'Mare #ženamajkaglumica' se vraća u Split i čini se da je splitska publika nije i još dugo neće biti spremna pustiti. Nakon četiri rasprodane izvedbe, predstava Marijane Mikulić ponovno stiže pred splitsku publiku, 10. i 11. rujna u Lori. Od prvog gostovanja do danas i našeg intervjua u ožujku prošlo je tek nekoliko mjeseci, a ono što je počelo kao intimna monodrama preraslo je u predstavu koja puni dvorane, putuje iz grada u grad i, možda najvažnije, nakon spuštanja zastora nastavlja živjeti kroz razgovore publike.
Možda je upravo u tome razlog zbog kojeg se Mare publici tako brzo uvukla pod kožu, u priči koja jest osobna, ali odavno više nije samo Marijanina. Umor, brak, djeca, posao, očekivanja i nastojanje da stignemo sve dok često negdje usput zaboravimo sebe, univerzalno je iskustvo. Ipak, između svega toga ima i puno smijeha jer svakodnevni kaos ponekad jednostavno traži da mu se nasmijemo.
Pred nove splitske izvedbe, Marijana Mikulić se prisjeća prvih splitskih nastupa, otkriva ‘tajnu’ ove monodrame, što joj gledateljice povjeravaju nakon predstave i zašto bi na predstavu, osim prijateljice, sestre ili mame, možda ipak trebalo povesti i muža. Jedno je sigurno: ako ste Mare već gledali, znate zašto se vraća. Ako niste, možda je upravo sada pravo vrijeme da doznate.
Otkako ste prvi put stali na splitsku pozornicu s Mare prošlo je nekoliko mjeseci. Sjećate li se te večeri, ili svaka nova izvedba pomalo prekrije prethodnu?
– Joj sjećam se, prva dva Splita sam igrala dva dana za redom i to su bila neka od mojih prvih gostovanja. Ta nervoza, plitko disanje sve do izlaska, ali onda je uslijedio taj trenutak kada sam osjetila da je publika sa mnom. Splitska publika kao da osjeća svaki segment, apsolutno na sve reagiraju, baš su me nosili. Split mi je od početka dao osjećaj da se Mare tamo baš dobro primila.
Ovo vam nije prva, ni druga izvedba u Splitu. Koliko je zapravo do sad bilo splitskih večeri? Koji gradovi generalno prednjače po broju izvedbi i prodanih ulaznica?
– Četiri rasprodane splitske Mare su iza nas, a ove dvije u rujnu bit će peta i šesta. Što je, kad pomislim da je predstava premijerno izvedena tek u siječnju, stvarno nevjerojatno. Zagreb prednjači po broju izvedbi, upravo se prodaje petnaesta izvedba zaredom, a i rasprodani smo po mjesec-dva unaprijed. Split je drugi po broju izvedbi i definitivno je među gradovima kojima se stalno vraćamo. Mostar me isto potpuno iznenadio, dvije rasprodane Kosače i interes koji stvarno nisam mogla očekivati. Zapravo me cijela ova priča još uvijek iznenađuje. Mislila sam da radim jednu malu, intimnu predstavu, a Mare očito ima neke svoje planove.
Što biste rekli, koja je tajna uspjeha ove predstave?
– Da znam recept, odmah bih napisala još tri hahaha Mislim da je najveća tajna to što se ljudi prepoznaju. Ja na sceni govorim iz svog života, ali vrlo brzo shvatiš da to zapravo nije priča samo o meni. Brak, djeca, posao, umor, očekivanja, osjećaj da moraš sve moći, a negdje usput više ne znaš gdje si ti – to živi jako puno ljudi. A onda je tu humor. Meni je on strašno važan. Ne želim da ljudi dođu gledati sat vremena nečije muke. Život je istovremeno i smiješan i težak i apsurdan. Takva je i Mare. Mislim da publika osjeti kad nešto nije napravljeno po nekoj formuli, nego je stvarno.
Nakon toliko izvedbi, u toliko gradova, je li vam iskreno ikad dosadila Mare ili svaka publika iznova opravda taj povratak na scenu?
– Dosadila nije, ali neću lagati da mi je svaki put jednako lako. Ima dana kad sam umorna, kad putujemo, kad imam sto stvari doma i pomislim: ‘Bože, kako ću večeras sama iznijeti cijelu predstavu?’ I onda izađem na scenu i dogodi se publika. Svaka je drugačija. Negdje se smiju na mjestu gdje se prethodna publika nije smijala, negdje nastane potpuna tišina baš tamo gdje je nisam očekivala. Monodrama je zanimljiva jer si sam na sceni, ali zapravo nikad nisi sam. Publika je jako veliki dio te večeri. Zato još nisam došla u fazu da nešto samo ‘odradim’. Nadam se da ni neću.
Po završetku predstave, javljaju li vam se žene uživo ili online s vlastitim pričama, prepoznaju li se u onome što iznosite na sceni? Ima li neka koja vam je posebno ostala u sjećanju?
– Javljaju se jako puno. Uživo nakon predstave, preko poruka, društvenih mreža… I možda mi je to najveće iznenađenje cijele ove priče. Često čujem: ‘Mislila sam da se samo ja tako osjećam’ ili ‘Kao da si pričala moj život’. Ne bih izdvajala jednu konkretnu priču jer su neke stvarno vrlo osobne i nisu moje da ih dalje prepričavam. Ipak, ostane mi osjećaj nakon razgovora s nekom ženom koja ti priđe potpuno otvorena, zagrli te i samo kaže ‘hvala’. Ili kad mi netko napiše da je nakon predstave prvi put o nečemu ozbiljno razgovarao s mužem. Tada shvatiš da predstava nije završila spuštanjem zastora. To mi je možda i najvrjednije.
Što biste poručili onima koji dosad nisu stigli vidjeti Mare, a ovo bi mogla biti prilika koju ne smiju propustiti? Zašto doći i koga povesti?
– Dođite ako se želite nasmijati, zaplakati, i u sat vremena vidjeti da niste sami u svom kaosu koji živite. Mare nije predstava samo za žene, iako naslov možda tako zvuči. Muškarci se jako dobro zabavljaju, jer u puno situacija prepoznaju vlastiti bračni život, i drugačije gledaju na neke stvari nakon što pogledaju predstavu. Također, i žene koje dođu s prijateljicama nerijetko kažu ‘pa trebala sam muža povesti’. Zato povedite prijateljicu, sestru, mamu, ali slobodno povedite i muža. Dapače, povedite muža. Poslije ja više nisam odgovorna za razgovor na putu kući, ha ha.
Koliko unaprijed preporučujete kupnju ulaznica s obzirom na iskustvo prošlih rasprodaja čak mjesecima prije nastupa?
– Ne volim ono umjetno stvaranje panike 'kupite odmah jer nestaje', ali stvarno nam se događalo da se predstave rasprodaju puno prije izvedbe i onda mi ljudi pišu da im nekako nabavim kartu, a ja ih stvarno nemam skrivene u džepu. Dok sada preko ljeta ljudi su u odmoru, klincima, nekim drugim stvarima i više su kupovali zadnjih par dana. Tako da nema pravila. Zato, ako ste sigurni da želite doći, bolje uzeti ranije i biti miran. A onda se vidimo u Lori.
