Četiri desetljeća nakon što je s bendom uzdrmao regionalnu rock-scenu debitantskim albumom ‘Das ist Walter’, frontmen sarajevskog benda Zabranjeno pušenje Davor Sučić, poznatiji pod umjetničkim imenom Sejo Sexon, i dalje govori bez zadrške o slobodi, humoru, cenzuri i društvenim mitovima koji se uporno vraćaju u novim oblicima. Uoči koncerata 20., 21. i 27. ožujka koji su u Splitu već sada pobudili veliki interes, toliko da su dva koncerta već rasprodana i treći će uskoro, Sejo je našao vremena i za Dalmatinski portal.U velikom intervju osvrnuo se na današnju mladež, na kamuflirane nepravde suvremenog društva, etikete koje ga prate, ali i na projekt ‘Neuštekani’ kojim zaboravljenim pjesmama daje novi život. Dao je i svoje viđenje situacije nastale nakon komentiranja Thompsonove pjesme tijekom koncerta u Zadru, progovorio je o balkanskom mentalitetu i ‘zahtjevnoj’ splitskoj publici, o granicama humora, o tome zašto narod koji se prestane šaliti gubi i duhovitost i duhovnost...Velikih 40 godina karijere ste proslavili 2024. i sada već 'gazite' u pedesete. Što biste poručili mlađoj verziji sebe iz 1984. godine?- Svaki stariji čovjek bi vjerojatno imao isti odgovor kad bi se sjetio sebe u mladosti i rekao bi si: 'Nemoj misliti da si s 20 godina sve skontao u životu'. Međutim, mladi kada bi to poslušali, ne bi bili mladi i isto kao što sam s i sam s 20 godina radio, opet bi postupili drugačije. Baš zato što 20-godišnjaci misle da sve znaju, oni i jesu nositelji promjena, revolucija, bez obzira što nisu nekada u potpunosti informirani i potkovani iskustvom. Na mladima svijet ostaje i dobro je da ne slušaju starije jer da ih slušaju ne bi tako brzo mijenjali stvari i ne bi kroz život išli 'prsima', a to je uvjet da društvo diše, napreduje i kreće se. Zato bih im to i poručio: 'Dobro je što uvijek ne slušate starije'.Postoji li trenutak u karijeri kad ste pomislili: ‘E, sad je gotovo’?- U ranoj fazi svoje karijere sam već pomislio da je sve gotovo i to onda kad se dogodila afera ‘Crk’o Marshall, mislim na pojačalo’. Rečenica je bila neoprezno izgovorena na koncertu i imala je dvostruke konotacije pa je tako danas možete shvatiti kao šalu, ali i kao teško vrijeđanje tekovina Narodnooslobodilačke borbe, žrtava kao i imena, djela i lika maršala Tita. Naravno, iako mladi, vlastima smo već tada dobrano počeli ići na živce i jedva su dočekali da nas proglase državnim neprijateljima i maknu sa scene. Veliki problem tog društva bio je što su sebi ti pojedini tadašnji, nazovimo ih ‘branitelji-zabranitelji’, naši osloboditelji, još desetljećima iza rata uzimali sebi za pravo ograničavati i oduzimati nam slobodu govora. Tako su se i tada udruženja antifašističkih boraca izrazito bavila mladima i kulturnom scenom, toliko da su imali mandat da zabranjuju predstave, knjige i bendove. I dalje su održavali ratni narativ, govorili o vanjskom i unutrašnjem neprijatelju te nepotrebno plašili narod. Mi smo, nažalost, imali tu sudbinu da dođemo na njihov nišan zbog čega smo mjesecima ostali bez mogućnosti sviranja. Nitko nam nije htio dati dvoranu, a uglavnom bi navodili neke trivijalne razloge, kao što je, primjerice, ‘atest bine’ čije značenje i dan-danas nisam saznao. Ipak, zahvaljujući podršci koju smo imali od omladinske štampe i omladinskih organizacija, uspjeli smo izbjeći tom