VERHOEVENOVA 'BENEDETTA': Časne sestre u seksualnom klinču

Kada su na press konferenciji povodom premijere njegovog najnovijeg filma 'Benedetta' na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu francuski novinari počeli rešetati Paula Verhoevena pitanjima o izrezbarenom kipiću Djevice Marije kojeg njegove junakinje koriste kao dildo, 83-godišnji Nizozemac samo im je iznervirano odbrusio : 'Ma dajte, ponašate se kao Amerikanci'. Tridesetak godina ranije Verhoeven se, međutim, sjajno osjećao na američkom tlu. U vrijeme svoje najveće slave glasoviti je nizozemski redatelj, inače profesor matematike i fizike, u više navrata izjavljivao kako su američki filmovi jednostavno manje dosadni od europskih i kako se živim osjeća samo u antagonizmima američke kulture. Bilo je to vrijeme kada je Verhoeven hollywoodskim glavešinama u srcu ondašnjeg visokobudžetnog studijskog sustava mogao podvaliti najnasilniji i najsiroviji blockbuster dekade ('Robocop'), Arnolda Schwarzeneggera koji za štit od metaka uzima slučajne prolaznike ('Totalni opoziv'), Sharon Stone koja na ispitivanje u policijsku postaju dolazi bez gaćica ('Sirove strasti'), nesmiljenu paradu sisa i guzica ('Showgirls'), odnosno film u čijoj je prvotnoj verziji scenarija postojala scena u kojoj divovski kukac brutalno siluje Denise Richards ('Svemirski vojnici'). 

Uza svo to ekscesivno nasilje, seksualne ekshibicije, pulpovsku atraktivnost, političku provokaciju i ekstravaganciju na rubu (s)eksploatacijskog kiča , Verhoeven se čitavo vrijeme opako sprdao s konzumerističkim i kapitalističkim sustavom, američkom medijskom i kulturnom scenom, lažnim puritanizmom te, dakako, samim Hollywoodom. Daleko radikalniji od onodobnih mu američkih kolega poput Jamesa Camerona ili Johna McTiernana s kojima je činio 'sveto trojstvo' Hollywooda osamdesetih, Verhoeven je važio za redatelja kojem fali suptilnosti, ali koji zato snima silno inteligentnu zabavu prošaranu crnohumornim i promišljenim uvidima stranca kojeg Amerika istodobno uznemiruje i očarava. Ipak, nakon kritičarskog i financijskog neuspjeha ozloglašenih 'Showgirls' i 'Čovjeka bez tijela' Hollywood mu je zauvijek zatvorio vrata. Vrativši se u rodnu Nizozemsku u kojoj je do odlaska na privremeni rad u Hollywood režirao, među ostalim, 'Užitak na turski način', 'Seks na motoru', 'Vojnika Nizozemske' i briljantnog 'Četvrtog čovjeka', potpisao je 'Crnu knjigu', uvrnutu povijesnu dramu o nizozemskom pokretu otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata da bi miljenik canneskih selektora postao 2016. kada mu je u službenoj konkurenciji igrao film 'Elle', snimljen u francuskoj produkciji, a mjesto na Croisetti osigurala mu je i 'Benedetta'. 

Iz današnje perspektive zbilja otužno zvuči činjenica da vjerojatno nijedan film iz redateljeve hollywoodske faze ne bi mogao biti snimljen u ovom trenutku, barem ne pod okriljem velikog hollywoodskog studija. 'Tvornicu snova', ali i Ameriku općenito, kao i Kinu - premda ni Europa nije sasvim imuna - ima već neko vrijeme ozbiljno je zahvatio virus prilično agresivne instalacije političke korektnosti u javnom diskursu, sveopćeg cenzuriranja, mahnitanja MeToo pokreta i tzv. kulture otkazivanja. Obećana zemlja Amerika u koju je Verhoeven pohitao sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća danas sasvim sigurno nije plodno tlo za film o lezbijskoj aferi dvije časne sestre što zorno pokazuju i prosvjedi veće skupine vjernika koji su se tijekom projekcije 'Benedette' u New Yorku okupili ispred kino dvorane, ali i zabrane prikazivanja filma u Rusiji od strane tamošnjeg ministarstva kulture. 

