Ostalo je još samo 75 dana do prvog zvižduka koji će označiti početak Svjetskog nogometnog prvenstva, najvećeg sportskog događaja na svijetu. Ponovno će milijarde pogleda biti usmjerene na ovaj globalni spektakl, najveće zvijezde nogometnog svijeta opet će istrčati na zelene travnjake, a navijači diljem planete sanjat će ideju da se njihova reprezentacija popne na svjetski tron. Međutim, prema svemu sudeći nedostajat će ono što je nekoć bila temeljna društvena funkcija svjetskih prvenstava.
Ta funkcija bila je homogenizirajućeg i inkluzivnog karaktera te je nadilazila sam nogomet. Svjetsko prvenstvo nekoć je djelovalo kao prostor privremenog zajedništva u kojem su se brisale svakodnevne podjele, a tijekom turnira u gradovima domaćinima prakticirali su se navijački rituali. Nekad je ovaj globalni spektakl imao snažnu inkluzivnu prirodu te sposobnost da na nekoliko tjedana uspostavi zajednički emocionalni okvir među navijačima sa svih krajeva svijeta. Takva vrsta inkluzivnosti, nažalost, više ne postoji.
Današnja inkluzivnost svela se na jedan jednostavan podatak: više reprezentacija u više zemalja domaćina imat će priliku predstaviti se na najvećem nogometnom događanju. Upravo to temeljni je fokus čelnika FIFA-e Giannija Infantina, koji je jedan od glavnih krivaca za ovakvo stanje. Kako bi zadržao određeni legitimitet, konstantno pokušava prodati priču o inkluzivnom prvenstvu kroz isprazne parole o promoviranju zajedništva i proširenom formatu. O tome kako Svjetsko prvenstvo više ne homogenizira, kako politika određuje tko može na njemu prisustvovati te kako su cijene pristupačne jedino bogatima nije rekao ni riječi.
Dakle, svi najvažniji aspekti inkluzivnosti nestali su pod utjecajem trenutačnog političkog i društvenog konteksta, koji ne samo da ne potiče zajedništvo i otvorenost, već afirmira ekskluzivnost. Upravo zbog svega toga, vrijedi promisliti o tome kako nam se kroz mantru o inkluzivnosti zapravo servira najekskluzivnije Svjetsko prvenstvo ikada.
Cijene bez granica
Najočitiju manifestaciju ekskluzivnosti definitivno pronalazimo po pitanju troškova. Cijene ulaznica za Svjetsko prvenstvo prešle su sve granice dobrog ukusa te su postale simbol nove elitističke logike nogometa. Najjeftinije karte za finale mjere se u tisućama dolara što je znatno više nego na prethodnom turniru, ulaznice za grupnu fazu pet puta su skuplje nego u Kataru, a uz to model 'dinamičkog određivanja cijena' dodatno pumpa iznose bez jasnih gornjih granica i uz manjak transparentnosti. Ako do sada niste čuli za ovu kapitalističku izmišljotinu, njena jedina funkcija je da na temelju umjetne inteligencije u potpunosti maksimizira profit. 'Dinamičko određivanje cijena' podrazumijeva to da se cijene mijenjaju doslovno iz minute u minutu, ovisno o tome koliko ih ljudi želi kupiti. Dakle, cijene rastu jer mogu, ne zato jer trebaju.
Kako je došlo do toga da se bezuvjetno vjeruje sustavu kojem upravlja umjetna inteligencija? Zašto se legitimizira način kupnje koji je za kupce potpuno netransparentan i ne određuje gornju granicu cijene proizvoda? Kako nešto jedne minute može vrijediti 100 eura, a par minuta kasnije nekoliko puta više? Odgovore na ova pitanja nemam, ali nema ih ni Infantino koji je o toj temi neopterećeno rekao kako će 'cijene ići i gore i dolje'. Predsjednik FIFA-e tako je ignorirao sve zabrinjavajuće strane ovog mehanizma, pokazao da ga nije zapravo briga za navijače te posljedično afirmirao ekskluzivnost prodaje u kojoj samo najbogatiji mogu priuštiti odlazak na Svjetsko prvenstvo.
Doduše, FIFA uvijek, pa tako i za ovo prvenstvo, ostavlja određeni kontingent jeftinijih ulaznica. Ono u čemu je caka je da njihovu raspodjelu kontroliraju nacionalni savezi, koji ih najčešće usmjeravaju prema unaprijed odabranim, 'uvijek vjernim' navijačima kroz vlastite kriterije. U praksi to znači da mali i privilegirani krug dolazi do pristupačnijih mjesta, dok je većina ostalih prepuštena tržištu, odnosno milosti i nemilosti sustava u kojem cijena ovisi o algoritmu, a ne o dostupnosti. Rezultat je stoga jasan: Svjetsko prvenstvo nikada nije bilo ekonomski ekskluzivnije.
