NIKAD OBJAVLJENO 'Tajanstveni dječak - snajperist' prekinuo šutnju da bi istaknuo nepoznate heroje, Vukovar krije još fascinantnih priča

On je čovjek koji ne daje intervjue, neće vam njegovo ime zvučati poznato ako niste dobar poznavatelj Domovinskog rata, a kada je prošle godine bio među 12 vukovarskih branitelja kojima je uručeno priznanje za herojstvo od strane predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, novinarima je samo rekao: 'Nemam komentara'.

Kao golobradi momak, s tek navršenih 19 godina, iz Zagreba je otišao braniti Vukovar, ostao u tom gradu do samog pada kada je ranjen nekako uspio probojem izaći iz tog pakla. 'Tajanstveni dječak - snajperist', kako su ga mediji kasnije prozvali, bio je član HOS-ovog interventnog voda. Njegovo ime je Igor Široki, ponosni smo što je pristao pričati za Dalmatinski portal, a u razgovoru je stalno inzistirao na spominjanju svojih suboraca, svoje ekipe, nikako sebe nije stavljao u prvi plan. Kada smo mu rekli da ćemo u tekstu spomenuti i predsjedničino odlikovanje, kao da mu je bilo neugodno, pa nam je kazao:

- Više od odlikovanja kojeg sam dobio mi je važnije što su me za to priznanje predložili Zvone Ćurković, Stjepan Antolić - Tonči i Nikica Burić - Samoborac.

Igor Široki danas živi u Zagrebu

O tim vukovarskim ratnicima ćemo nešto kasnije, počet ćemo od osobe za koju nam je ponovio da je spomenemo. Kaže da mu i danas, nakon gotovo 30 godina, on i dalje predstavlja najfascinantniji lik obrane Vukovara. Riječ je o Vukovarcu Ivanu Šajtoviću.

- Svi smo bili izranjavani i gladni, ali on je bio praktički slijep - na jedno oko uopće nije vidio, na drugo samo 30 posto, a uz to je još bio nagluh. Unatoč svemu tome, taj čovjek u svim teškim situacijama nije odstupio ni metra, borio se kao lav! Da se mene pita, ja bih mu spomenik dignuo i na njemu bi pisalo: 'Daj mi nekoga tko vidi'. To je bila njegova rečenica, zamislite, čovjek praktički ide u smrt, a samo mu treba netko tko vidi. I ide... Da Amerikanci to imaju, film bi sigurno snimili. Nevjerojatan lik - ispričao nam je Široki.

Igor Široki s još par momaka iz kvarta Knežija, sve mladići od oko 18 godina, želio se staviti na raspolaganje obrani Hrvatske, ali su u centrima gdje se vršila regrutacija dobivali odbijenice. 'Ajte, dečki, radije kući, neka vam se očevi jave', rekli bi im. Tako su došli do HOS-a koji nije imao problem u svoje redove primiti gotovo tinejdžere. 

Bit će sigurno bolje, jer gore ne može biti!

Uslijedila je kratka obuka, pa odlazak u Vukovar. Zanimljivo je i to što je od trenutka kada je Jean-Michel Nicolier izašao na zagrebački kolodvor, pa do njegovog ranjavanja i prebacivanja u vukovarsku bolnicu, francuski dragovoljac i jedan od simbola obrane Hrvatske stalno bio dio Igorove ekipe. Pamti razgovor s mladim Francuzom nakon njegova intervjua s novinarima za jednu televiziju. 

- Uznemiren je uletio u našu kolibu i pitao nas: 'Pa, zar ste vi fašisti?' Odgovorio sam mu: 'Zar ti sličimo na fašiste?', a kada je rekao 'Ne', kazao sam mu da se opusti, da je sve u redu. On je kao Francuz mrzio fašiste, a bio je tu s nama već neko vrijeme i znao je da nemamo veze s tim filmom. Novinari su ga, naime, pitali kako to da je došao u Hrvatsku i pristupio fašistima, pa je tako reagirao.

U Vukovaru ih je dočekao Mile Dedaković Jastreb. Sjeća se, kaže, njegovih riječi kao danas.

- Postrojio nas je i rekao: 'Idete na Sajmište. Bit će sigurno bolje, jer gore ne može biti!' Na ratištu kakvo je bilo vukovarsko ogoliš se u pet minuta, odmah ti bude jasno tko je kakav, bolje 'pročitaš' čovjeka nego da si s njim bio godinama. 

Prvo njegovo ranjavanje bilo je plod neiskustva, pokušao je eliminirati transporter, ali ga je gađao ručnom kumulativnom minom.

