Već neko vrijeme jasno je da Hajduk ni ove sezone neće osvojiti toliko željeni naslov prvaka. Ipak, prije nego što se konačno može sumirati sezona, vrijedilo je pričekati da se odigra i posljednji derbi. Preostale dvije utakmice apsolutno su nevažne, pa je sada pravi trenutak da se prisjetimo što je 'bijelima' ova sezona donijela pozitivnog, što negativnog, te da se zapitamo ulazi li Hajduk u sljedeću sezonu spremniji nego što je krenuo u ovu?
Bolji nogomet, slabiji karakter
Prvo se u srpnju prolomila teza 'godine stabilizacije', a onda je u ožujku Garcia rekao 'da mu nije rečeno da Hajduk treba biti prvak'. Ako ćemo se voditi time, ova sezona je uspješna. Jer ako cilj nije bio prvo mjesto, najbolje poslije toga smo ostvarili! Osim toga, to je najbolji rezultat u posljednje tri godine! Šala, naravno. Ali ako ćemo sezonu sagledati ozbiljno i objektivno, Hajduk ove godine nije bio zreo za osvajanje prvenstva. Imao je nekoliko neobjašnjivih crnih nizova, prelagano su se gubili derbiji, a svemu tome prethodilo je kašnjenje s pripremama za sezonu, do čega ćemo doći kasnije… S druge strane, Dinamo je u proljetnom dijelu sezone neporažen, igrao je rutinski i kvalitetno te je zasluženo osvojio titulu prvaka.
Nekoliko prosutih bodova protiv 'manjih' klubova odmah upada u oči: remi u veljači protiv Varaždina, poraz od Gorice i Istre u siječnju… Ima njih još, ali u ovim utakmicama Hajduk je jednostavno trebao osvojiti više bodova. Međutim, nisu ove sezone najveći problem ti 'manji' susreti, već derbiji. Protiv Rijeke je osvojeno 5 od 12 bodova, a ne zaboravimo i sramotni poraz na Rujevici od 5:0 te nevjerojatno ispadanje iz Kupa. S Dinamom je situacija još gora, osvojen je samo jedan bod u četiri utakmice. Da je Hajduk protiv zagrebačkog rivala bio maksimalno uspješan, sada bi čuvao prvo mjesto tablice dva kola prije kraja. Stoga su upravo derbiji najveća Garcijina mana, što nije bio slučaj kod njegovog prethodnika. Gattusova momčad, makar sveukupno igrala lošije, imala je borilački, hajdučki stav kada bi igrala derbije. Garcijin Hajduk takav karakter nije pokazao.
Ipak, treba se priznati da je po mnogočemu Garcia ostavio bolji dojam od Gattusa. U brojnim utakmicama Hajduk je znao što želi, a potpis trenera bio je jasan. Momčad je zapravo igrala nogomet, a ne samo nabijala balun naprijed i čekala da Livaja nešto napravi. Možda zbog ranog oproštaja od titule, mlakog pristupa i nedostatka želje u nekim od recentnih ogleda to ne želimo priznati, ali činjenica je da je Hajduk ove sezone igrao kvalitetnije nego prošle. Osim toga, pogledajmo samo koliko mladih igrača je iznjedrio Garcijin pristup, a koliko Gattusov pragmatizam. Brajković, Silić, Sigur i Pukštas su standardni prvotimci, Hrgović se stabilizirao na svojoj poziciji, Huram, Hodak, Gabrić i Skelin dobili su priliku, a Mlačić je već prodan za značajan novac. Hajduk je klub koji živi od prodaje te su mladi igrači zbog toga od ogromne važnosti. Gattuso za njih nije mario, nije gledao dalje od aktualne sezone, išao je na 'sve ili ništa' te je na koncu dobio - ništa…
Jedini razlog zašto se Gattuso borio za naslov do posljednjeg kola je taj što je prvak prošle sezone bio znatno lošiji od ovogodišnjeg. To ne čini Gattusa uspješnijim. Niti je iskoristio priliku koja mu se otvorila, niti je završio drugi, niti smo igrali dobro, niti je ostavio temelje za ovu sezonu. Garcia je u svemu, osim u derbijima, uspješnije odradio sezonu od Talijana. Napredak je ostvaren, ali je ponovno nedovoljan jer nije osvojen toliko željeni naslov prvaka.
