Splitsku dvoranu Lora sinoć je ispunio snažan pljesak, a jednako snažan, možda i glasniji, očekuje se i večeras. Ako se pitate što je Splićane, na glasu kao zahtjevnu publiku, potaknulo na takvu reakciju, odgovor leži u predstavi ‘Mare # Žena, majka, glumica’.
Autobiografska monodrama u izvedbi poznate hrvatske glumice Marijane Mikulić nasmijala je mnoge, neke i ganula do suza jer malo što bolje rezonira s publikom od iskrene priče bez uljepšavanja, one koja progovara o odnosima muškaraca i žena, braku, majčinstvu, iscrpljenosti i vječnoj težnji da sve u životu ostane u ravnoteži. Ako niste uspjeli doći do ulaznica, nema mjesta očaju jer nova prilika stiže već u travnju, no svakako budite brzi jer ova se predstava rasproda dok kažete keks. Glumičin dolazak u Split poslužio je i kao odličan povod za razgovor u kojem je za Dalmatinski portal otvoreno progovorila o potrebi publike da čuje istinu, nastanku predstave, snazi emocija, hercegovačkom karakteru, anegdotama sa scene, odustajanju od prava zbog glume, ali i o radu na dokumentarnom filmu o autizmu koji je trenutačno u nastajanju.
Vraćate se nakon dvije uzastopne izvedbe ovdje opet i u travnju. Je li Vas iznenadio toliki interes Splićana/Splićanki?
'Iskreno, da. Kad radiš nešto tako osobno, uvijek postoji taj mali strah: 'Hoće li ljudi to uopće htjeti gledati ili će im biti previše?' U Splitu me pogotovo iznenadilo jer nisam znala kako diše tamošnja publika, no dvorana za dvoranom su se rasprodale. Nakon sinoćnje izvedbe vidjela sam da dišemo kao jedno i to me baš razveselilo. Osjetila sam da ljudi prepoznaju istinu i da su, bez obzira na grad i mentalitet, sve te naše teme zapravo univerzalne.'
Na prvom izdanju Karlovačkog festivala komornog kazališta 'Mare' je odnijela i Nagradu publike: Gladni umjetnik. Mislite li da je hrvatska publika generalno 'gladna' emocija i stvarnosti na kazališnim daskama s kojima se lako može poistovjetiti?
'Mislim da je gladna istine. Mi smo kao društvo dosta umorni od poza, od savršenih slika i lijepih rečenica. Ljudi žele nešto da ih dotakne, da ih podsjeti da nisu sami u svojim borbama, a jednom kad to dobiju, onda se stvarno vežu uz predstavu. Ne zato što je 'moja', nego zato što je njihova.'
Želite li da publika nešto ponese kući nakon što pogleda predstavu, neku pouku?
'Ne volim riječ 'pouka', zvuči mi kao da nekome držim lekciju, ali da, voljela bih da ponesu olakšanje. Da se netko prestane sramiti svojih emocija. Da žena ne misli da je loša majka jer je iscrpljena. Da muškarac shvati da i njegova žena puca, ali šuti. Voljela bih i da se nakon predstave možda dogodi jedan iskren razgovor doma.'
Budući da je riječ o autobiografskoj monodrami i da praktički dijelite svoja iskustva, više nego što glumite uloge, koliko je teško odvojiti umjetničku formu od sirove, stvarne emocije?
'To je najveći izazov. Emocija je tu, stvarna je, ali mora imati formu, ritam, točnost. Ne smiješ se raspasti na sceni, a opet ne smiješ ni 'odglumiti' emociju. Tu je tanka linija. Meni pomaže disciplina, ali i to što sam shvatila da publika ne traži savršenstvo, nego prisutnost. Dajem se svaki put tristo posto i vjerujem da publika to osjeti.'
Kako se javila ideja o stvaranju predstave temeljene na osobnim životnim i profesionalnim izazovima, ali i rastu? Mnogima je teško priznati emocije pa čak i samima sebi...
'Ideja je došla iz života, iz tog osjećaja da se mnoge žene vrte u istim krugovima, samo o tome ne govorimo. Godinama na kavama i druženjima slušam iste priče, i moje i drugih žena. I onda sam u jednom trenutku rekla: 'Ako ja već imam glas i pozornicu, zašto ga ne bih iskoristila za nešto stvarno? ' Emocije su teške jer nas uče da ih kontroliramo, skrivamo, gutamo. Međutim one se ne daju zauvijek gutati jer će jednom eksplodirati.'
Koliko Vas je majčinstvo promijenilo; osobno i profesionalno?
'U potpunosti. Majčinstvo ti pomakne prioritete, ali ti pomakne i granice. Naučiš da možeš puno više nego što si mislila, ali isto tako naučiš da nisi neuništiva. Profesionalno me promijenilo u smislu da puno bolje biram. Ne jurim više za svime. Vrijeme mi je postalo najskuplja valuta. Promijenilo me i privatno, kroz brak i odgoj djece našla sam i nove izvore snage na kojima se punim za neke nove stvari koje stvaram. '
Javno ste progovorili o izazovima odgoja, ali i posebnoj sreći koju je u obitelj unio sin Jakov. Što biste poručili roditeljima koji se tek susreću s dijagnozom autizma? Gdje je najpotrebniji prostor za institucionalni napredak?