- Došao sam skoro do oklopnjaka, bacio na njega minu, ali nisam znao da će se aktivirati padobran. Umjesto da ga raznesem, otvorio se padobran i 'poprskala' me eksplozija po rukama. Doktorica Vaska, koju trebam istaknuti, izvadila mi je gelere, nije bilo ništa strašno. Imali smo na početku problema s oružjem, kao Boško Buha bismo bacali bombe ručne izrade. Kresneš je, neka odmah eksplodira, neka za dvije minute, a neka uopće ne...

Damir Markuš - Kutina, Vlado Kašerin - Rus, Viktorin Jurić - Paša i Igor Široki

U tom početku su ga posebno dojmile tri osobe - Ivan Brdar, Nikica Burić - Samoborac i Rudolf Vuković - Senzen.

- Da se radi najbolji svjetski 'vod za čišćenje', oni bi sigurno bili unutra. Stalno su bili skupa, uigrani kako kakva kaznena ekspedicija, pravi eksperti!

Uskoro je i on bio dio tima koji je ulijevao strah u kosti agresoru...

- Nakon što je Zvonimir Ćurković ranjen, a Stjepan Antolić - Tonči preuzeo zapovijedanje HOS-om, on je oformio interventni vod od nas par klinaca. Osim Tonča kao zapovjednika, tu su još bili Goran Kitić - Kitara, Siniša Mataija - Rambo, Francuz Jean-Michel Nicolier, Damir Markuš Kutina, ja... Bili smo, među ostalim, zaduženi za čišćenja kuća nakon jugo-četničkih napada, to je bilo najopasnije jer je neprijatelj bio odmah kuću do, nekad i u istoj kući. Prilikom jednog čišćenja je nešto preda mnom tako eksplodiralo da me zalijepilo u zid, pune su mi oči bile raznog materijala, pa idućih dan-dva nisam ništa vidio. Potom sam 8. studenog ranjen. Bili smo u akciji Željko Špiljar - Žac, Goran Đurić - Thompson, Kitara i ja, a s druge strane kuće Tonči, Kutina i mislim Rambo. Kako smo se zalijetali prema njima, iza ugla sam naletio na njih trojicu. Dvojica su bila na nogama, jedan na podu, vjerojatno je bio ranjen. Pogođen sam u lakat, mislim nekim pištoljem, a onda je upao Kitara i 'stresao' ih svu trojicu.

Široki se sjetio i trenutka kada su okružili jednu kuću i pozvali neprijatelje da se predaju, a onda su se začuli hici, jugo oficir je pobio svoje vojnike i presudio sebi, samo da ne padnu u zarobljeništvo. Svakodnevno se ginulo, a u tom hororu njegova grupa je stvorila svoj mali svemir, nisu upadali u depresiju ('Ako bi kod nekoga primijetili nešto takvo, odmah bismo ga torpedirali iz naše ekipe!'), nego su se odlučili dobro zafrkavati. Zvuči nevjerojatno, ali na toj prvoj crti su im i spačke bile na pameti, kao da su se odlučili smijali smrti u lice. Uostalom, to i nije skroz preneseno značenje ako pogledamo da su na punktu na Sajmištu bili toliko blizu neprijatelju da bi dan počinjali pozdravom: 'Dobro jutro, čedo', a dobivali odgovor: 'Dobro jutro, ujo'.

- Imali smo običaj ići na kavu u jednu kuću koja se nalazila preko ceste, trebali bismo pretrčati brisani prostor dok bi po nama pucali. Dakle, riskirali smo živote, ali nije bilo šanse da zbog toga ne odemo na piće kad imamo pauzu. Na Žaca je četnik cijeli šaržer ispucao, metak mu je izbio pumpericu iz ruke, spasio ga je kundak - sjetio se Široki jedne od brojnih situacija koje su njima bile normalne.

Igor Široki s perikom nasmijava Duška Smeka - Bosanca (gornja fotografija), te s Damirom Markušem s kojim je činio nerazdvojan snajperski par (dolje)

Poznata je priča o čokoladicama kojima su nagrađivani od zapovjednika za svakog eliminiranog neprijateljskog vojnika, a ovaj Zagrepčanin nam je ispričao nevjerojatnu scenu koja dobro opisuje njihovo 'vukovarsko stanje uma' te 1991. godine... 

