SVETI JERONIM Istraživači su se kroz povijest prepirali o lokaciji njegovog rodnog mjesta, Marko Marulić je antički Stridon smjestio u okolicu Skradina

Godina na izmaku, zbog dobro poznatih razloga, nažalost neće biti zapamćena po velikom broju kulturnih manifestacija. Većina planiranih događanja je otkazana, a oni koji su ipak održani bili su okljaštreni još uvijek aktualnom 'epidemiološkom situacijom'. Ipak, moglo bi se reći kako je unatoč svemu jubilarna, 1600. 'okrugla' obljetnica smrti najpoznatijeg 'Dalmatinca' u svjetskim okvirima - svetog Jeronima, bila dostojno obilježena - i to ne samo u Dalmaciji. Naime, kao što su se u slučaju Homera mnogi antički gradovi (Smirna, Rodos, Kolofon, Salamina, Hij, Arg i Atena) natjecali da budu priznati kao zavičaj tog legendarnog grčkog pjesnika, tako su kroz prošlost i mnoga mjesta smještena na području istočnog Jadrana proglašavana rodnim krajem sv. Jeronima.

Poznat kao prevoditelji Bibilije i asket sv. Jeronim se u umjetnosti uglavnom prikazivao na dva tipična načina: crkveni naučitelj odjeven u kardinalsko ruho okružen knjigama ili kao isposnik u pustinji odjeven u kostrijet - u oba slučaja pratilac mu je bio lav uz neizostavni prelatski šešir

Iako većina proučavatelja svečeva života Jeronimov zavičaj veže uz hrvatske krajeve, njegovo štovanje svoje izvorište ima na Apeninskom poluotoku i sjeverozapadnom Jadranu: Toskani, Bologni i Venetu. Nakon što su Jeronimove relikvije nešto prije 1290. godine bile prenesene u rimsku crkvu Santa Maria Maggiore, jeronimski kult je zaživio i u samom Rimu, središtu katoličanstva i papine moći. Ipak, tek nakon što je papa Nikola V. (Tommaso Parentucelli) nekadašnju crkvu sv. Marine sredinom XV. stoljeća predao skupini zvanoj 'Venerabilis Societas Confallonorum Slavorum Burghi S. Petri' (koja je u Rimu okupljala imigrante s istočnojadranskih obala) i jedna rimska crkva je bila posvećena sv. Jeronimu. Oko te sakralne građevine, smještene u siromašnoj rimskoj četvrti Campo Marzio, svoj djelovanje će razviti čuveni 'Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima' odnosno bratovština sv. Jeronima u Rimu.  

Tzv. svetojeronimski letak nastao oko 1584., a kojeg je izradio Šibenčanin Bože Bonifačić za bratovštinu sv. Jeronima iz Rima. Uz lik sv. Jeronima s atributima pustinjaka u kutovima su vidljivi zemaljski grbovi Dalmacije, Hrvatske, „Slovinja“ te štit na kojem je prisutna kombinacija znamenja Bosne i Ilirije

U to je doba započela i rasprava o točnom mjestu svečeva rođenja. Počevši od najsjevernijih jadranskih krajeva, Istranin Petar Pavao Vergerije (rođen u Kopru 1370.) još je krajem XIV. i početkom XV. stoljeća isticao kako je rodno mjesto Sofronija Euzebija Jeronima, poznato kao 'Stridon' na granicama Dalmacije i Panonije, zapravo istarski Zrenj ili Sdrigna. To su zaključivanje na temelju jezične sličnosti slijedili talijanski humanisti Giovanni d'Andrea ('Hieronymianus liber') i Flavije Biondo u svojem djelu 'Italia illustrata' (iz druge polovice XV. st.). Kako je potonji autor cijelu Istru smjestio u granice Italije tako je i tog kasnoantičkog svetca 'proglasio' Italcem (tj. Talijanom), tvrdeći da nikako ne može biti Dalmatinac. 

Jeronim ikonografski prikazan kao crkveni naučitelj s aureolom, lavom i knjigom; sličan heraldički koncept uočava se na grbu Zrenja u Istri iz prve polovice XX. st.

Domoljubno usmjereni hrvatski književnik Marko Marulić je reagirao raspravom o mjestu njegova rođenja ('In eos qui Beatum Hieronymum Italum esse contendunt') smještajući antički 'Stridon' u mjesto koje se u Marulićevo doba nazivalo 'Strigoum', a nalazilo se u okolici Skradina - dakle gotovo u središtu antičke i današnje Dalmacije. Marulić je u svom tumačenju, koje se također uglavnom zasnivalo na jezičnoj sličnosti, poistovjetio 'Stridon'/'Strigoum' i mjesto naziva Sidron koje su zabilježili antički geografi. U tome ga je podržavao čuveni nizozemski humanist Erazmo Roterdamski, kao i njegov hvarski suvremenik Vinko Pribojević. 