Ofenzivna vanjska politika
Predsjednik Sjedinjenih Država Donald Trump od samog je početka svog mandata cijeloj međunarodnoj zajednici dao do znanja u kojem će smjeru krenuti njegova vanjska politika. Prijetio je Danskoj, a posljedično i svim NATO saveznicama, da će anektirati Grenland. Kolumbija je također bila pod paljbom prijetnji, intervenirao je u Iraku, Venezueli i Nigeriji, a nedavno je stupio u vojni konflikt s Iranom. U jednom trenutku u svojim javnim nastupima bio je fokusiran na suludi plan anektiranja Kanade, a nerijetko je prijetio i drugom suorganizatoru prvenstva Meksiku. Svojim izjavama, napadačkom retorikom i nepredvidljivim djelovanjem stvorio je izuzetnu napetost u svijetu, a antiamerički osjećaji među dijelom javnosti zbog njega postaju sve jači i jači.Svjetska prvenstva nekoć su, kao što je već konstatirano, bila poticaji homogenizacije međunarodne zajednice te razdoblje u kojem su se zaboravljale određene razlike. Razlog zašto ovo prvenstvo neće biti takvo je taj što nema autonomiju, već je od samog početka korišteno kao produžena ruka Trumpove politike. Drugim riječima, Svjetsko prvenstvo neće kao prije stvoriti razdoblje oslobođeno od političkih razlika, već će zbog Trumpove naravi i puke pragmatičnosti biti iskorišteno kao platforma za razglašavanje njegove napadačke političke propagande i naglašavanje nezadovoljstva s nekim reprezentacijama.
Živopisni dokaz ove teze može se pronaći u ekskluzivnom dodjeljivanju viza. Dok zemlje koje su Trumpu manje mrske mogu relativno lako uči u SAD, ostale su na 'crnoj listi'. Konkretno, na tom su popisu Alžir, Senegal, Zelenortska Republika, Obala Bjelokosti i Tunis. Da bi stvar bila bolja, Trumpova administracija ponudila im je opciju da plate 15 tisuća dolara ako žele ući u zemlju. Ekskluzivnost je ovdje apsolutno jasna: jedni trebaju platiti, dok drugi ulaze oslobođeni takvih troškova. Na pitanje zašto je to tako, iz Bijele kuće su odgovorili da su to odlučili kako bi 'obeshrabrili nastojanja za ilegalnom migracijom'.
Na koncu, vrijedi u ovom dijelu spomenuti i prvenstvo prije osam godina u Rusiji. Ono je, baš kao i ovo, imalo negativne političke konotacije s obzirom na rusku okupaciju Krima, ali je po pitanju same organizacije prošlo jako zadovoljavajuće. Navijači su mogli prakticirati svoje rituale, svatko tko je imao ulaznicu za neku od utakmica mogao je uči u zemlju, a nogomet nije bio iskorišten od tamošnjeg čelnika države ni u približnoj mjeri u kolikoj to radi Trump. Mnogi politički analitičari često uspoređuju Trumpa s Putinom, ali po ovom pitanju znatno su drugačiji. Trump je stvorio napetu međunarodnu atmosferu, a Svjetsko prvenstvo mu služi samo kao mehanizam za održavanje i ojačavanje tog stanja.
Prvenstvo po Trumpovom ukusu
Iako se slučaj Irana može svrstati i u prethodno poglavlje, u njemu se izričito manifestira spomenuta ekskluzivnost pa bi bila prava šteta da ne dođe do izražaja. Dakle, iranska reprezentacija kvalificirala se za Svjetsko prvenstvo, ali domaćin je u njihovoj državi započeo vojnu intervenciju. S obzirom na to da je ona sada eskalirala u raketni sukob, predsjednik Trump svojim medijskim istupima stvara negativnu klimu po pitanju njihovog dolaska: 'Mislim da nije prikladno da budu ovdje, zbog njihovog života i sigurnosti', kazao je. Trumpova retorika se, dakle, može sažeti i ovako: natjecat će se oni koje ja smatram dobrodošlim. Iran je kroz svoju administraciju dao svima do znanja da ne želi sudjelovati, ali to je i trebala biti isključivo njihova odluka, a ne Trumpova. Predsjednik SAD trebao im je, kao pravi domaćin, osigurati sve sigurnosne uvjete za predstavljanje svoje zemlje, ali to naravno neće napraviti jer ih jednostavno ne želi na prvenstvu.