Europska tradicija
Ono po čemu su pak Gattuso i Garcia jednaki, odnosno jednako neuspješni, je europski rezultat. Početak ove sezone, baš kao i one Gattusove, donio je novo razočaranje u Europi. Ždrijeb je Hajduka poslije izbacivanja Zire spojio s albanskim Dinamo Cityjem. Minimalno vodstvo Splićani su s Poljuda odnijeli u Tiranu, ali ono nije bilo dovoljno za prolaz. Energični Dinamo City poslije produžetaka izbacio je Hajduk i tako mu zadao još jedno izuzetno negativno europsko iskustvo.
Splićanima je europski iskorak nužan, kako zbog financijske stabilnosti, tako i zbog povećanja vrijednosti i atraktivnosti igrača. Ovosezonsko drugo mjesto, pod pretpostavkom da Dinamo osvoji Kup protiv Rijeke, donijelo bi Hajduku svojevrsni 'padobran' u europskim kvalifikacijama. To znači da bi 'bijeli' krenuli od prvog pretkola Europske lige te bi, u slučaju ispadanja, imali još jednu priliku kroz kvalifikacije za Konferencijsku ligu.
Takav scenarij ne bi značajno olakšao put prema Europi jer bi Hajduk i dalje morao proći barem tri prepreke kako bi izborio grupnu fazu Konferencijske lige. Ipak, psihološki efekt bio bi izuzetno važan. Upravo je mentalna nestabilnost ono što Hajduk godinama prati i u domaćem prvenstvu i na europskoj sceni, a mogućnost popravnog ispita mogla bi barem djelomično rasteretiti momčad u prvim inozemnim preprekama.
Jer teško je pronaći nogometno objašnjenje za europske neuspjehe posljednjih godina. Ni Ružomberok, ni Dinamo City, kao ni brojni drugi klubovi koji su eliminirali Hajduk, nisu ni po kojem parametru kvalitetniji od Splićana. Kada se takvi porazi kontinuirano ponavljaju, postaje jasno da problem nije isključivo u kvaliteti, nego i u glavi. Zato bi 'padobran' mogao barem malo pomoći, ali pravi odgovor na europske frustracije ipak će ovisiti i o kvaliteti suradnje trenera i sportskog direktora te momčadi koju će zajedno izgraditi.
Odnos 'onog na katu' s 'onim na klupi'
Garcia je postao trener prije nego što je Vučević postao sportski direktor. Taj potez već je nadugo i naširoko komentiran, a vrlo je jasno da je time prekršena klupska hijerarhija. U prilog tome išla je i Vučevićeva izjava kako 'Garcia nije njegov odabir', što je kod navijača, ispostavilo se s potpunim pravom, odmah probudilo osjećaj nepovjerenja u njihov odnos. Na kraju je Vučevićev odlazak najavljen u veljači, a o Garcijinom ostanku ponovno je odlučeno prije nego što je angažiran novi sportski direktor.
Činilo se tada da se radi ista greška: ponovno imamo trenera, a sportskog direktora nigdje… Ipak, treba priznati da novi šef sportske politike Hajduka Graf u svojim dosadašnjim javnim nastupima nije pribjegao istom 'nije moj odabir' argumentu kao Vučević. Nedvojbeno je stao iza trenera, jasno predstavio svoje ideje i krenuo raditi na planiranju nove sezone. S druge strane, i Garcia je u svakoj svojoj izjavi dao do znanja da s 'otvorenim rukama' ulazi u tu suradnju.Važna razlika u odnosu na prošlu godinu je i vrijeme. Vučević je za pripremu sezone praktički imao tek par tjedana, dok Graf sada na raspolaganju ima par mjeseci. Dakle, Graf ima više vremena za pripremu sezone od svog prethodnika, a na prvi pogled čini se i bolji odnos s trenerom. Naravno, ovo je samo pretpostavka, tek će konkretni potezi pokazati kakva je njihova suradnja zaista.
Momčadska slagalica
Pred Hajdukom je razdoblje koje bi moglo snažno usmjeriti budućnost kluba jer u idućih 14 mjeseci čak 31 igraču ističe ugovor. Među njima nisu samo juniori i rotacijski igrači, već i ključni članovi sadašnje i nekadašnje okosnice momčadi poput Krovinovića, Livaje, Melnjaka i Šarlije, ali i važna novopridošla imena kao što su Guillamon, Rebić i Almena. Iako takva situacija na prvi pogled djeluje alarmantno, možemo reći i krizno, važno je za istaknuti da se ona može percipirati i kao prilika jer otvara prostor za stvaranje nove sportske vizije i ozbiljnije osvježavanje momčadi.