Jeronim prikazan kao pustinjak u isposničkoj pozi u umjetnosti i heraldici - aktualni grb grada Skradina u čiju se okolicu povijesno smještao antički Stridon

Još je jedno mjesto u današnjoj Hrvatskoj nastojalo prisvojiti titulu Jeronimovog zavičaja, ali se za razliku od Zrenja i Skradina nalazilo u panonskoj unutrašnjosti. Riječ je o Štrigovi u Međimurju, na granici sa Slovenijom. U tom je slučaju bio presudan utjecaj feudalnog roda Celjskih koji su tim krajem zagospodarili početkom XV. stoljeća. Naime, Fridrik Celjski (od 1445. 'ban cijele Slavonije') je 1447. dovršio gradnju kapele posvećene sv. Jeronimu u Štrigovi, a potom je papa Nikola V. (isti onaj koji je crkvu posvećenu svetoj Marini sredinom XV. stoljeća predao skupini zvanoj 'Venerabilis Societas Confallonorum Slavorum Burghi S. Petri' iz čega će nastati poznati zavod sv. Jeronima) svojom bulom blagoslovio kapelu i hodočastilište Celjskih nazivajući Štrigovu rodnim mjestom svetog Jeronima.

Današnja crkva sv. Jeronima u međimurskoj Štrigovi; detalj karte nastale 1528. godine na kojem se uočava natpis na latinskom: Štrigova - rodno mjesto sv. Jeronima

Krajem XVII. stoljeća francuski benediktinac Casimir Freschot u svojem djelu 'Memorie historiche e geografiche della Dalmazia' smjestio je Jeronimovo rodno mjesto u susjedstvo rimskog Aequuma (današnjeg Čitluka u blizini Sinja) imenujući ga Stridon odnosno 'Sidrona'. Na Frechotov zaključak cijelo stoljeće kasnije nadovezao se makarski kanonik Ivan Josip Pavlović Lučić, zaključujući da je Jeronimov Stridon zapravo Strigovo (iznad tvrđave Zadvarje) u okolici dalmatinskog Lovreća. Međutim, ne samo da je Lovreć daleko od granice antičke Dalmacije i Panonije, nego se i sama 'Sidrona' antičkih geografa zapravo nalazila u Bukovici odnosno zaleđu Zadra. Za razliku od Petra Pavla Vergerija, Marka Marulića i samih Celjskih čiji su argumenti za ubikaciju Jeronimovog 'Stridona' u Zrenj, okolicu Skradina i Štrigovu stoljećima stjecali niz pristaša, Lučić je u svojem zaključivanju ostao usamljen.

Kardinalski šešir i lav se u heraldičkoj praksi često koriste kao znamenja sv. Jeronima kao što je vidljivo na primjerima nekih municipalnih i obiteljskih grbova iz Španjolske, Italije, Perua i Kanade; heraldičko znamenje španjolskog crkvenog reda Jeronimovaca s tim elementima (donji desni kut) izvedeno je iz znamenja Hernanda de Talavere (1428. - 1507.), utjecajnog pripadnika i reformatora reda - tj. grba na kojem dominira lav u propnju s trnom u šapi (donji lijevi kut)

Sličnu sudbinu je doživjela i argumentacija solinskog povjesničara Frane Bulića koji je antički Stridon zamišljao na području današnjeg Bosanskog Grahova. Naime, Bulić je slijedeći razmatranja G. Kapora i J. Alacevicha, vjerodostojnim smatrao crtež odnosno prijepis jednog rimskog natpisa koji bi upućivao na postojanje Stridona, a kojem je autor bio N. Petković, kapetan iz Knina. Petković je sam natpis (navodno s kraja III. stoljeća) pronašao na cesti koja povezuje Grahovo i Glamoč, da bi kasnije taj materijalni izvor bio izgubljen. S obzirom da je kninski kapetan bio arheolog amater koji je rimske natpise iz neznanja pogrešno prepisivao, vjerojatno je i taj navodni trag postojanja antičkog Stridona bio jednostavno falsifikat.