Valja u ovom slučaju spomenuti i FIFA-u. U trenutku kada je stigao prijedlog da Iran igra u Meksiku, oni tu ideju nisu ni uzeli u razmatranje. Infantino je vješto, u maniri pravog prekaljenog političara, krenuo s pričom kako Svjetsko prvenstvo treba biti platforma za izgradnju mostova i promicanje mira. Dakle, narativ je krenuo graditi oko neostvarive i nerealne inkluzivne ideje, ali je time zapravo samo afirmirao nesudjelovanje Irana. Da mu je zaista stalo do inkluzivnosti, učinio bi sve u svojoj moći da navijači iz svih zemalja mogu doći na prvenstvo te da Iran ovog ljeta zaigra u Sjevernoj Americi jer su se propisno kvalificirali. Međutim, to je očito previše za očekivati s obzirom na slizani odnos s Trumpom koji, kao što smo zaključili, propagira ekskluzivnost.
Unutrašnja (ne)sigurnost
Osim ofenzivne vanjske politike, Trump konstantno vrši i selektivnu napadačku unutrašnju politiku. Putem agencije za imigraciju i carinsku kontrolu, poznatom pod nazivom ICE, provodi masovne deportacije ljudi. Neke od tih deportacija možda i jesu pravno utemeljene, ali svjedočili smo i mnogim pričama u kojima je dotična agencija zlouporabila svoje ovlasti, profilirala ljude isključivo na temelju boje kože te na koncu sudjelovala u ubojstvu američkih državljana. ICE je bio i jedan od ključnih faktora koji su potpomogli intenziviranju polarizacije američkog naroda te stvaranja osjećaja nesigurnosti kod mnogih. Upravo zbog takve društveno-političke klime te činjenice da se prvenstvo održava u dvije apsolutno nenogometne zemlje, teško je za očekivati da će se na ulicama gradova osjetiti bilo kakva inkluzivna čar Svjetskog prvenstva kao što je nekada bio slučaj.
S druge strane, u jedinoj nogometnoj zemlji koja je domaćin ovog prvenstva unutrašnja situacija također nije bajna. Nagli porast nasilja koje su pokrenule naoružane skupine diljem zemlje nakon što je Meksiko prošlog mjeseca likvidirao vođu kartela Nemesija Oseguera Cervantesa potaknuo je veliku zabrinutost po pitanju sigurnosti. Meksiko će ugostiti 13 utakmica Svjetskog prvenstva, od čega će se četiri odigrati u saveznoj državi Jalisco gdje je skupina Oseguere Cervantesa primarno bazirana i gdje se odvijao velik dio nasilja. Svjetsko prvenstvo najveći je sportski spektakl na planeti te je upravo zbog toga i atraktivna platforma takvim skupina za slanje određenih poruka. Nadamo se kako će Meksiko jednako dobro odgovoriti na sigurnosne pritiske kao što su to učinili Brazil i Južnoafrička Republika, ali u ovom trenutku legitimna je sumnja da se tamo neće moći iskusiti izvorni, tradicionalni osjećaj Svjetskog prvenstva.
Što radi FIFA?
Po svemu sudeći ovo prvenstvo bit će uvelike drugačije od prijašnjih. Na vlasti u najvažnijem domaćinu prvenstva je osoba koja ovaj globalni spektakl dizajnira po vlastitom ukusu, a oni koji bi ga trebali na sve načine udaljiti od te ideje čine upravo suprotno – ulizuju mu se. Možda je zbog straha od njegove nepredvidljivosti, a možda je zbog nekog drugog razloga. Kako god bilo, Gianni Infantino svojim kukavičlukom dozvoljava Trumpovo iskorištavanje prvenstva u političke svrhe te opravdava ekskluzivne mehanizme kao što je 'dinamičko određivanja cijena'.
Sve nas to na koncu dovodi do jednostavnog zaključka da Infantino, pod krinkom ispraznih priča o inkluzivnosti i novom formatu natjecanja, zapravo afirmira novi ekskluzivni identitet Svjetskog prvenstva koji nam se servira. Čelnik FIFA-e uspio je napraviti da prvenstvo služi kao produžena ruka političkoj eliti te da na njemu mogu prisustvovati samo oni koji se toj manjini sviđaju, odnosno oni koji to mogu platiti. Najveći sportski spektakl prestao je ujedinjavati, a najvažnija mu je funkcija postala da služi kao platforma za one s moći.