I ove se godine, baš kao i mnogih prije, finalna utakmica Kupa opravdano najavljivala kao 'spektakl', 'veliki okršaj', 'borba za prestiž', 'sraz koji budi posebne emocije'… Pisalo se kako se u njoj susreću dvije najbolje hrvatske momčadi posljednjih godina, kako ova utakmica jednima može potvrditi dominaciju, a drugima spasiti sezonu. I sve to stoji, osvajanje Rabuzinovog sunca neupitno je značajan uspjeh, to je trofej koji nosi i sportsku i simboličku vrijednost. Ali upravo zato vrijedi zastati nad onime što se dogodilo uoči same utakmice.
Umjesto da je čitavi fokus bio na finalu ovog značajnog natjecanja koje je trebalo pričati priču o kvalitetnim ekipama Dinama i Rijeke, njihovim sezonama i 'rivalstvu', dio tribina i navijačke emocije bio je okupiran Markom Livajom. Zašto se prije utakmice koja odlučuje o važnom trofeju razmišljalo o igraču koji u toj utakmici uopće nije sudjelovao, a posljedično i o Hajduku kojeg je Livaja posljednjih godina postao simbol? Nije valjda da je navijačima ovih klubova u tom važnom trenutku na pameti bio simbol kluba kojeg konstantno nastoje obezvrijediti i čiju važnost pokušavaju umanjiti? I ne samo da se čini da im je bio na pameti, već su uzvikivanjem povika 'Umri Livaja' prema njemu ispoljavali snažne emocije. Jer mržnja je upravo to, snažan osjećaj, koliko god ona bila ritualizirana.
Cijela situacija poprilično je paradoksalna, ali ona istovremeno potiče na razmišljanje iz kojeg se mogu izvesti poneki zaključci koji se tiču percepcije klupske veličine, normaliziranja personaliziranog nasilja te HNS-ove inercije i kukavičluka.
Poticanje nasilja s jasnom metom
Navijači imaju svoje rituale od kojih mnogi podrazumijevaju isticanje mržnje. Torcida, Boysi, Tornado, Demoni, Armada… Apsolutno svi u dio svog navijačkog izričaja inkorporiraju mržnju. To je dio ultras kulture i koliko je god tako nešto gnjusno onima koji sa strane promatraju, navijači će to nastaviti raditi. Međutim, bilo bi dobro da ih nacionalni savez i njihovi klubovi u tome ne bodre, neovisno čine li to direktno ili indirektno.
Skandiranje 'Umri Livaja' traje već neko vrijeme. Uz pjesmu 'Freed from desire' navijači prvotno Rijeke, a zatim i Dinama pronašli su način da pošalju morbidnu poruku pojedincu, a posljedično i čitavoj zajednici koja stoji iza njega. Klubovi za koje oni navijaju šute i time indirektno potiču nasilje, a osim toga smo u nekoliko navrata svjedočili kako se njihovi službeni razglasi koriste za direktno poticanje verbalnog nasilja. Bio je to slučaj u prošlom kolu, kao i na proteklom Jadranskom derbiju, ali nemojmo zaboraviti ni to da se situacija slična jučerašnjoj na Opus Areni već jednom dogodila na Maksimiru.
Razumnom čovjeku bi, pretpostavljam, palo na pamet da se ta i druge pjesme koje bude slične strasti kod dijela navijača ne puštaju preko službenog razglasa, makar Hajduk ne igrao na toj utakmici. Ali to je, valjda, previše za očekivati. Mržnja nas je kao društvo toliko ujela da se već neko vrijeme normalizira to da se sportskim borilištima ore taktovi uz koje se želi smrt jednom čovjeku, jednom ocu, jednom sinu, jednom prijatelju i simbolu čitave zajednice. I to direktno ili indirektno poticanje na verbalno nasilje, zamislite, ne čine bilo koji klubovi. To čini klub iz grada kulture, klub s pridjevom 'građanski' u nazivu, a ovom prilikom i HNS koji je organizator ove utakmice, a kojem je već neko vrijeme glavna parola 'zajedništvo'. Ako su oni takvi, pa pobogu kakvi su tek drugi.
'Obitelj' kao floskula
Što po pitanju vršenja verbalnog nasilja nad bivšim reprezentativcem čini predsjednik Saveza Kustić? Pa eto, u jednom navratu izdao je bezvezno, reda radi, priopćenje, dok je naš ponizni izbornik drugom prilikom iskazao toliku dobrotu da Livaju nije pozvao na okupljanje reprezentacije kako bi ga poštedio uvreda. Kako su samo Kustić i Dalić obzirni i dobri, ponašaju se kao prava, istinska obitelj. Za poželjeti.
