U prošloj kolumni pisao sam o prvom velikom izazovu današnjeg dječjeg sporta – promijenilo se dijete koje dolazi treneru. Djeca danas sve ranije ulaze u organizirani sport, često bez onog iskustva koje su prijašnje generacije godinama stjecale na ulici, školskom igralištu ili ispred zgrade. Tamo se nije učilo samo igrati nogomet. Učilo se čekati svoj red, izboriti svoje mjesto, posvađati se i pomiriti, izgubiti pa nastaviti igrati, izboriti se s nepravdom i pronaći način kako funkcionirati u grupi bez odrasle osobe koja će riješiti svaki problem.
Dobar dio tog prostora danas je nestao, a djeca su puno ranije ušla u strukturirani svijet odraslih. Zbog toga je i uloga trenera postala puno složenija. Trener više ne dobiva samo dijete koje treba naučiti voditi loptu, dodavati, šutirati ili razumjeti igru. Dobiva dijete koje se još razvija i kojemu sport postaje jedno od važnih mjesta na kojem uči nešto o sebi, drugima, autoritetu, pogrešci, uspjehu i vlastitoj vrijednosti.
Ako prihvatimo tu promjenu, onda moramo prihvatiti i njezinu posljedicu.
Nije se promijenilo samo dijete. Mora se promijeniti i ono što očekujemo od trenera djece. I tu dolazimo do drugog velikog izazova našeg dječjeg sporta – kroničnog nedostatka kvalitetnih trenera za rad s djecom.
Namjerno kažem kvalitetnih, jer trenera imamo. Međutim, činjenica da netko vodi momčad ne znači automatski da je dovoljno kompetentan za razvojnu odgovornost koju je preuzeo. Netko može jako dobro poznavati nogomet, godinama ga igrati, razumjeti tehniku i taktiku, imati iskustvo i određenu trenersku licencu, a istodobno vrlo malo znati o razvoju djeteta, pedagogiji, komunikaciji, emocijama ili izgradnji zdravog autoriteta.
To nije napad na trenere. To je pitanje što mi kao sportski sustav podrazumijevamo pod pojmom dobar trener djece. Jer poznavati nogomet i razumjeti dijete nisu ista znanja. Problem nastaje kada to ne razlikujemo. Tada metode koje možda imaju svoje mjesto u radu s odraslim sportašima počinjemo automatski primjenjivati na djecu od sedam, osam ili deset godina. Ponekad se, nažalost, pod izlikom stvaranja discipline i karaktera opravdavaju i postupci kojima nije mjesto ni u ozbiljnom seniorskom sportu.
Kada razgovaram s roditeljima i slušam iskustva djece, uvijek me iznova iznenadi koliko smo neke stvari u sportu normalizirali. Povišen ton i vikanje lako proglasimo autoritetom, izazivanje straha disciplinom, slijepu poslušnost odgovornošću, a ponižavanje zahtjevnošću. Kada se dijete na takvo okruženje počne povlačiti, bojati pogreške ili gubiti sigurnost, vrlo brzo zaključimo da je problem u njemu. Kažemo da je preosjetljivo, da nema karakter ili da jednostavno nije dovoljno mentalno snažno.
A možda bismo prije toga trebali postaviti drugo pitanje. Što ako dijete ne pokazuje slabost, nego reagira na okruženje koje nije prilagođeno njegovoj dobi i razvoju? Dijete nije mali senior. To je možda jednostavna rečenica, ali iz nje proizlazi gotovo cijela filozofija rada u dječjem sportu.
Trener djece zbog toga nije samo stručnjak za nogomet. On je odrasla osoba kojoj smo dali autoritet nad djetetom u jednom vrlo osjetljivom razdoblju njegova razvoja. Dijete će tijekom jedne sezone s trenerom provesti stotine sati. Slušat će njegove procjene, promatrati njegove reakcije, čekati njegovu odluku o tome hoće li igrati ili sjediti na klupi i vrlo često kroz njegovo ponašanje pokušavati zaključiti koliko vrijedi kao igrač, a ponekad, nažalost, i koliko vrijedi kao osoba.