'Prvo bih im rekla: 'Udahnite.' Znam da zvuči banalno, ali taj prvi šok te izbaci iz tijela. Također, rekla bih im: 'Niste sami. Niste ništa krivo napravili. Vaše dijete je isto to dijete koje ste voljeli jučer, samo danas imate ime za dio njegovog svijeta.' A institucije… tu nam treba puno više sustavne podrške i dostupnih terapija, i to ne na papiru nego u praksi. Treba nam manje birokracije, više empatije, više stručnjaka i više razumijevanja u vrtićima i školama. Roditeljima treba netko tko će reći 'evo što sad, korak po korak', a ne da se sami snalaze po mraku.
Koje vrijednosti nastojite usaditi svojim sinovima Ivanu, Andriji i Jakovu? Stariji sin je u srednjoj školi, pokazuje li naklonost prema glumi?
'Najviše želim da budu dobri ljudi. Zvuči kao klišej, ali meni je to stvarno temelj. Da imaju poštovanje, da znaju biti nježni, da ne bježe od emocija i da ne misle da je 'muški' šutjeti i trpjeti. Što se glume tiče, ako ikad pokaže želju, podržat ću ga, ali ne guram ništa. Neka svaki od njih pronađe svoj put.'
Sa suprugom Josipom ste u braku već 20 godina, išli ste na blagoslov pape te ste u listopadu prošle godine obnovili i zavjete. Koju lekciju o braku biste voljeli podijeliti s parovima koji su tek na početku bračnog života? Što Vas je njemu privuklo, a što Vas i danas očarava?
'Brak nisu samo leptirići i srca. Brak je odluka, svaki dan. Brak je i razgovor i oprost i puno malih stvari koje se skupljaju, ili u plus ili u minus. Meni je kod Josipa uvijek bila privlačna njegova stabilnost i osjećaj da mogu biti svoja. Danas me i dalje očarava to što je tu, stvarno tu, i kad je lijepo i kad nije. U Rim smo išli na blagoslov pape, zavjete smo obnovili u našoj župi na Trašnjevci da zahvalimo Bogu da smo izgurali sve što je donijelo prošlih dvadeset i da kažemo: 'Hej biramo se i dalje, blagoslovi i naredne godine koje su pred nama.''
Odrasli ste u Širokom Brijegu na 'hercegovačkom kršu.' Koje osobine ste ponijeli iz Hercegovine?
'Pamtim jednostavnost i čvrstoću. Taj krš te nauči da se ne žališ previše, nego radiš. Ponijela sam radnu naviku, upornost i tu neku tvrdoglavost koja zna biti i dobra i loša. I ponijela sam osjećaj zajedništva.'
Studirali ste pravo čak četiri godine i onda upisali glumu. Kada ste osjetili da je ipak gluma Vaš životni poziv?
'Pravo sam izabrala jer nisam upisala glumu iz prvog pokušaja, ono je bilo nešto 'sigurno', ali nije bilo moje. Onda sam shvatila da se mogu cijeli život pitati 'što bi bilo kad bi bilo' ili mogu probati iznova. I probala sam te nisam požalila. Gluma je za mene osobno nekada težak i tako nesiguran poziv, ali kad je to tvoj jezik, onda nemaš mira dok ga ne govoriš. Uvijek bih je iznova odabrala.'
Kako punite baterije nakon napornog razdoblja? Čime se bavite u slobodno vrijeme?
'Najviše me puni mir. Nalazim ga u molitvi jutrima dok svi još spavaju, odlascima u kapelu u mir i tišinu. Daje mi mir glavi i srcu. Tu su i kava u tišini, šetnja, razgovori s ljudima koji me vraćaju na bitno. A slobodno vrijeme… Iskreno, kad imaš troje djece, slobodno vrijeme je ponekad tuš u miru. I to zna biti luksuz.'
Postoji li nešto što većina ljudi ne zna o Vama, a voljeli biste da zna?
'Da sam puno tiša nego što se misli. I da mi treba vremena da se napunim kad sam među puno ljudi. Na sceni sam glasna, ali privatno volim jednostavno biti doma i ne morati ništa, samo biti.'
Pamtite li neku anegdotu sa snimanja ili rada u kazalištu?
'Ima ih milijun, ali možda je najdraže to što se uvijek dogodi kad misliš da si sve iskontrolirao. Zaboraviš tekst, rekvizit nestane, netko u publici kihne u najtišem trenutku… i onda shvatiš: 'Dobro je. Živo je.' Kazalište je baš zato čarobno jer nikad nije identično.'
Postoji li projekt ili životna želja koju još niste ostvarili?
'Dokumentarni film o autizmu. Na tome radim, okupljam pomalo ekipu, stručnjake, savjetnike. Kao i s predstavom tako i s dokumentarcem, ne bih nikako voljela raditi nešto što će biti svrha samom sebi. Voljela bih napraviti nešto što će pomaknuti neke granice, dati ljudima snagu, suzu, iscjeljenje. I da nakon što ga pogledaju izađu van drugačiji.'
Publika je posebno zavoljela i uloge u serijama poput 'Ponos Ratkajevih', 'Kud puklo da puklo', 'Glas naroda'... Možemo li očekivati da ćete se nekad vratiti i na male ekrane?
'Nikad ne kažem nikad. Volim televiziju, volim set, volim taj timski rad, ali trenutno mi je fokus na predstavi i dokumentarcu. Ako dođe dobra uloga i dobar projekt koji se može uklopiti u život, zašto ne. Ne bilo što, i pod svaku cijenu. Sad biram i zbog sebe i zbog obitelji.'