- Kutina i ja smo se taman spuštali sa snajperskog položaja, oko nas su ruševine, mrtvi leže po cesti, jednom riječju - apokalipsa. Pazimo da nas srpski snajperisti ne uoče i skinu, kad na ulici ugledamo dva klinca kako igraju nogomet. Granate padaju okolo, a djeca od svojih 7-8 godina se dodaju loptom! Nas dvojica se pogledamo, maknem opremu sa sebe, uzmem loptu i počnem tehnicirati. Onda i Kutina isto, pa smo s djecom bacili kratko na nogomet. Na Sajmištu. Oko nas su mrtvi, sve je razrušeno i u plamenu. Nevjerojatna slika. Nismo dali situaciji, koliko god teška bila, da nas uništi.

Vas trojica morate ostati živi...

No, došao je i dan kada više nije bilo šanse braniti Vukovar. Zapovijed o proboju nisu htjeli prihvatiti iako su bili na izmaku snaga, ali...

- Samoborac je kao dozapovjednik Sajmišta rekao Kutini, Thompsonu i meni sljedeće: 'Vas trojica morate ostati živi, ja ću se ubiti ako vi poginete! Milom ili silom idete u proboj'. On nas je baš obožavao.

Jakov Crnomarić je poznavao teren i vodio je manje od 40 vojnika, a koliko su bili umorni i izranjavani i koliko nisu više prepoznavali granicu između života i smrti dovoljno govori crtica da su tijekom noćnog proboja Široki i Kutina odlučili u kukuruzištu - malo odspavati! 

- Grupa se odvojila, a mi smo ostali sami, odsječeni na pola puta. Po nas se sam vratio Rambo, taj čovjek nije ostavljao svoje ljude.

Nije to bilo sve. Kada su se ponovno spojili, Thompsonu je slučajno pumperica opalila i ranila Matu Prcu. Nosili su prijatelja koji je dosta krvario jedno vrijeme, ali već primijećeni od strane agresorske vojske, više nisu mogli. Zamotali su ga u nekakvu foliju i ostavili. Ipak, kada su već bili nadomak spasa, pala je odluka: 'Moramo se vratiti po njega!', pa su se Viktorin Jurić - Paša, Rambo i Široki (ranjene ruke) otišli u još jednu ekstra pogibeljnu misiju spašavanja.

- Bili smo kao braća. Uz sve grozote, moram reći da ljudi koji u životu nisu prošli ovakve stvari su - osakaćeni. Siromašniji su za vječna prijateljstva i poseban tip ljubavi, a to je definitivno najvrjednije što nosim iz Vukovara - zaključio je Igor Široki.

Danas on živi u svom Zagrebu, a često popije kavu (ajde, češće pivu) sa Stjepanom Antolićem - Tončem. Bez pretrčavanja ceste...

Stjepan Antolić - Tonči i Igor Široki druže se i tri desetljeća nakon vukovarske bitke

CRVENI YUGO

Stjepan Antolić - Tonči je u Vukovaru imao crvenog Yuga, kojega je posudio Širokom i Thompsonu za jednu akciju. U povratku se autić pokvario, odnosno 'prokuhao' je, a oni nisu znali spojiti ventilator od kilera iako im je sve lijepo Tonči objasnio. Ostavili su ga na cesti, a onako ljuti zbog kvara su ga izrešetali i bacili pod njega bombu. No, trebali su Antoliću reći što je s njegovim vozilom pa su izmislili da je granata pala kraj njega. No, Tonči je otišao napraviti 'uviđaj', a kada se vratio i rekao im je: 'Ma, koga vi zajebavate!'

Taj se crveni Yugo, inače, može se vidjeti na nekoliko poznatih fotografija iz razrušenog grada.

PIPAC OBORIO MIG PJEŠAČKIM ORUŽJEM

Igor Široki nam je u razgovoru spomenuo još imena heroja koja nismo sada naveli, a bitno mu je bilo istaknuti branitelja iz Našica po nadimku Pipac ('Strašan je to dečko bio'). Tvrdi da je taj borac uspio običnim pješačkim naoružanjem oboriti neprijateljskog Miga, a o tom nevjerojatnom pothvatu se baš i ne zna. 

ŽESTOKI DINAMOVAC

U ovoj fascinantnoj priči navijačima će biti zanimljiva još jedna informacija: Široki je kao BBB-ovac prošao cijelu Jugoslaviju i bio u Bergamu 1990, a Rambo je pak bio žestoki hajdukovac. Nakon Vukovara, Igor je bio na Južnom bojištu, pa je 1992. to iskoristio za posjet poljudskom derbiju Hajduk - Dinamo.

Šokiralo ga je kada je vidio da se Torcida i njegovi Boysi tuku, a svojoj 'braći po oružju' je tada rekao: 'Pa neka nam se priključe ako žele pravi fajt'.