To treneru daje veliku moć, čak i kada je on sam nije potpuno svjestan.
Jedna trenerova rečenica odrasloj osobi može izgledati beznačajno, a dijete je može nositi sa sobom godinama. Jednako tako, jedan trener koji zna vidjeti dijete iza igrača može napraviti nešto što se neće vidjeti ni u jednoj statistici. Može djetetu pomoći da se usudi pogriješiti, da razvije odgovornost bez straha, da nauči poštovati autoritet bez gubitka vlastitog glasa i da shvati kako njegova vrijednost ne nestaje onda kada odigra lošu utakmicu.
Upravo zbog toga mislim da moramo imati hrabrosti otvoriti pitanje koje nije uvijek ugodno: koga smo sve tijekom godina puštali da radi s djecom i koliko su kriteriji za dobivanje tog prava zaista bili zahtjevni?
Ovdje odgovornost ne možemo jednostavno prebaciti na pojedinog trenera. Ako je sustav postavljen tako da je dovoljno završiti određenu formalnu edukaciju, dobiti licencu i nakon toga godinama raditi s djecom bez ozbiljnog kontinuiranog razvoja, mentorstva, praćenja i vrednovanja kvalitete rada, onda ne možemo biti iznenađeni kada kvaliteta jako varira. Tada više ne govorimo samo o problemu pojedinca. Govorimo o problemu sustava.
Licenca svakako mora nešto značiti. Ali kada nekome dajemo pravo da radi s djecom, ona ne bi smjela potvrđivati samo da ta osoba poznaje nogomet. Trebala bi biti dio puno šireg procesa u kojem trener razvija razumijevanje djeteta, komunikacije, pedagogije, emocionalnog razvoja i, možda najvažnije, odgovornog korištenja autoriteta.
I upravo tu vidim jedan od smjerova u kojem bi se naš sustav trebao razvijati. Trenerska edukacija ne smije završiti onoga trenutka kada trener dobije licencu. Zapravo, tada bi ozbiljan razvoj trenera tek trebao početi. Nakon početne edukacije morao bi postojati sustav mentorstva u kojem će mladi trener određeno vrijeme učiti uz iskusnijeg i kvalitetnog trenera, zatim praćenje njegova rada, povratna informacija, kontinuirana edukacija i povremeno vrednovanje kompetencija. Ne samo onoga što zna o sportu, nego i načina na koji komunicira, vodi grupu, reagira na pogrešku, koristi autoritet i razumije razvojne potrebe djece s kojom radi.
Jer kada malo izađemo iz sportskog svijeta i pogledamo ono što smo u njemu prihvatili kao normalno, neke stvari počnu izgledati prilično neobično.
U sportu se i danas može dogoditi da osoba godinama igra određeni sport, završi relativno kratku trenersku edukaciju, dobije licencu i vrlo brzo nakon toga dobije grupu djece koju samostalno vodi. Činjenica da je netko bio dobar igrač pritom mu može pomoći da razumije igru, trening i zahtjeve sporta, ali iskustvo igranja samo po sebi ne znači da zna poučavati dijete, razumjeti njegov razvoj ili odgovorno koristiti autoritet koji je dobio.
Zamislimo da istu logiku primijenimo na školu. Zamislimo učenika koji je bio odličan iz matematike tijekom srednje škole. Nakon mature završi kratku edukaciju iz metodike, dobije potvrdu i nekoliko mjeseci poslije uđe u učionicu u kojoj ga čeka dvadesetero djece kojima samostalno predaje matematiku. Bez višegodišnjeg obrazovanja za nastavnički poziv, bez ozbiljne pedagoške i razvojno-psihološke pripreme, bez sustavnog mentorstva i bez razdoblja u kojem netko prati kako radi s djecom.
Vjerojatno bismo se s pravom pitali kako je moguće da smo nekome povjerili djecu samo zato što dobro poznaje matematiku. U sportu nam ista logika često ne zvuči toliko neobično. A trebala bi. Jer biti dobar u nečemu i znati tome poučavati dijete dvije su različite kompetencije. Dobar nogometaš ne postaje automatski dobar trener djece, jednako kao što odličan matematičar ne postaje automatski dobar nastavnik matematike.
