Nogomet je u današnjem vremenu postao sport u kojem se sve vrti oko brojki i profita. Pogoci, asistencije, pretrčani kilometri, otklonjene opasnosti, zarada od ulaznica, prihodi od prodaje dresova… Gotovo sve što se dogodi u nogometnom svijetu može se izmjeriti, izračunati i pretvoriti u statistički podatak. Najpopularniji sport na planeti u potpunosti je prisvojio logiku brojki i analitike, a vrijednost igrača često se svodi na tablice i grafove koji pokušavaju poopćiti njihov učinak. U takvom vremenu mladi igrači odgajani su u okovima novog, dosadnog i matematičkog identiteta nogometa, a idoli više nisu stvoreni od ljudi koji ih iz tjedna u tjedan gledaju na stadionima, već od utjecajnih medija i svjetskih brendova koji u njima vide isključivo profit.
Prihvaćanjem ovog identiteta, najvažnija sporedna stvar na svijetu prestala je biti igra. Da bi nešto uopće pokušali nazvati igrom, ta pojava treba sadržavati spontanost i slobodu, a nogomet te odlike već neko vrijeme nema. Svaki korak i potez na zelenom travnjaku pokušavaju se predvidjeti, a svaka priča izrežirati, uljepšati i preuveličati. Unatoč ovom pesimističnom pogledu na nogometni mikrokozmos, to ne znači da negdje u njemu još uvijek ne postoje enklave one stare, svima poznate igre kakvu su generacije i generacije navijača zavoljele. Upravo u njima očitava se prava vrijednost nogometa, koja nije oklopljena statistikom i PR-om, već istinskom spontanošću. Jedna takva enklava već pet godina postoji u Splitu, a protekli vikend čitava je hrvatska sportska javnost dobila podsjetnik na nju.
Riječ je, naravno, o priči Marka Livaje. Splitska desetka protiv Lokomotive postigla je svoj 100. pogodak u najdražem mu dresu, a ta brojka iza sebe skriva posebnu priču. Ona ne govori samo o napadaču koji zna postići pogodak ili o igraču koji je dugo vremena vjeran jednom klubu, već o pojedincu koji je u nekoliko sezona postao središnja figura jednog kluba i jednog grada. Livajina priča nadilazi statistiku te je jednostavno riječ o fenomenu koji se ne može objasniti brojkama. Drugim riječima, to je priča koja je apsolutno atipična za suvremeni nogomet i koju je upravo zbog toga vrijedno pričati.
Idol stvoren ‘odozdo’
Na kraju 2020. godine Hajduk je bio u izuzetno snažnoj upravljačkoj i rezultatskoj krizi. Prvu momčad vodio je privremeni trener Boro Primorac, novoizabrani predsjednik kluba bio je Lukša Jakobušić, a glavni igrač Mijo Caktaš. Međutim, početkom 2021. Caktaš nije produžio ugovor s klubom te je predsjednik Jakobušić krenuo u potragu za većim imenom, za igračem koji bi mogao preuzeti ulogu lidera. Sve to bivši je čelnik Hajduka pronašao u Livaji, koji je po dolasku u Split potpisao ugovor do kraja sezone. Već u prvim susretima Kaštelanin je pružio vrhunske partije, podignuo je klub na noge i odveo ga u kvalifikacije za Konferencijsku ligu. Ipak, ova već stotina puta ispričana priča ne bi bila ni u pola popularna da nije uslijedio jedan ključan trenutak, a to je navijačka akcija 'Livaja, ostani'.
U tih nekoliko dana u kojima su djeca, vatrogasci, niželigaški nogometaši, vozači autobusa, zaposlenici brodogradilišta i mnogi drugi članovi zajednice slali fotografije s natpisom 'Livaja, ostani', započelo je stvaranje idola kakvog danas poznajemo. Taj moment ujedinjenja navijačkog puka u svojoj je suštini imao spontanost, ono što nogomet već dugo ne posjeduje, a što je nekoć bila njegova bit. Uslijedila je zatim i službena potvrda Hajduka da Livaja ostaje, nakon čega je on dobio legitimitet čitavog grada i svih navijača Hajduka.Upravo u ovoj navijačkoj erupciji emocije i zajedništva leži srž Livajine posebnosti. On nije idol nametnut marketingom ili PR-om kao što je danas slučaj, već je figura koja je izrasla odozdo, iz samog navijačkog puka. Ovakav tip mobilizacije navijača rijetko se viđa u modernom nogometu; ljudi su iz svojih svakodnevnica, iz svojih kvartova, sa svojih radnih mjesta ili hobija podizali transparente i jasno pokazivali što žele. Te su slike već tada svjedočile o tome kako je Livaja u Splitu postao simbol s kojim se navijači identificiraju te netko u kome vide vlastiti mentalitet i prkos.