Tako su i jučer imali priliku iz luksuzne lože osječkog stadiona slušati uvrede na račun njihovog miljenika. Siguran sam da će povući odlučne poteze i zaštititi Livaju. Baš kao što su to napravili nakon incidenta na Rujevici, kada je na okupljanju reprezentacije pojedinac iz publike uzvikivao niz uvreda na njegov račun. Toliko su čvrsto i bezuvjetno stali iza njega da je Livaja bio taj koji je to okupljanje napustio prijevremeno.
Što uopće reći na sve ovo? Populističke izjave o obitelji valjda vrijede samo za određene. Livaja je ionako od početka njegovog staža u reprezentaciji bio 'crna ovca', a pozvan je samo zato što ga Dalić više nije mogao ignorirati. Čim se ukazala prva prilika za njihov razlaz, HNS i Dalić objeručke su je zgrabili. Blagim osuđivanjem uvreda koje su upućene Livaji, a zatim i šutnjom, dali su svima do znanja što misle o njemu.
To mišljenje potvrdili su i na finalu Kupa. Predsjednik HNS-a i izbornik reprezentacije, koji gdje god stignu prosipaju parole o zajedništvu, iz prvog su reda slušali i gledali kako se zaziva smrt bivšem reprezentativcu. Što će napraviti da zaštite člana obitelji? Naravno da neće ništa, već će se ponovno praviti kao da se ništa nije dogodilo. Livaja je ionako uvijek bio neželjeno dijete njihove obitelji, a ignoriranjem ove situacije bome su dokazali da je i ostao.
Paradoksalno ponašanje
Hajduk je klub s bogatom poviješću i za ove prostore abnormalnom navijačkom podrškom. Međutim, kao što svi znamo, već neko vrijeme na travnjaku mu ne ide. Navijači Rijeke i Dinama često su brzi u notiranju kako zbog toga Hajduk više nije veliki klub, ali su isto tako manje brzi u shvaćanju da su upravo oni ti koji potvrđuju njegovu veličinu.
Dakle, u finalu Hrvatskog nogometnog kupa, utakmici koja bi trebala predstavljati svojevrstan vrhunac sezone, igraju dva recentno najuspješnija kluba u državi, a njihovi navijači bave se igračem i klubom koji ove sezone nisu bili ni blizu nekog trofeja. I tu dolazimo do prvog paradoksa. Oni koji godinama pokušavaju ismijati Hajdukovu sušu trofeja, koji ga nazivaju precijenjenim fenomenom i koji nastoje umanjiti njegov značaj, valjda ne shvaćaju da svojim djelovanjem potvrđuju suprotno. Potvrdili su veličinu splitskog kluba mnoštvo puta, pa tako i na proteklom finalu Kupa, kada usred vlastitog slavlja, vlastite velike utakmice i vlastite borbe za trofej nisu mogu izbaciti Hajduk i Livaju iz glave.
Ravnodušnost je najveći znak nevažnosti, a ovdje ravnodušnosti nema ni u tragovima. A kada ne mogu prema Splićanima ostati ravnodušni čak ni kad se njihovi klubovi izravno bore za trofej, to valjda dovoljno govori o veličini Hajduka.
Ako pritom zauzmemo poziciju koja navijače smatra najvažnijim faktorom nogometa i po kojoj je stoga veličina kluba društveni konstrukt, onda je mjerilo jednostavno: klub je velik onoliko koliko je prisutan u svijesti drugih. U tom smislu, Hajduk je stalno prisutan, bilo to kroz vlastite navijače ili kroz energiju koju izaziva kod rivala, čak i kada ne igra protiv njih.
Isto tako, nemojmo zaboraviti ni na medijsku kampanju koja je Hajduk prije ovog finala Kupa spominjala gotovo jednako kao Rijeku i Dinamo samo zbog činjenice da o njegovom ishodu ovisi startna europska pozicija Splićana u nadolazećoj sezoni. Prema toj kampanji čovjek bi pomislio da će sve oči u gradu podno Marjana biti usmjerene prema Osijeku, a na kraju se ispostavilo da je više pažnje bilo usmjereno s Opusa prema Splitu. Ako sve ovo nije dokaz Hajdukove veličine, što je?
Poruka Hajduka
Hajduk je kratkom, ali slatkom porukom zaokružio čitavu priču. 'Nekima izvor frustracije, nama idol generacije, pozdrav iz Dalmacije!' - stoji u objavi splitskog kluba. I to je sasvim dovoljno jer se poslije ove situacije ionako ništa neće promijeniti. HNS neće reagirati, a klubovi će nastaviti instrumentalizirati svoj službeni razglas u svrhu provokacije. Navijači protivničkih klubova isto će tako nastaviti Livaji pjevati ovakve pjesme jer ga percipiraju simbolom Hajduka, a Hajduk ih frustrira zato što, unatoč tome što godinama nema trofejnu potvrdu svoje veličine, ne prestaje biti tema, ne prestaje izazivati emociju i ne prestaje biti svoj.
