SJEĆANJA IZ ZEMLJE PREDAKA Donosimo životnu priču Jure Salamunića, Jelšanin je postao zvijezda nakon natječaja za izradu biste Franklina Roosevelta

Fotogalerija (13)

Priču o iseljeništvu središnjeg dijela otoka Hvara s kraja 19. i početka 20. stoljeća započeli smo  u prošloj objavi na Dalmatinskom portalu kako bismo omogućili uvid u izložbu Muzeja općine Jelsa 'Sjećanja iz zemlje predaka'. Izložba je postavljena u Hrvatskom pomorskom muzeju Split, a trenutno je zatvorena za javnost zbog mjera spriječavanja širenja epidemije Covid-19. Ovog puta donosimo vam okolnosti odlaska naših iseljenika kao i životnu priču jelšanskog kipara u Americi, Jurka Salamunića.

Odlazak

Bilo da su naši iseljenici odlazili potaknuti neimaštinom uzrokovanom urušavanjem temeljnih gospodarskih grana ili nekim osobnim razlogom - avanturizmom, školovanjem, ženidbom i sl., snažne kampanje parobrodarskih kompanija svakako su doprinijele iseljavanju u prekooceanske zemlje. S brojnošću konkurentskih firmi padale su cijene putovanja, a ono je parobrodima bilo udobnije i brže nego li jedrenjacima. Propagandni materijal nerijetko je sadržavao i upute za iseljenike s opisima putovanja na brodu, detaljima imigracijskog postupka i brojnim drugim savjetima kojima će iseljenicima olakšati proceduru putovanja. Ipak, stvarnost putovanja trećim razredom kojim su mahom putovali naši iseljenici bila je razočaravajuća u odnosu na dojam koji je ostavljala brodarska propaganda: prepune palube, hladnoća i dugotrajno putovanje do odabrane destinacije iskustvo je koje su proživjeli mnogi iseljenici koji su jedva skupili za pašoj i bolju priliku u stranom svijetu. Uslijed ekspanzije prekooceanskih putovanja pojavili su se i razni agenti koji su mamili naše stanovništvo na putovanje dajući lažna obećanja o raznim pogodnostima koje nude u svojstvu posrednika.

Savjeti za iseljenike

S jedne strane iseljavanje je predstavljalo nužnost s obzirom na potrebu za financijskom pomoći koju su često iseljeni članovi pružali svojim obiteljima. S druge strane, iseljenička su iskustva sve više odražavala i one nesretne okolnosti s kojima su se naši ljudi susretali na svom putu ka boljim životnim uvjetima. Također, raste svijest o gubitku najagilnijeg dijela stanovništva jer su mahom iseljavali mladi ljudi u svojoj punoj snazi. Tako se uz iseljeničku propagandu pojavljuju i učestali savjeti za iseljenike tiskani u raznim publikacijama koji odražavaju određenu zadršku prema iseljavanju i dobronamjerno savjetuju kako trebaju postupati u stranim zemljama oni koji se ipak odluče otići. Ljudima se tako savjetuje da ne odlaze ako ikako mogu živjeti kod kuće, ako pak moraju iseliti da nauče jezik, sudjeluju u životu zemlje u koju dolaze i da se koriste pravima koja tamo imaju, da brinu o svojoj obitelji, učlanjuju se u hrvatska društva te o drugim životnim pogodnostima, ali i prijetnjama s kojima se mogu susresti tijekom svog iseljeničkog puta. Učestali su i dopisi Iseljeničkog komesarijata prema Općini i Župnom uredu u Jelsi. Oni izvještavaju o prilikama naših iseljenika, promidžbenim zamamnostima, okolnostima teškog fizičkog rada, prehrani i mogućnostima zarade, pravnim okvirima i liječničkoj skrbi. Također, dolazi do cenzure pošte koja je iz Jelse upućivana tijekom Prvog svjetskog rata iseljenicima, a u kojoj su opisivane nepovoljne životne prilike na otoku i u domovini. Povremeno dramatičan ton takvih dopisa dobro ilustrira isječak iz 1923. godine u kojem Iseljenički komesarijat upućuje dopis župnom uredu u Jelsi: Resumirajući rekao bih dakle da je rad na brazilskim plantažama kave za naš svijet jedna od najnepovoljnijih chances-a uposlenosti u zemljama s onkraj mora. Nigdje tu nema ni najmanjeg zametka blagostanja, nigdje mogućnosti prištednja / samo Talijani i Japanci mogu od ono svoje kukakve zarade još nešto kućama da spreme ili metnu na stranu, nigdje pozitivne dobiti, već golo robovanje brazilskim veleposjednicima na štetu imetka, zdravlja i ponosa.

