Ovo je tema koja će sigurno izazvati različita mišljenja. I to je sasvim u redu. Jer kada govorimo o djeci, sportu i njihovom razvoju, važno je otvoreno razgovarati i propitivati stvari koje često uzimamo zdravo za gotovo.
Svako ljeto gledam isti scenarij. Tek što završi sezona, već kreće nova utrka. Roditelji otvaraju poruke, grupe se pune obavijestima, iskaču reklame za kampove, dodatne treninge, individualni rad, specijalizirane programe. Kao da je nekome palo na pamet da dijete ni slučajno ne smije ostati samo sa sobom nekoliko tjedana.
I svaki put se zapitam isto. Kad će se to dijete zapravo odmoriti? Ne mislim samo fizički. Kad će mu se glava odmoriti? Kad će doći dan da ga nitko ne procjenjuje, ne uspoređuje, ne usmjerava i ne govori što bi još trebalo popraviti? Jer imam osjećaj da smo djeci ukrali nešto jako važno.
Ljeto. Ono pravo dječje ljeto. Ljeto u kojem se ne gleda na sat. Ljeto u kojem se ide na kupanje pa se ostane duže nego što je planirano. Ljeto u kojem se igra picigin dok ne padne mrak. Ljeto u kojem se nogomet igra zato što ti se igra, a ne zato što je upisan u raspored.
Možda zvučim staromodno, ali ne vjerujem da se svačiji razvoj mora događati pod nadzorom odraslih. Dapače, mislim da se neki od najvažnijih dijelova razvoja događaju upravo onda kada odrasli naprave korak unatrag. Kad dijete samo organizira igru. Kad se samo posvađa pa pomiri s prijateljima. Kad istražuje. Kad se dosađuje. Kad iz dosade stvori nešto svoje.
A danas kao da smo počeli vjerovati da je svaka praznina problem koji treba popuniti novom aktivnošću. I zato me ne brinu kampovi. Brine me ono što se ponekad krije iza njih.
Brine me trenutak kada roditelj dobije poruku da bi bilo dobro da dijete bude prisutno. Brine me trenutak kada 'preporuka' zapravo prestane biti preporuka. Brine me kada roditelj počne osjećati da nešto riskira ako kaže ne. Jer tada više ne pričamo o kampu. Tada pričamo o pritisku. A pritisak je nešto što djeca danas imaju i previše.
Tijekom godine igraju više utakmica nego što su nekad igrali seniori. Treniraju gotovo cijele godine. Natjecanja se nižu jedno za drugim. Sezone završavaju sve kasnije, a pripreme počinju sve ranije. I onda, kad napokon dođe prostor za predah, mi im često ponudimo još istoga. Još nogometa. Još organizacije. Još dokazivanja.
Iskreno, ponekad i kada dijete želi otići na svaki kamp, kažem roditeljima da razmisle o tome da ga maknu od nogometa na nekoliko tjedana. Ne zato što će nazadovati. Nego upravo suprotno. Zato što želim da mu nogomet ponovno nedostaje.
Da ponovno osjeti glad za igrom. Da ga lopta ponovno privuče sama od sebe. Jer ljubav prema sportu ne nestaje od odmora. Ona puno češće nestaje od prevelike količine.
I zato nemam ništa protiv kampova koji nude nešto više od samog sporta. Zabavu. Druge igre. Ako je dijete sretno. Ako postoji izbor. Ako nema straha. Ako nema ucjene. Ako kamp služi djetetu. Ali kad dijete počne služiti kampu, onda smo negdje usput izgubili kompas. A možda je najvažnije pitanje od svih: Što dijete nauči kada vidi da odrasli pristaju na pritisak kako bi sačuvali status? To pitanje nema veze samo s nogometom. Ima veze sa životom.
A upravo zato mislim da vrijedi o njemu razmišljati.
