SPLIĆANI VANI VS. STRANCI U SPLITU 'Najam jednosobnog stana u Parizu često premašuje 1500 eura, ali život može biti iznimno bogat'

U serijalu 'Splićani vani vs. stranci u Splitu', koji donosimo u okviru projekta 'Naš grad 2024.', ugostili smo Zoranu Duplančić koja je svoj grad napustila još krajem 1992. U razgovoru za Dalmatinski portal otkrila je razloge svojega odlaska, usporedila svoja dva doma - splitski i pariški - te odgovorila na upit o potencijalnom povratku. 

'Oduvijek me fascinirala američka kultura koja je za mene mladu i neiskusnu bliještala u tisuću boja i bila 'moj prozor u svijet', svijet o kojem sam sanjala i u javi. Odrastajući izolirana od zapada političkim sustavom tog doba, osjećala sam frustraciju, uvjerena da postoji nešto bolje za mene van granica onoga što sam poznavala. Bila sam mlada, nemirnog i avanturističkog duha, no i naivna u svojoj želji za drukčijim i nepoznatim. Rat koji je buknuo u Hrvatskoj dao mi je alibi pred roditeljima - da će mi biti bolje drugdje. Praktički tako nisu imali izbora no me pustiti da odem u svijet', kazala nam je uvodno.

Danas živi i radi u Parizu. Diplomirana je turistička vodičkinja, specijalizirana za vođenje tura kako po francuskoj metropoli tako i po cijeloj Francuskoj. Cilj joj je približiti taj, kako ga je opisala, predivan grad kao i zemlju gostima iz Hrvatske i cijeloga svijeta. 

'Već više od dvadeset godina živim u Latinskoj četvrti, jednom od najstarijih i najživopisnijih dijelova Pariza u kojem su se kroz povijest okupljali studenti, književnici, umjetnici i intelektualci. Baš taj život u srcu grada omogućio mi je da ga doživim iznutra. Danas svoje znanje, priče i tajne grada s velikim veseljem dijelim s ljudima koji ga žele otkriti', istaknula je Zorana Duplančić.

Ispričala nam je kako je, prije no što se pronašla u ulozi vodiča, radila doslovce sve i svašta, i to zato što nije poznavala francuski jezik po dolasku. Prihvaćala je sve poslove samo da bi zaradila za život, pri čemu je stekla i dragocjeno kazališno iskustvo - vlastiti stand-up show koji je izvela 2006. 

'Scena me naučila puno - kako zadržati pažnju publike, prenijeti emociju i ispričati priču na način koji je zanimljiv, dinamičan i pun života. Upravo te vještine sada koristim dok vodim ture. Nije mi dovoljno da moji gosti samo 'saznaju' nešto o Parizu, želim da ga dožive; da osjete njegovu energiju, čuju njegove tajne i zamisle sve priče koje se kriju iza svake ulice i zgrade.

Moj cilj, dakle, nije samo klasičan obilazak, već stvaranje pravog iskustva - da moji gosti Pariz osjete srcem i dušom kao da su ga barem na trenutak živjeli. Želim im pokazati da on nije samo popis znamenitosti, već grad koji se pamti cijeli život. Sanjam kako ću stvoriti most između Hrvatske i Francuske, podijeliti ljepotu ovog grada i inspiraciju koju nosi. Pariz je mnogo više od obične destinacije - to je grad koji se živi, voli i koji uvijek iznova iznenađuje', naglasila je.

Francuska je zemlja visokog životnog standarda. Pariz  kao njezin glavni grad, napomenula je, jedno je od najskupljih mjesta za život na svijetu. Živjeti u Parizu, stoga, prema njenim riječima, znači biti nadomak iznimnim prilikama, bogatoj kulturnoj sceni, ali i paralelno suočavati se s izazovima visokih troškova svakodnevice.

'Cijene stanovanja u Parizu izrazito su visoke. Životni prostori u pravilu se sastoje od manjih, kompaktnih stanova. Najam jednosobnog stana u centru grada često premašuje 1500 eura mjesečno, Vlasništvo stana za mnoge ostaje nedostižan san koji zahtijeva stabilnu financijsku situaciju i dugogodišnji trud. Zbog toga je najam stanova najčešći izbor za Parižane, dok se mnogi odlučuju na život u predgrađima, gdje su cijene nešto pristupačnije.