čekiću i vratiti karijeru, no kako je lavina krenula, meni je izgledalo da je s našom karijerom gotovo.Godine 1984. objavili ste debitantski album ‘Das ist Walter’ inspiriran ilegalcem iz Drugog svjetskog rata koji je bio simbol otpora fašistima, a u istom tonu ste nastavili i desetljećima poslije brojnim drugim pjesmama poput ‘Pravde za Vedrana’ koja govori o nerazriješenom ubojstvu navijača FK Sarajeva Vedrana Puljića. Jeste li svjesno birali teme koje nose društveni naboj ili su vas takve priče jednostavno same pronašle?- Mislim da kod ljudi generalno postoji taj instikt da se uklope, da se prilagode čoporu i većina funkcionira po paroli ‘ne talasaj.’ No, obiteljski pa i genetski pripadam jednoj izrazito politički netalentiranoj familiji bez tih instikta egzistencije, oportunizma i samoodržanja. To, uostalom, dokazuje i moja obiteljska povijest. Primjerice, moj apolitični deda je pobjegao u partizane zato što je u Derventi u svoju kuću dovodio ljude slušati Radio London, a kako je u vrijeme NDH kazna za takvo djelo bio prijeki sud, morao je pobjeći na Ozren da bi izvukao živu glavu. Iza rata, i moj tata kao dijete partizana, u V. sarajevskoj gimnaziji potpisao je peticiju za jednog dječaka kojeg su izbacili iz škole jer je potjecao iz ustaške obitelji. Tata je potpisao peticiju koju je napisala njegova raja da bi na kraju i on bio izbačen iz škole te je morao završiti u Zagrebu jer na teritoriju BiH više nije mogao nigdje pohađati školu.Onda sam došao ja i afera ‘Crk’o Marshall’ i svi ti problemi koje smo imali ne samo u komunizmu nego i za vrijeme našeg rata kada je serija ‘Top lista nadrealista’ bunkerirana i završila u sefu, pa sve do današnjih demokratskih vremena kada je ovaj bend i dalje ostao odiozan vlastodršcima. Mislim da se čovjek jednostavno rodi takav, s tim prokletstvom da ga zdrav razum tjera reagirati na neke loše stvari jer nema talenta prilagoditi se i mirno živjeti svoj život. Nisam nesretan zbog toga, naprotiv, to što sam u raznim režimima bio neomiljen daje mi za pravo reći da smo i ovaj bend i ja, na sve stvari koje su nam se dogodile u životu, uvijek odreagirali po nekom svom osjećaju i kao ljudi, a ne kao dio stada. Dodatno, izgleda da tu tradiciju vučem i familijarno. Ipak, mislim da nam i kao društvu ponekad ne bi bilo loše da budemo skup slobodomislećih individua i da ne reagiramo na sve kao stado - timski i čoporativno, već da svatko na svoj način i kao slobodan čovjek zastane i razmisli o onome što se oko njega događa. Vjerujem da društvo na taj način može bitno ublažiti povijesne tragedije.Od ranih garage dana do kasnijih stilskih eksperimenata, kako je tekao proces sazrijevanja benda?- Ovo 'garage bend' se još uvijek prenosi s Wikipedijine stranice na internetu, no već desetljećima mi nismo takva grupa, to smo bili u prvih par godina karijere. Pušenje i Nadrealisti su vrlo brzo dogurali do stadiona i dvorana, a ljudi su voljeli naš rad. Ušli smo i u eksperimente s operom, filmom i kazalištem, a i samo Zabranjeno pušenje je inkorporiralo u svoju svirku i neke elemente koji nisu bili specifični za tu ranu fazu. Tako se poslije pojavilo i rapa i kompjutera i drugih raznih stvari, a grupa se dosta promijenila i osvježila svoju muziku u odnosu na ranu fazu kada smo bili čisti, punokrvni punk bend.Koliko je kroz sve te godine djelovanja na sceni glazba zapravo ostala ista borba, samo protiv novih oblika nepravde?