Preuzeti jednu od ključnih funkcija u Hajduku nikada nije jednostavno, no Graf barem nema teret dugoročnih i financijski zahtjevnih ugovora koje su ostavili njegovi prethodnici. Zajedno s Garcijom imat će priliku graditi momčad prema zajedničkim idejama i zato će njihov odnos, koji za sada izgleda korektno, biti jedan od ključnih faktora budućnosti kluba. Upravo činjenica da velik broj ugovora uskoro istječe daje im slobodu za rekonstrukciju svlačionice i osvježavanje jezgre momčadi koja tijekom svog poljudskog ciklusa nije uspjela ostvariti najvažniji cilj, a to je naslov prvaka.
Dvije velike prilike
U trenucima kada je prvenstvo u manjoj ili većoj mjeri već bilo riješeno, dvije su teme zaokupile grad podno Marjana. Prva je pitanje sportske infrastrukture, u prvom redu Poljuda, dok je drugo potencijalni ulazak u klub Ivice Pirića i grupe investitora koje je okupio. Od izuzetne je važnosti da Hajduk ima jasan, snažan i nedvojben stav oko infrastrukturne budućnosti. Predugo vremena splitski klub nije imao strategiju po tom pitanju, ali sada je napokon krenuo u javnu kampanju i odlučio iskoristiti političku priliku koja se stvorila. Hoće li u tome uspjeti? Ne ovisi samo o njemu, već o nizu političkih aktera koji su u cijeli proces uključeni, ali preduvjet za uspjeh je da klub ima jasan i čvrst stav. Što napokon i ima.
Druga prilika koja se nudi je financijska injekcija koju bi klub dobio ulaskom Ivice Pirića u upravljačku strukturu. O potencijalnim posljedicama toga već je pisano nadugo i naširoko, a što god tko mislio o tome, sigurno je pozitivna stvar da takva prilika uopće postoji. Pa nek klub odluči što želi. U nadolazećem periodu vidjet ćemo kako će se ta situacija odviti te je li Hajduk spreman prihvatiti suradnju u kojoj bi novac došao zajedno s dijeljenjem moći.
Bolja startna pozicija
Već sada tradicionalno navijački puk Hajduka se krajem sezone opravdano osjeća frustrirano, prazno i, na neki način, izdano. S takvim osjećajima najlakše je sve poslati u neku stvar i reći da ništa ne valja. Svi to ponekad radimo. Ipak, bio je Hajduk i u znatno gorim situacijama, pa baš je prošlog ljeta sve izgledalo puno gore nego sada. I zato, koliko god završnica ove sezone ponovno bila obilježena razočaranjem, rezignacijom i osjećajem da je još jedna prilika propuštena, situacija ipak nije toliko siva kako trenutno izgleda. Hajduk je ovu sezonu završio bez trofeja, ali s dojmljivijom igrom koja ima potencijal za napredak, većim brojem afirmiranih mladih igrača te jasnim planom tko će voditi klub u nadolazećoj sezoni.
Naravno, to su samo preduvjeti, a ne jamci uspjeha. Samo po sebi to ne znači ništa ako ne budu povučeni konkretni potezi. Hajduk je već previše puta živio od lijepih najava, a premalo od stvarnih rezultata. Međutim, razlika u odnosu na prošlo ljeto je u tome što sada postoji prostor za ozbiljniju rekonstrukciju momčadi i potencijalnu financijsku stabilizaciju, mogućnost 'padobrana' koji bi malo olakšao pokušaj ostvarivanja europskog rezultata i, barem naizgled, zdraviji odnos između ključnih ljudi sportske politike. Također, Hajduk se napokon aktivno počeo zalagati za rješavanje infrastrukturnog pitanja, dok se paralelno otvorila i prilika za dobivanje toliko potrebne financijske injekcije.Drugim riječima, problemi nisu nestali, ali Hajduk u novu sezonu ne ulazi potpuno nespreman i stihijski. Hoće li to biti dovoljno za iskorak koji navijači čekaju desetljećima? Najlakše je reći da neće, ali nogomet je čudan sport. Koliko god je u ovom vrtlogu rezignacije teško povjerovati da se stvari mogu promijeniti nabolje, na koncu ove sezone ipak se mogu uočiti poneki razlozi, poneki preduvjeti za potencijalni uspjeh, zbog kojih budućnost ne djeluje apsolutno beznadno.
