VRAĆAM FILM OSAMDESETIH: I sada se ponekad samo želim, da prostite, popišati u neki kantun bez osude javnosti

Sjećate li se osamdesetih, Kyle Reesea koji u crnom mantilu brani boje čovjeka u utakmici protiv stroja, espadrila i željezne konstrukcije koja je nosila logo Jugovinila na Deškovića kući? Ako ste malo mlađi ili barem poput mene, sjećat ćete se makar devedesetih, izolirke na farovima, mirisa asfalta u vrtlogu heroina, čahura i hitova Alena Vitasovića za koje je trebao prevoditelj? Sjećamo li se, barem mi muškarci, da smo u svakoj ulici imali onaj jedan grm ili kantun za isprazniti mjehur? Kako je izgledalo, tako se nekako i živjelo. Bez fige u džepu. Ili je to možda bila moja dječačka utopija. What you see is what you got. Bez osude javnosti i lažnog morala iste te javnosti koja je tih divnih godina bacala smeće u crnim kesama kroz prozore i pucala iz kalašnjikova na kvartovskim feštama. Sve je bilo nekako normalno. Školske tučnjave završavale su tako da bi učitelj ili razrednik sišao na stubište, rastjerao rulju, izvukao uši prvome koga dohvati i potjerao ga na nastavu. Bio on prav ili kriv. Onako zdravo seljački, kako i spada. 

Nije bilo internet portala na kojima se takvo nešto dizalo u sfere unutarnje politike. Imali smo u razredu izbjeglice, djecu koja su prošla ono najgore što čovjek može proći da bi konačno pronašli utočište i toplinu u nekom splitskom potkrovlju i u učionici, okruženi vršnjacima. Vršnjacima koji su, nesvjesni čemera i zla koje je rat kreirao, te jadne došljake tek tada stavili na konačnu kušnju brutalnim izrugivanjem, podbadanjem i maltretiranjem. Kacoti su tih dana vjerojatno boljeli više od gelera. Nikad nisam bio dio tog iživljavanja, ali nisam tada ni slutio što je u njihovim malim glavicama. Roditelji uglavnom nisu ni znali da se išta dogodilo, jer je tako bilo najbolje za sve. I znate što? Ojačali su. Uglavnom. To su danas ljudi koji imaju što za reći svojoj djeci, koji su spoznali, uzdigli se i oprostili. Što te ne ubije to te ojača. To je valjda evolucija. 

I nekako naglo su se, u treptaju oka, ti obični kvarni ljudi od krvi i mesa transformirali u veoma osjetljive, obzirne i liberalne pojedince koji su sada tako iznad svega toga. Oni imaju profil na Fejsu, tako su cool i sve im smeta. Tako se zalažu za političku korektnost iako jako dobro znaju što je naličje života. Možda je stvarno došlo do intergalaktičkog pomaka svjesnosti o kojem alternativni mediji pomno izvještavaju. Ili je to možda samo neka uloga, onako na vani. Kakogod, tih ljudi više nema. Ljudi od krvi i mesa. Ostalu su samo Fejs i Instagram profili napunjeni botoksom i falšim cvikama. 

Zaboravili su vrlo brzo na lijepe osamdesete i ružne devedesete. Ili obrnuto. A ja se i sada ponekad samo želim, da prostite, popišati u neki kantun bez osude javnosti i bez da se ugledam na nekom portalu. Kažu da je sada sve ljepše, uređenije, tehnološki naprednije i dostupnije. I još oni neki izrazi koji ništa ne znače, ali lijepo zvuče. Uvjeravaju me, a i vas, da je bolje sjediti u modernom sanatoriju, pod neonkama, u lijepoj odjeći i glumiti gospodina na sobnoj temperaturi nego sjediti na zidiću ispod neke krošnje sa sendvičem u ruci, s ljudima s kojima dijelim parking, lift i obližnji kafić, pa zabeštimati, pljunuti, zapišati neki ćošak i srčano se nasmijati nekom lokalnom oriđinalu.

Uvjeravaju me, a i vas, da nas je smartphone pomoću svojih aplikacija spojio s cijelim svijetom i da sad možemo imati par stotina prijatelja. Ili par tisuća. Uvjeravaju me to dok svako jutro ulazim u lift s potpunim neznancima koji spavaju par metara zračne linije od mene. I dok u liftu bulje u ekrančiće i razvijaju svoja brojna 'prijateljstva' umjesto da se svi skupa pogledamo u oči i dobro našalimo na račun cijele ove parodije. Često sam živio na četvrtom katu. Nije valjda da očekujem previše. Koliko liftu treba da prijeđe četiri kata? Pola minute. S onim čekanjima, otvaranjem vrata, stajanjima na međukatovima, možda minutu. Gledam ih i rijetko dobijem pogled. A kamoli riječ ili emociju. Dođe mi da ih išamaram. I onda se sjetim onih apokaliptičkih filmova o zombijima. Pa to nisu filmovi, to je realnost.