Baš zbog toga ova priča ima težinu kakvu moderni nogomet sve rjeđe poznaje. Livaja nije postao idol zato što je morao, nego zato što su ga ljudi takvim učinili. U toj spontanosti i neposrednosti krije se i razlog zašto je njegov status toliko čvrst i neupitan; njegova uloga nije nametnuta, već je stvorena kroz zajednički osjećaj pripadnosti jednom klubu. Livaja je, bez pompe i unaprijed napisanog scenarija, postao lice jedne zajednice koja je dugo tražila upravo takvu figuru. Njegov dolazak i ostanak nisu samo rezultatski podigli Hajduk, već su popunili dublju prazninu liderstva i identiteta. U trenutku kada Hajduk nije imao jasno izraženog vođu i kada je bilježio rezultatske debakle, navijači su pronašli nekoga oko koga bi se mogli okupiti. Livaja je tu ulogu preuzeo gotovo instinktivno, pretvarajući se iz 'običnog' pojačanja u simbol kluba i dalmatinskog identiteta.
Klasični, a ne moderni idol
Sada kada je jasno da je Livajin status idola nastao na način koji odudara od suvremenih pravila igre, onda je za očekivati da je i sve ono što ga danas definira jednako udaljeno od modernog prototipa nogometne zvijezde.Moderni nogometni idoli danas su mnogo više od običnih sportaša. Oni su globalni brendovi čija se vrijednost mjeri u stotinama milijuna. Njihov imidž, oblikovan kroz medije i društvene mreže, počiva na luksuzu i ekskluzivnosti, što je dijametralno suprotno od stila života prosječnog navijača. Oni su u potpunosti fizički i emocionalno udaljeni od zajednice, a nogomet percipiraju isključivo kao profesiju i izvor zarade. Svoj status stječu jako rano, ponajviše zahvaljujući medijima koji prepoznaju njihov tržišni potencijal. Kroz stalnu medijsku prisutnost, ugovore sa svjetskim brendovima, senzacionalizam i naglašavanje inspirativnih životnih priča, sportaši se prikazuju kao heroji modernog doba i simboli toga da je uspjeh dostupan apsolutno svima.
Livaja, stoga, ni po čemu nije sličan modernim idolima. On je prema navijačima uvijek pristupačan, boravi na istim mjestima kao i oni, a u svakom svom medijskom i igračkom nastupu pokazuje koliko mu klub za koji igra znači - što je prava rijetkost u današnjem nogometu. Ne pokušava prikazati sebe kao nekoga s luksuznim stilom života ili kao nekoga tko je po bilo čemu ‘bolji’ ili drugačiji od ostatka zajednice u kojoj živi. Njegova priča, obilježena atipičnim povratkom u klub iz kojeg je ponikao na vrhuncu karijere, dodatno je učvrstila percepciju da mu nogomet nije tržišna djelatnost, već izraz identiteta.
Dakle, unatoč tome što djeluje u eri modernog i komercijaliziranog nogometa, Livaja je klasični tip idola. Njegov status ne proizlazi iz medijske eksponiranosti ili tržišne isplativosti, već iz odnosa koji je izgradio s lokalnom zajednicom.
Među odabranim društvom
Kada se sve ovo uzme u obzir, postaje jasno da Livaja u suvremenom nogometnom svijetu nije samo iznimka zbog načina na koji je postao idol, nego i zbog načina na koji tu ulogu živi. U društvu u kojem nogomet u potpunosti nalikuje na industriju, on je podsjetnik na vrijeme kada je ovaj sport pripadao ljudima i njihovim emocijama.
Stoti pogodak, osim što je jubilaran, ima posebnu simboliku. On ga svrstava među ekipu koja je u značajnoj mjeri slična njemu. Stotinu službenih pogodaka u bijelom dresu postigli su velikani poput Matošića, Bajde i Nadoveze, koji su u specifičnom povijesnom trenutku bili upravo ono što je Livaja danas – klasični idoli. Unatoč talentu koji ih je izdvajao od ostatka, oni su ostali dio zajednice koja ih je uzdigla. Boravili su na popularnim gradskim okupljalištima, odrastali su istim uvjetima i kontekstu kao i oni koji su iz tjedna u tjedan za njih navijali te su svojim ponašanjem demonstrirali lojalnost Splitu i Hajduku.
S obzirom na to u kojem smjeru nogomet već neko vrijeme ide, teško je za očekivati da će se ovakve priče nastaviti rađati. Upravo zbog toga, privilegija je gledati kako se jedna takva razvija u realnom vremenu, a nadam se kako ćemo je moći pratiti barem još neko vrijeme…