Osim stanovanja, visoki troškovi života odražavaju se i na cijene prehrane, prijevoza i svakodnevnih potreba. Kava u lokalnom kafiću može stajati dva eura za šankom do šest eura ako je ispijate sjedeći, dok ručak u restoranu tijekom pauze na poslu često košta između 15 i 20 eura. Međutim u Francuskoj je pauza za ručak gotovo svetinja pa mnogi poslodavci subvencioniraju obroke zaposlenika.

Parižani su naviknuti na standard koji uključuje bogat kulturni život. Posjeti muzejima, kazalištima, kinima i izložbama sastavni su dio njihove svakodnevice, no sve te aktivnosti također imaju svoju cijenu. Pariz je grad koji živi 24 sata dnevno - sve je dostupno, ali ništa nije besplatno.

Unatoč visokim troškovima, visoki standard znači i određenu kvalitetu života. Francuska se ponosi svojom infrastrukturom, javnim uslugama i organizacijom. Zdravstveni sustav jedan je od najboljih u Europi te javni prijevoz - metro, autobusi i RER vlakovi - povezuje Pariz iznimno učinkovito iako često pretrpano zbog velike naseljenosti.

Živjeti u Parizu znači raditi puno, biti prilagodljiv i cijeniti sitne trenutke uživanja - šetnje uz Seinu, ispijanje kave na terasi u Latinskoj četvrti ili jednostavno promatranje gradske vreve. Za one koji su spremni prihvatiti izazove, život ovdje može biti iznimno bogat - i u kulturnom i u profesionalnom smislu. Međutim, kao i svugdje, visok standard dolazi uz visoku cijenu - Pariz je grad u kojem je svaki kvadratni metar dragocjen i u kojem se svaki uspjeh mora zaslužiti', iznijela je naša sugovornica.

U Parizu je posebno oduševljava njegov kozmopolitski duh. Naznačila je kako je to grad u kojem suživi preko 100 različitih kultura koje su otvorene za dijalog .

'Imam prijatelje iz svih dijelova svijeta iako nam je ipak zajednička europska kultura - jer je to neminovno za bliska prijateljstva.Samim tim je vrlo kreativno i inspirativno mjesto za život. Uvijek je bogat događanjima, skoro nikada ne spava, ništa više nije neobično... Ostavlja ujedno prostora za individualnu slobodu i rast', pojasnila je.

U njegove manjkavosti uvrstila je suvišnu kompliciranost i izostanak spontanosti. Naime, s obzirom na velike udaljenosti, nužno je unaprijed izorganizirati susrete s prijateljima za kave, šetnje, 'ćakule'. 

'U Splitu, s druge strane, bolje je i ja više volim prostornost i blizinu prirode. U Parizu takav luksuz ne postoji - svaki je kvadratni metar zauzet, odnosno izgrađen, što otežava disanje, te prirode gotovo da nema. Nedostaje mi plavetnilo neba koje često zaklanjaju zgrade. U Splitu mi je, nadalje, sve puno jednostavnije - živim u centru grada i odmah sam na najlipšem dilu svita. Prijatelji su mi divni ljudi iz djetinjstva i škole pa i novopečeni, s njima mi je sve puno prirodnije i jednostavnije jer mi je blisko. 

U Parizu kao velikom gradu, međutim, osjećam se slobodnije od 'šta će svit reći' sindroma. U Splitu su mi oduvijek smetali toksična radoznalost, zabadanje nosa u tuđe živote, brzopleto donošenje sudova i ogovaranja. Uvijek mi se činilo da Split, baš poput serije 'Gradić Peyton' iz mladosti, živi prividno savršen život, dok  krije ono 'trulo' čega se svi boje i ne priznaju želeći panično ostaviti dojam savršenstva. Savršenstvo ne postoji i svi smo, pa i najbolji među nama, na svoj način truli. Ne bismo trebali toliko sakrivati svoje slabosti i mane jer ih svi imamo i one ne čine ono što mi jesmo', konstatirala je. 

Na upit planira li se u budućnosti trajno vratiti u Split i pod kojim uvjetima, uzvratila je kako nema potrebu razmišljati o tome jer su, otkad radi za sebe, njeni boravci ovdje postali duži i češći. Živi tako između dvije zemlje te se, naglasila je, u objema osjeća izvrsno. 

'Ne opterećujem se planovima za mirovinu ili daleku budućnost; moj je život sada i ovdje. Mislim da o povratku ljudi razmišljaju kad se ne osjećaju dobro ondje gdje jesu. To nije moj slučaj. Sretna sam u Parizu, Splitu, a nadam se i na mnogim drugim mjestima koja ću tek posjetiti - ako Bog da, naravno', zaključila je Zorana Duplančić.