To ne znači da svaki trener djece mora završiti višegodišnji studij prije nego što prvi put stane na teren. Takav zahtjev vjerojatno ne bi bio ni realan ni potreban. Ali znači da moramo prestati gledati početnu licencu kao dokaz da je proces obrazovanja trenera završen. Ona bi trebala značiti upravo suprotno – da je trener stekao dovoljno temeljnog znanja da može započeti svoj razvoj pod kvalitetnim vodstvom.
Zato bi nakon licence trebali dolaziti praksa, mentorstvo, praćenje rada, povratna informacija i kontinuirana edukacija. Što trener preuzima veću odgovornost i što radi s razvojno osjetljivijom skupinom djece, to bi sustav oko njega morao biti ozbiljniji.
Ne zato što trenerima ne vjerujemo, nego zato što smo im povjerili nešto puno važnije od rezultata utakmice. Povjerili smo im djecu. A upravo kod najmlađih kategorija imamo jednu neobičnu logiku koju bi vrijedilo preispitati. Često se ponašamo kao da je s mlađom djecom jednostavnije raditi jer je i nogomet jednostavniji. Manje je taktike, manji je teren, jednostavniji su zahtjevi i rezultat navodno još nije toliko važan. Ali razvojno gledano, stvar može biti upravo suprotna.
Što je dijete mlađe, to je osjetljivije na odnos s odraslom osobom i manje sposobno odvojiti kritiku svog postupka od doživljaja vlastite vrijednosti. Zato trener najmlađih možda ne mora biti najveći taktički stručnjak u klubu, ali bi morao jako dobro razumjeti dijete koje stoji ispred njega.
Mora znati kako ispraviti pogrešku, a da ne stvori strah od sljedeće. Kako postaviti granicu bez ponižavanja. Kako zahtijevati trud bez poruke da dijete vrijedi samo kada je uspješno. Kako učiti odgovornosti, a pritom ne stvarati slijepu poslušnost. Kako graditi odnos u kojem dijete zna tko je autoritet, ali se tog autoriteta ne mora bojati.
Zbog toga mi je posebno problematična ideja da su najmlađe kategorije mjesto na kojem trener tek treba 'skupljati iskustvo' prije nego što jednog dana dobije ozbiljniju momčad. Koja je momčad ozbiljnija od one u kojoj dijete prvi put upoznaje organizirani sport? U tim godinama postavljaju se temelji njegova odnosa prema treningu, treneru, suigračima, pogrešci, pobjedi i porazu. Možda upravo trener početnika neće proizvesti budućeg profesionalnog nogometaša, ali će u velikoj mjeri sudjelovati u tome hoće li dijete sport zavoljeti ili ga se početi bojati.
Zato ovo nije poziv na prozivanje trenera. Naprotiv. U našem sportu postoji mnogo kvalitetnih, predanih i odgovornih ljudi koji s djecom rade izvrstan posao, često u uvjetima koji su daleko od idealnih. Upravo zbog njih trebamo podizati standard struke, jer naziv trener djece mora nositi određenu težinu.
Trebao bi označavati osobu koja razumije sport, ali razumije i dijete. Osobu koja zna zahtijevati, ali ne zastrašivati. Koja zna postaviti granicu, ali ne poniziti. Koja zna ispraviti igrača, a da pritom ne napadne osobu. Koja želi razviti boljeg nogometaša, ali nikada ne zaboravlja da ispred sebe prije svega ima čovjeka u razvoju.
Ako smo u prošloj kolumni zaključili da se promijenilo dijete koje dolazi treneru, onda drugi korak mora biti jednako ozbiljan. Moramo mijenjati način na koji stvaramo trenere kojima tu djecu povjeravamo. Jer možda više nije dovoljno na početku sezone pogledati sve selekcije i zadovoljno zaključiti da svaka momčad ima trenera.
Možda je vrijeme da postavimo puno važnije pitanje: Je li svaka osoba kojoj smo dali zviždaljku, grupu djece i autoritet nad njima zaista pripremljena nositi odgovornost koju smo joj dali?