- Ne bih čak rekao da su to nove nepravde nego da su današnje nepravde bolje kamuflirane demokracijom. Kad bi se povukla ozbiljna paralela i analiza, ustanovilo bi se da su te kamuflirane nepravde iste kao one prije: imamo partiju/stranku bez koje ne možete dobiti posao i napraviti karijeru, u javnim službama i dalje radi desetine tisuća ljudi, a tu su i državni krediti kakve je nekoć uzimala i Jugoslavija. Uz to, prisutan je i ogroman odlazak ljudi u inozemstvo, a u nacionalističkoj histeriji uništeno je i ono što je u bivšoj zemlji vrijedilo. Nestale su velike firme, privatizacija je dobrim dijelom bila pljačka, školstvo je obesmišljeno lažnim diplomama, a i socijalne razlike su ogromne.Imamo također, kao i u ono vrijeme, desetine tisuća lažnih branitelja tj. branitelja-zabranitelja koji se smatraju pozvanim određivati koja će se priredba ili festival održati, a koja neće, tko će svirati, a tko ne. Međutim, sve i da su u pitanju pravi borci koji su nam zaista donijeli slobodu, nitko nema pravo naplaćivati je sinekurama i privilegijama, a pogotovo imati monopol nad istinom. Svi smo se mi, svatko na svoj način, borili i izborili za ovu današnju slobodu i nitko je nema pravo ljudima opet oduzimati.Kako biste opisali Balkan onome tko nikad nije bio na tom području?- To je prostor koji prestaje tamo negdje na Savi s druge strane Slovenije, no metaforički Balkan bi bio čovjek koji rijetko uživa u onome što ima i sve radi da komšiji pokaže da je veći, bolji, uspješniji. Napravit će kuću od pet katova iako nema novca za završiti je i opremiti, čak ni napraviti fasadu. Kupit će pet puta skuplji auto od svojih mogućnosti, a pritom će se zadužiti i neće platiti radnike u firmi. Častit će cijelu kafanu i u njoj potrošiti pola plaće za noć. Baš iz tog mindseta potječu naši balkanski provincijalni imperijalizmi pa tako neki od tih naših malih balkanskih naroda te umišljenih velikih vođa i danas gledaju i svojataju teritorije drugih država. Tragikomično je da ove male zemlje od 3 do 6 milijuna ljudi rade vojne parade samo kako bi impresionirale i zaprijetile trošeći pritom zadnje pare. Ne znam, ispravite me ako griješim, ali nisam čuo za vojne parade u Švedskoj. Mali narodi i zemlje žive u svojim kompleksima veličine i premda je uzrok ovog fenomena materijal za širu društvenu analizu, smatram da zato živimo u mitovima i nekim ‘boljim’ prošlostima. Ipak, nadam se da će i ulasci balkanskih naroda u EU i drugačije okruženje rezultirati promjenom mentalnog sklopa. Bit će to, na užas lokalnih feudalaca, trijumfalni povratak bratstva i jedinstva, zbog čega će ga balkanski desničari odlagati što duže.Na vašoj stranici navedeno je da su Zabranjeno pušenje, kao i ostali članovi pokreta (Elvis J. Kurtovich & his Meteors, Top lista nadrealista), zbog svog političkog angažmana osuđeni na male klupske prostore i na mukotrpno građenje karijere te da je jedino Jugoton imao hrabrosti objaviti vaš album u integralnoj verziji i bez preinaka u tekstovima. Jeste li ikada sami sebi bili prisiljeni biti cenzori?