'Benedetta' je labava adaptacija knjige 'Immodest Acts: The Life of a Lesbian Nun in Renaissance Italy' američke povjesničarke Judith C. Brown objavljene 1986. godine. Već je iz samog naslova jasno da je Verhoeven ovdje na domaćem terenu pa će svoje švore koje sredinom 17. stoljeća započinju tajnu vezu u samostanu u toskanskom gradu Pesciji podvrgnuti onome u čemu je najjači: osim izrezbarenog drvenog kipića Djevice Marije koje Benedetta (sjajna Virginie Efira) i Bartolomea (Daphne Patakia) koriste kao seksualnu igračku, popis perverzarija i nastranosti - kao i uvijek kod Verhoevena - više je nego izdašan stoga u 'Benedetti' imamo i ljubavnu scenu koja se odvija na zahodu, ptičji izmet koji će završiti ravno u oku razbojnika, gnojne čireve izazvane epidemijom kuge, samobičevanje koje dovodi do pucanja kože na leđima i groteskna odrubljivanja ljudskih i zmijskih glava. Tu su naravno i neizbježni pokušaji silovanja, erotske vizije Isusa Krista, hičkokovsko špijuniranje glavne časne sestre (poslovično fantastična Charlotte Rampling) kroz rupu u zidu, zatim dojke nuncijeve ljubavnice iz kojih štrca mlijeko te instrumenti za vaginalno mučenje. Ukratko, čitav arsenal sastavnica iz Verhoevenovog redovnog 'krv i meso, eros i thanatos' programa. 

Njegov recentni uradak prepun je svakojakih pretjerivanja, prenaglašavanja očitog i eksplicitnih religijskih simbola, međutim ponovno je posrijedi nimalo tankoćutna, žestoka i pomalo vulgarna, ali nesumnjivo intrigantna i sočna studija ženske seksualnosti, film u kojem se Verhoeven po tko zna koji put bavi kompleksnim pitanjima manipulacije, kontrole i dominacije koristeći filozofski, ovoga puta posebno religijski kut gledanja kojeg kontekstualizira na pornografski način. Štoviše, u 'Benedetti' se nanovo predstavlja kao ultimativni feminist premda su njegove prethodne filmove feministički orijentirane kritičarke i snobovski kritičari znali nazivati masturbatorskim, odnosno mizoginim. Naprotiv, ženski likovi u njegovim filmovima moralno su ambivalentne, snažne i pragmatične protagonistice koje se koriste seksom kao izvorom moći i kontrole nad muškarcima. Drugim riječima, Verhoeven oduvijek stavlja fokus na žensku snagu makar ista u njegovim filmovima najčešće izvire iz krajnje traumatičnog iskustva za koje su najčešće odgovorni upravo muškarci.

U pitanju je autor koji se neuvijeno bavi seksom i nasiljem baš zato što je itekako svjestan kako je dežurne dušobrižnike, čuvare morala i prosječnog gledatelja najlakše isprovocirati golotinjom i liptećom krvi. A Verhoeven strašno voli provocirati, šokirati i izazivati kontroverze da bi uvijek iznova elaborirao tezu o ljudima kao sebičnim pokvarenjacima koje kroz život vode najniže strasti. Uostalom, što očekivati od deklariranog ateista koji je već godinama opsjednut Isusom Kristom do te mjere da je napisao knjigu 'Isus iz Nazareta' u kojoj tvrdi da je Isus bio plod silovanja. 

'Benedetta' je stoga samo na prvi pogled lezbijski soft pornić smješten unutar samostanskih zidina. Dok god seksualna tematika predstavlja tabu, Verhoeven će očito nastaviti obilato natapati svoje filmove seksom, međutim za tog i takvog Verhoevena danas više nema mjesta u suvremenom Hollywoodu. Pogotovo kada, pored opscenosti, 'Benedetta' sadrži bespoštednu, nerijetko i predoslovnu kritiku organizirane religije i religijskih dogmi koja otrovne strelice upućuje licemjernim, korumpiranim i okrutnim pripadnicima crkvenih krugova, njihovom lažnom moralu i dvostrukim mjerilima. 

Uvijek voljan rušiti stereotipe i naglašavati dominantniji negativni aspekt ljudske prirode, Verhoeven u posljednje vrijeme ostavlja dojam kako je sebe ipak počeo shvaćati malčice preozbiljno. S tog aspekta, 'Benedetti' jednostavno nedostaje zavodljivosti, histeričnosti, zalaufanosti i začudnog smisla za humor iz njegovih ključnih naslova. Svejedno, svaki je novi film jednog od najosebujnijih, najsubverzivnijih i najvećih autora današnjice praznik, posebno kada se radi čovjeku kojem, premda je debelo zagazio u deveto desetljeće života, oštrica nipošto nije otupljena i koji još uvijek zna znanje. Budući da Verhoevenovi filmovi nisu za svačiji ukus, preporuka za gledanje 'Benedette' također je uvjetne naravi.