova, pet priča koje su povezani osnovnom niti, ali inače međusobno sasvim odvojene. Ovim djelom McQueen se uklopio u aktualni Black Lives Matters trend, koji polako postaje zaseban žanr, no to ne znači da se nastoji ukrcati u lukrativni vlak. Naime, 'Malu sjekiru' ovaj filmaš priprema još od 2010., a nije ni čudo da mu je ovako ambiciozni projekt oduzeo toliko vremena. Nije stvar samo u složenosti zadatka rekonstrukcije jednog vremena i društva, nego i u činjenici da je McQueen u pet dijelova ispričao priču i o sebi i svome nasljeđu (podrijetlom je s Granade i Trinidada). Odmah na početku rastumačimo značenje naslova, on dolazi iz afričke poslovice koju je sedamdesetih popularizirao Bob Marley u istoimenoj pjesmi (čuje se u seriji, ali o tome kasnije), a koja glasi 'Ako si ti veliko stablo, mi smo mala sjekira'. Značenje je jasno: nema te moći koju naizgled skromna, ali ustrajna akcija ne može srušiti.
Takva ideja provlači se kroz svih pet epizoda ili filmova, kako vam ih je već draže nazvati. Morate biti spremni da 'Mala sjekira' ne zarobljava 'na prvu', posebno stoga što je prva epizoda 'Mangrove' napravljena skoro kao dokumentarac (i to dvosatni) o položaju crne, posebno karipske zajednice u Velikoj Britaniji šezdesetih godina, počevši od policijske brutalnosti, getoizacije, do onemogućavanja bilo kakvog 'izranjanja' iz sudbine koju je doseljenicima iz bivših kolonija namijenila vladajuća politika i razmišljanje. Veći dio epizode je zapravo suđenje karipskim prosvjednicima, i premda naizgled monotono, ono vrlo zorno pokazuje tretman crne zajednice, bez obzira na obrazovanje i sposobnost njezinih pripadnika, pa i bez obzira na to što je najveći dio te zajednice u Britaniju stigao nakon Drugog svjetskog rata na poziv tadašnje vlade.
Kad se pogleda cijela serija shvati se i smisao takvoga naizgled preopširnog uvoda, jer ostale epizode daju mnogo životniju ilustraciju, kako načina života karipske zajednice (posebno u sjajnom glazbom natopljenoj epizodi 'Lovers Rock'), tako i institucionalnog, odnosno izvaninstitucionalnog rasizma s kojim se suočavaju. Najpotresnija je (i vašem Gledatelju najdraža) u tome smislu epizoda 'Education', koja je za McQueena i najintimnija, jer donosi njegovo školsko iskustvo kad je zbog disleksije ali i rasnih predrasuda bez razmišljanja smješten u 'specijalnu školu', kamo su često slali imigrantsku djecu kao - službeno - 'edukacijski potkapacitiranu'. Zbog toga je postojala cijela neslužbena mreža subotnjih škola koje su vodile pripadnice zajednice. Duhovit je u toj epizodi kontekst u kojem se spominje jedna ugledna britanska političarka, nećemo vam kvariti doživljaj. S druge strane, ta je priča i najoptimističnija, uostalom i sam McQueen se uspio svojim talentom i radom, ali i svješću o vlastitom identitetu izdignuti iznad predrasuda. I tu se vraćamo na značenje naslova 'Mala sjekira'. U epizodama 'Alex Wheatle' i 'Red, White and Blue' baš takvim naizgled malim koracima ruši se 'veliko stablo', bilo da je ono u okolini kao u priči o jednom od rijetkih crnih policajaca, ili u samome sebi, kao kod talentiranog ali zanemarenog pisca Alexa.
Ukupni rezultat, s odgledanim svih pet filmova/epizoda (dva su ušla i u službenu konkurenciju Cannesa), uistinu je izvrstan, jedna od najboljih serija odgledanih u prvoj pandemijskoj godini.
Za kraj, jedna dimenzija 'Male sjekire' koju nikako ne treba zanemariti: glazba. Kroz pet epizoda provlači se jedan od najzanimljivijih soundtracka posljednjih godina, posebno za ljubitelje reggaea. Playlista uključuje mnoštvo poznatih imena - Boba Marleyja & Wailers, Toots & The Maytals, Black Uhuru, Dennisa Browna, Lee Scratch Perryja, pa onda izvan toga kruga Small Faces ili Sister Sledge... Cijela jedna epizoda, 'Lovers Rock' (inače zaseban podžanr u reggaeau) posvećena je glazbenom nasljeđu karipske zajednice, snimljena kroz pedantnu rekonstrukciju jednog od tada popularnih privatnih partija na kojima se plesalo, jelo i pilo, potpunoj suprotnosti klubovima u kojima su bili nepoželjni. Odslušati a cappella izvedbu hita Janet Kay 'Silly Games' ili gledati (i učiti) kako se pleše na karipski dub čista je uživancija, no u 'Maloj sjekiri' glazba je i dio priče, ilustracija, onako kako je to prije nekoliko godina bio slučaj s glazbom New Orleansa nakon uragana Katrina u seriji 'Tremé'.