Nogomet je u današnjem vremenu postao sport u kojem se sve vrti oko brojki i profita. Pogoci, asistencije, pretrčani kilometri, otklonjene opasnosti, zarada od ulaznica, prihodi od prodaje dresova… Gotovo sve što se dogodi u nogometnom svijetu može se izmjeriti, izračunati i pretvoriti u statistički podatak. Najpopularniji sport na planeti u potpunosti je prisvojio logiku brojki i analitike, a vrijednost igrača često se svodi na tablice i grafove koji pokušavaju poopćiti njihov učinak. U takvom vremenu mladi igrači odgajani su u okovima novog, dosadnog i matematičkog identiteta nogometa, a idoli više nisu stvoreni od ljudi koji ih iz tjedna u tjedan gledaju na stadionima, već od utjecajnih medija i svjetskih brendova koji u njima vide isključivo profit.
Prihvaćanjem ovog identiteta, najvažnija sporedna stvar na svijetu prestala je biti igra. Da bi nešto uopće pokušali nazvati igrom, ta pojava treba sadržavati spontanost i slobodu, a nogomet te odlike već neko vrijeme nema. Svaki korak i potez na zelenom travnjaku pokušavaju se predvidjeti, a svaka priča izrežirati, uljepšati i preuveličati. Unatoč ovom pesimističnom pogledu na nogometni mikrokozmos, to ne znači da negdje u njemu još uvijek ne postoje enklave one stare, svima poznate igre kakvu su generacije i generacije navijača zavoljele. Upravo u njima očitava se prava vrijednost nogometa, koja nije oklopljena statistikom i PR-om, već istinskom spontanošću. Jedna takva enklava već pet godina postoji u Splitu, a protekli vikend čitava je hrvatska sportska javnost dobila podsjetnik na nju.
Riječ je, naravno, o priči Marka Livaje. Splitska desetka protiv Lokomotive postigla je svoj 100. pogodak u najdražem mu dresu, a ta brojka iza sebe skriva posebnu priču. Ona ne govori samo o napadaču koji zna postići pogodak ili o igraču koji je dugo vremena vjeran jednom klubu, već o pojedincu koji je u nekoliko sezona postao središnja figura jednog kluba i jednog grada. Livajina priča nadilazi statistiku te je jednostavno riječ o fenomenu koji se ne može objasniti brojkama. Drugim riječima, to je priča koja je apsolutno atipična za suvremeni nogomet i koju je upravo zbog toga vrijedno pričati.
Idol stvoren ‘odozdo’
Na kraju 2020. godine Hajduk je bio u izuzetno snažnoj upravljačkoj i rezultatskoj krizi. Prvu momčad vodio je privremeni trener Boro Primorac, novoizabrani predsjednik kluba bio je Lukša Jakobušić, a glavni igrač Mijo Caktaš. Međutim, početkom 2021. Caktaš nije produžio ugovor s klubom te je predsjednik Jakobušić krenuo u potragu za većim imenom, za igračem koji bi mogao preuzeti ulogu lidera. Sve to bivši je čelnik Hajduka pronašao u Livaji, koji je po dolasku u Split potpisao ugovor do kraja sezone. Već u prvim susretima Kaštelanin je pružio vrhunske partije, podignuo je klub na noge i odveo ga u kvalifikacije za Konferencijsku ligu. Ipak, ova već stotina puta ispričana priča ne bi bila ni u pola popularna da nije uslijedio jedan ključan trenutak, a to je navijačka akcija 'Livaja, ostani'.
U tih nekoliko dana u kojima su djeca, vatrogasci, niželigaški nogometaši, vozači autobusa, zaposlenici brodogradilišta i mnogi drugi članovi zajednice slali fotografije s natpisom 'Livaja, ostani', započelo je stvaranje idola kakvog danas poznajemo. Taj moment ujedinjenja navijačkog puka u svojoj je suštini imao spontanost, ono što nogomet već dugo ne posjeduje, a što je nekoć bila njegova bit. Uslijedila je zatim i službena potvrda Hajduka da Livaja ostaje, nakon čega je on dobio legitimitet čitavog grada i svih navijača Hajduka.
Upravo u ovoj navijačkoj erupciji emocije i zajedništva leži srž Livajine posebnosti. On nije idol nametnut marketingom ili PR-om kao što je danas slučaj, već je figura koja je izrasla odozdo, iz samog navijačkog puka. Ovakav tip mobilizacije navijača rijetko se viđa u modernom nogometu; ljudi su iz svojih svakodnevnica, iz svojih kvartova, sa svojih radnih mjesta ili hobija podizali transparente i jasno pokazivali što žele. Te su slike već tada svjedočile o tome kako je Livaja u Splitu postao simbol s kojim se navijači identificiraju te netko u kome vide vlastiti mentalitet i prkos.