- U ona doba postojala je jedna linija koju kada biste prešli, vas više ni jedan medij ne bi pustio na svojim frekvencijama i to bi bilo kreativno samoubojstvo. Zato smo se često služili metaforama i simbolima kako bismo malo prekrili priču, no bazičnu ideju i poruku bismo uvijek prenijeli. Međutim, u našoj ranoj fazi svatko je znao da bi oskvrnjivanje Tita, NOB-a ili socijalističkog samoupravljanja dovelo do potpune blokade. Nadrealisti nisu mogli baš sve skečeve emitirati jer su postojali urednici koji su pazili na to. Čak i u ratu smo imali neke skečeve sakrivene i bunkerirane u sefu televizije. Jednostavno se znalo da ako pređeš liniju, tvoja poruka neće doći do publike jer tada nije bilo alternativnih medija ni interneta. Zato smo imali svoje majstorske tehnike kojima bismo sve rekli bez povrede zadanih kodeksa, a da poruka ipak stigne do ljudi.STRAH NELETOVOG OCAPostoji li pjesma koju danas ne biste napisali ili biste je napisali još brutalnije, emotivno snažnije?- To je definitivno pjesma ’Ujka Sam’ s albuma ‘Dok čekaš sabah sa šejtanom.’ Inače, to je jedina pjesma u kojoj smo dopustili ozbiljnu i veliku intervenciju jer je u studio došao Neletov tata. Doista preplašen našim angažmanom i stvaranjem, skoro sa suzama u očima nas je molio da tu pjesmu promijenimo i malo pacifiziramo kako sebi i njima opet ne bismo napravili problem. U konačnici, nismo samo mi trpjeli posljedice naših djela, već i naši roditelji koji su živjeli u strahu nakon spomenute afere i to ne samo od zabrane koncerata, nego i ozbiljnijih problema.
Pokrenuli ste projekt ‘Neuštekani’ koji nudi vašu glazbu u akustičnoj verziji, često s pjesmama koje do sada niste izvodili na koncertima. Što Vas je motiviralo da se upustite u ovu intimniju, ‘bez struje’ verziju svirke i kako publika reagira?- To je moj neki dug, dugogodišnji prigovor savjesti i jedna sveprisutna anksioznost izazvana osjećajem da neke pjesme ostaju zaboravljene u prašnjavom arhivu, da ih ljudi vjerojatno nikad neće vidjeti ni čuti jer nemaju spot ni radijska emitiranja. Budući da svi gradimo repertoar za koncert na temelju slušanosti i viđenosti te nastojimo izvoditi najpoznatije i najslušanije pjesme na koje publika može plesati i pjevati, dosta smo naših stvari zapostavili, a vrijedile su nam toliko da neke od njih smatram i vrhuncem našeg rada. Sve je počelo kada sam u jednom sarajevskom kafiću čuo da je gazda Keka napravio cijelu selekciju takvih pjesama i vrtio ih, a na moje pitanje: ’Zašto baš ove od svih pjesama?’, rekao je: ‘Ovo ne možeš nigdje čuti ni vidjeti jer niti se igdje emitira, niti vi izvodite, a meni su odlične pjesme’. Taj me događaj potaknuo na pokretanje programa takvih pjesama, iako moram napomenuti da ‘Neuštekani’ sviraju i dosta starog materijala. Dakle, sviramo i te neke esencijalne stvari koje inače izvodimo zbog čega koncert traje nešto duže. To je jedan miks pjesama koje mi volimo i za koje smo osjećali da im nanosimo nepravdu, ali izvodimo i one koje je publika većinom već slušala i koje su im najpoznatije.Postoji li neka pjesma koju ste godinama izbjegavali izvoditi uživo, a ‘Neuštekani’ su joj dali drugi život?- Postoje dvije takve pjesme: ‘Pismo Elvisu’ i ‘Takvim sjajem’ za koju je aranžman za gudački kvartet napravio Arsen Dedić. Tu smo pjesmu prije nekih 20 godina snimili i za nju smo se dobro potrudili, toliko da je dobila i Arsenovu pohvalu, no nikad do ovog projekta je nismo izveli uživo.Kako znate da je pjesme gotova i prava za Zabranjeno? Što Vas danas može motivirati na pisanje stihova i glazbe?