Karakteristični kardinalski šešir se, osim na znamenju reda Jeronimovaca u nakitu grba (primjeri iz Španjolske i genealogije Korjenić-Neorića, XVI. st.), u sklopu tzv. ilirske heraldike pojavljuje i na drevnom grbu povijesne pokrajine Slovinske Marke (danas pogranični dio sjeverozapadne Hrvatske i jugoistočne Slovenije) – primjer toga znamenja izdvojen iz složenog grba u tzv. Sutješkom rodoslovlju, oko 1585.

Drugi istraživači su Stridon smještali na raznim stranama (Laktaši – P. Kandler; Panonija - M. Inhoffer, J. Danko; Zrinj - J. Florschütz), a posljednja teorija, koja je od svih dosadašnjih najpotpunija (ali još uvijek nije zaslužila definitivnu potvrdu), sadržana je u razmatranjima bračkog arheologa Mate Suića. Prema njegovim zaključcima Stridon bi se nalazio u krajnjem sjeverozapadnom kutu antičke Dalmacije (točnije sjeverozapadno od Rijeke) i na samoj granici s Istrom. Vodeći se podatkom iz srednjovjekovne kronike 'Historia Salonitana' Tome Arhiđakona prema kojem se Stridon nalazio u zaleđu Kvarnerskog zaljeva te slijedeći cijeli niz indicija Suić je Stridon smjestio u Liburniju - na potezu od Tarsatike (današnjeg Trsata) do Akvileje. 

Pogled na vjerojatni Jeronimov zavičaj u zaleđu Rijeke i Kvarnerski zaljev iz smjera Muna i Žejana

Nakon invazije germanskih plemena Markomana i Kvada u drugoj polovici II. stoljeća u zaleđu današnje Rijeke je do kraja IV. stoljeća bio izgrađen cijeli sustav utvrda (Claustra Alpium Iuliarum), a sam Jeronim za svoj rodni grad koristi upravo izraz oppidum, tj. utvrda. Šire područje Staroda (lat. stridus), Šapjana (čakavski prijevod lat. stridere), Muna i Žejana bi prema tome bio Jeronimov zavičaj: toponim Žejane bi prema Suiću upućivao na jedno od svečevih imena - Euzebije, kako se ujedno nazivao i njegov otac, a toponim Mune na postojanje tamošnjeg samostana (Jeronimova sestra je vjerojatno bila monahinja na njihovom očinskom imanju).

Točna ubikacija antičkog Stridona u granicama antičke Dalmacije (prema M. Suiću) s označenim četverokutom mjesta: Starod - Šapjane - Mune - Žejane; položaj Jeronimovog zavičaja na današnjoj slovensko-hrvatskoj granici i znamenja Slovinske Marke i Dalmacije na područjima koja su nekada administrativno pripadala tim povijesnim pokrajinama

Zanimljivo je kako se vjerojatni Jeronimov zavičaj (četverokut Starod - Šapjane - Mune - Žejane) nalazi upravo na današnjoj hrvatsko-slovenskoj granici, odnosno negdje između nekadašnje srednjovjekovne Slovinske Marke i Dalmacije (kvarnerski otoci su sve do početka XIX. st. bili u sastavu Dalmacije, a tek potom Istre). Drevni heraldički znamen Slovinske Marke, još od prve polovice XIII. st., bio je šešir, a stoljetni simbol Dalmacije tri frontalno okrenute okrunjene lavlje (heraldički leopardove) glave.

Jeronimovsko heraldičko znamenje s crvenim kardinalskim šeširom i lavom u propnju te jedan dio složenog grba iz tzv. Sutješkog rodoslovlja na kojem su zajedno prikazani simboli Slovinske Marke (crveni šešir) i Dalmacije - tri frontalno okrenute okrunjene lavlje (heraldički leopardove) glave

S druge strane, grb španjolskog crkvenog reda Jeronimovaca (i prema tome najpoznatije heraldičko znamenje vezano uz sv. Jeronima uopće) predstavlja kombinaciju kardinalskog šešira u nakitu i lava u propnju na štitu grba. Tako se heraldički ujedinjena znamenja dviju pograničnih 'svetojeronimskih zemalja' - Slovinske Marke i Dalmacije (šešir i lik lava) ne samo u određenom smislu podudaraju s čuvenim jeronimovskim znamenjem, nego i simbolički podsjećaju na mjesto rođenja velikog sveca.

SVETI JERONIM U HERALDIČKOJ SIMBOLICI

Članak predstavlja jedan dio izlaganja pod naslovom 'Sveti Jeronim u heraldičkoj simbolici' koje će biti održano danas na znanstvenom skupu 'Sv. Jeronim u hrvatskoj povijesti, kulturi i tradiciji'  - Zagreb, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Videoprijenos skupa moguće je pratiti izravno putem YouTube kanala.