ŽIVOTNA PRIČA Jurko Salamunić, Jelsa

Jure (Jurko) Salamunić je rođen u Jelsi 1901. godine i u ranoj mladosti je počeo pokazivati sklonost ka umjetnosti. Njegovi roditelji, otac Ante koji je bio brijač i majka Katica, unatoč skromnim prilikama poslali su ga u Graditeljsko zanatsku umjetničku školu u Splitu gdje je završio smjer soboslikarstva. Susret s društvenim životom i umjetničkim okruženjem u kojem djeluju značajni hrvatski umjetnici bio je novi poticaj mladom Jurku u njegovom umjetničkom obrazovanju. Zatim upisuje Privremenu višu školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu. Po završetku školovanja u Zagrebu, uz svesrdnu podršku obitelji Duboković iz Jelse, odlazi u Varšavu gdje studira kiparstvo na Umjetničkoj akademiji. Sudbonosna prilika za mladog kipara ukazala se još jednom po povratku u Jelsu zaslugom obitelji Duboković. Naime njihovim je posredništvom upoznao Antu Tresića Pavičića, književnika i političara rodom iz Vrbanja koji je u to vrijeme radio u jugoslavenskoj diplomaciji u Washingtonu. S obzirom na to da je tada u SAD-u na snazi bio vrlo restriktivan migrantski zakon iz 1924. godine, iseljavanje iz tadašnje Kraljevine SHS za SAD bio je gotovo nemoguće. Međutim, osobnom zaslugom Tresića Pavičića, Jurko Salamunić dobio je američku vizu te je odselio u Washington 1926. godine.

Isprva je radio u Veleposlanstvu Kraljevstva SHS u Washingtonu, ali pritom nije zanemario kiparski rad. Izrađuje niz bista poznatih suvremenika od kojih su mnogi povezani s Veleposlanstvom. O svojim uspjesima, ali i nedaćama na putu do uspona redovito piše majci i sestrama u Jelsi. U svojim pismima obraća im se vrlo emotivno i iskazuje brigu za obitelj i interes o novostima u Jelsi. Tako doznajemo da ima svoj atelje u Dunthorne galeriji u Washingtonu. Posebno težak trenutak u njegovom iseljeničkom životu bila je vijest o smrti oca i nemogućnost da fizički prisustvuje i pruži podršku sestrama i majci u domovini. Tridesetih godina upoznaje dobrostojeću Katharine s kojom će se kasnije oženiti. Unatoč teškim poslovnim prilikama u Americi, Jurko predano radi s težnjom prema uspjehu, a američka javnost ga poznaje po imenu Yucca Salamunich.

Godine 1940. Yucca i Katharine preselili su u Hollywood jer su tamo bili povoljniji klimatski uvjeti za njegovo zdravstveno stanje. Značajna karijerna prilika Yucci se ukazala kada je odabran na natječaju za izradu biste američkog predsjednika Franklina Roosevelta u Bijeloj kući. Njegovim riječima iz pisma prijatelju Lukinu: to mi je mnogo pomoglo socijalno i moralno i financijalno (...). Sad već afirmirani kipar u Kaliforniji izrađuje portrete poznatih glumaca, aktivno sudjeluje u društvenom i kulturnom životu, povremeno predaje kiparstvo na sveučilištima, a sudjeluje i kao sudac u jednom natjecanju ljepote u Long Beachu 1954. godine. Vezu s obitelji u Jelsi održavao je do kraja svog života kojeg je dočekao 1962. godine u Los Angelesu.

Iz pisama koje je Jurko slao majci i sestrama jasno se razabiru poteškoće američkog društva tijekom Velike depresije, a koje se reflektiraju i na život ovog umjetnika. Očigledno Jurko Salamunić, osobito nakon smrti oca, osjeća potrebu da financijski pomaže obitelji u Jelsi. Tijekom 1930-ih godina, dok je još u borbi za umjetničkom afirmacijom i zaradom, to mu teže polazi za rukom što se vidi iz pisama: 

Draga moja majko i mile moje sestre. Već odavno da vam se nijesam javio vjerujte mi da me je stid nisam imao ništa specialna da vas izvijestim. Ja sam hvala Bogu zdrav, što se nadam u dragoga Boga isto i kod Vas. Rada ima veoma malo zarade nikakove mnogo naroda gladuje. Bogu hvala ja ne jer uvijek zaradim da živem i da platim stan (21. 10. 1931.). 

Svršio sam radnju t.j. kip Generalnoga Konzula iz New Yorka primio sam nešto malo novca od kojih vam evo šaljem ovo, ali čim primite odma promjenite na Banku u Splitu. Jer to ne može da dugo stoji u čeku nego valja promjeniti. Kad primim ostalo odma ću Vam poslati još nešto prije Božiča, to me se nadajte jer Bogu hvala imam dosta posla a biče još i više (19.11.1931). 

Draga i ljubljena Majko, ovdje je stanje veoma teško za radni narod. 12 milijuna naroda ne radi. Sada računaju kad dođe novi predsjednik da če biti bolje (8. 2. 1933.). 

Ja bih Vam draga majko i mile moje sestre poslao nešto malo novaca ali vjerujte mi da niko ne zarađuje ni jedne pare velika je nevolja ovde sada. Svak misli da če biti bolje ali još treba čekati i nadati se. Takav je život ovde teško je da ljudi potroše pare za 'Luxsus' a to je umjetnost kad nemaju za ništa drugo (23.5.1935.).