Baš zbog toga ova priča ima težinu kakvu moderni nogomet sve rjeđe poznaje. Livaja nije postao idol zato što je morao, nego zato što su ga ljudi takvim učinili. U toj spontanosti i neposrednosti krije se i razlog zašto je njegov status toliko čvrst i neupitan; njegova uloga nije nametnuta, već je stvorena kroz zajednički osjećaj pripadnosti jednom klubu. Livaja je, bez pompe i unaprijed napisanog scenarija, postao lice jedne zajednice koja je dugo tražila upravo takvu figuru. Njegov dolazak i ostanak nisu samo rezultatski podigli Hajduk, već su popunili dublju prazninu liderstva i identiteta. U trenutku kada Hajduk nije imao jasno izraženog vođu i kada je bilježio rezultatske debakle, navijači su pronašli nekoga oko koga bi se mogli okupiti. Livaja je tu ulogu preuzeo gotovo instinktivno, pretvarajući se iz 'običnog' pojačanja u simbol kluba i dalmatinskog identiteta.
Klasični, a ne moderni idol
Sada kada je jasno da je Livajin status idola nastao na način koji odudara od suvremenih pravila igre, onda je za očekivati da je i sve ono što ga danas definira jednako udaljeno od modernog prototipa nogometne zvijezde.
Moderni nogometni idoli danas su mnogo više od običnih sportaša. Oni su globalni brendovi čija se vrijednost mjeri u stotinama milijuna. Njihov imidž, oblikovan kroz medije i društvene mreže, počiva na luksuzu i ekskluzivnosti, što je dijametralno suprotno od stila života prosječnog navijača. Oni su u potpunosti fizički i emocionalno udaljeni od zajednice, a nogomet percipiraju isključivo kao profesiju i izvor zarade. Svoj status stječu jako rano, ponajviše zahvaljujući medijima koji prepoznaju njihov tržišni potencijal. Kroz stalnu medijsku prisutnost, ugovore sa svjetskim brendovima, senzacionalizam i naglašavanje inspirativnih životnih priča, sportaši se prikazuju kao heroji modernog doba i simboli toga da je uspjeh dostupan apsolutno svima.
Livaja, stoga, ni po čemu nije sličan modernim idolima. On je prema navijačima uvijek pristupačan, boravi na istim mjestima kao i oni, a u svakom svom medijskom i igračkom nastupu pokazuje koliko mu klub za koji igra znači - što je prava rijetkost u današnjem nogometu. Ne pokušava prikazati sebe kao nekoga s luksuznim stilom života ili kao nekoga tko je po bilo čemu ‘bolji’ ili drugačiji od ostatka zajednice u kojoj živi. Njegova priča, obilježena atipičnim povratkom u klub iz kojeg je ponikao na vrhuncu karijere, dodatno je učvrstila percepciju da mu nogomet nije tržišna djelatnost, već izraz identiteta.
Dakle, unatoč tome što djeluje u eri modernog i komercijaliziranog nogometa, Livaja je klasični tip idola. Njegov status ne proizlazi iz medijske eksponiranosti ili tržišne isplativosti, već iz odnosa koji je izgradio s lokalnom zajednicom.
Među odabranim društvom
Kada se sve ovo uzme u obzir, postaje jasno da Livaja u suvremenom nogometnom svijetu nije samo iznimka zbog načina na koji je postao idol, nego i zbog načina na koji tu ulogu živi. U društvu u kojem nogomet u potpunosti nalikuje na industriju, on je podsjetnik na vrijeme kada je ovaj sport pripadao ljudima i njihovim emocijama.
Stoti pogodak, osim što je jubilaran, ima posebnu simboliku. On ga svrstava među ekipu koja je u značajnoj mjeri slična njemu. Stotinu službenih pogodaka u bijelom dresu postigli su velikani poput Matošića, Bajde i Nadoveze, koji su u specifičnom povijesnom trenutku bili upravo ono što je Livaja danas – klasični idoli. Unatoč talentu koji ih je izdvajao od ostatka, oni su ostali dio zajednice koja ih je uzdigla. Boravili su na popularnim gradskim okupljalištima, odrastali su istim uvjetima i kontekstu kao i oni koji su iz tjedna u tjedan za njih navijali te su svojim ponašanjem demonstrirali lojalnost Splitu i Hajduku.
S obzirom na to u kojem smjeru nogomet već neko vrijeme ide, teško je za očekivati da će se ovakve priče nastaviti rađati. Upravo zbog toga, privilegija je gledati kako se jedna takva razvija u realnom vremenu, a nadam se kako ćemo je moći pratiti barem još neko vrijeme…