- Pjesma i ne mora biti gotova da osjetite da je to-to. Kad krenem po prvi put spajati glazbu i tekst, poslije par trenutaka vidim kako je to dobro leglo, a meni se stvori neka knedla u grlu. Dobijem neki poseban osjećaj kad vidim da je tekst osnažio muziku, da se desila sinergija. Baš tada je meni pjesma gotova, a dalje slijede samo tehnikalije, zanat. U stvaranju me uvijek potiče emocija, one slike u svijesti. Imam u potpunosti neki slikarski pristup pjesmama pa kako ne znam slikati, riječima tu sliku iz svijesti pokušavam konceptualizirati i prenijeti ljudima u što punijoj snazi i emociji. Jedna od nezaboravnih slika koje sam kao uspomene čuvao u sebi i koje su se mjesecima ponavljale u mojem djetinjstvu je dolazak novih, tek kupljenih auta pred zgradu. Sjećam se kako susjed dolazi s novim autom: okićen je haustor, mezetluk u bašti, pojave se tamburaš i harmonikaš. To je bio veliki događaj u kojem sudjeluje cijeli komšiluk: dok je netko sretan i dijeli radost, drugi je zavidan jer sebi to ne može priuštiti. Prelama se milijun nekih emocija i sudbina koje riječima nije ni lako ispričati, ali slika govori kao tisuću riječi. Zato naše pjesme i jesu duge i zato je naša estetika podosta epska, no meni bi jednostavno uvijek taj moment bio i ostao skica, osnova iz koje izradim priču i likove.Je li danas teže biti duhovit nego u vrijeme ‘Top liste nadrealista?’- Čini mi se da je teže jer danas mladi više vole vizualni izraz nego pročitati knjigu pa je tako čitanje lektire i u obrazovanju dosta reducirano. Djeca su nesvjesna da kada čitaš, praviš svoj film i režiraš svoju viziju tog djela. Čitanje je vrlo autohtono i individualno za razliku od gledanja filma u kojem mi gledamo viziju nekog čovjeka. Danas se ne uči ni Ich forma, ni primjena metafore, ironije ili satire zbog čega, bar u mom iskustvu, često dolazi do problema u komunikaciji, toliko da me ljudi često pitaju je li nešto moj stav i osobno iskustvo samo zato što je pjesma napisana u prvom licu. Primjerice, pitaju me jesam li bio u zatvoru u Zenici jer pjevam: ‘Kad u Zenicu pođem ja’. Djeci su to stvarno magloviti pojmovi za razliku od nas starijih koji smo nekoć stvarno na primjerima učili te stilske figure jer su one bile neophodne za čitanje. Bez nekog osnovnog predznanja o njima, teško je razumjeti literaturu, a baš zato se i djeca sve rjeđe odlučuju za knjige i čitanje, premda je to bitna hrana za ljudski duh. Moram dodati da su i duhovitost i duhovnost dvije jako bliske riječi jer boreći se za duhovitost, borimo se i za duhovnost. Provodeći vrijeme s dedom, često sam se družio s njegovim kolegama iz škole, s bosanskim franjevcima, koji su bili nevjerojatno duhoviti ljudi i uvijek su se šalili, toliko da sam tada prvi put pomislio da su biti duhovan i duhovit čovjek skoro sinonimi. Zato mislim da se svako društvo treba izboriti za duhovitost i da nam se ne smije dogoditi da napadamo ljude kao što su Ante Tomić i Boris Dežulović. S tim ćemo izgubiti i duhovitost i duhovnost, a to su odlike koje govore o veličini nekog naroda. Narod se mora naučiti šaliti!VAŽNO JE ZNATI ŠTA JE BILONedavno ste se na koncertu u Zadru osvrnuli na Thompsonovu pjesmu ‘Ako ne znaš šta je bilo’ rekavši: ‘Čovjek pet minuta nagovještava da će mi reći što je bilo, ali nikako da kaže. Upućuje me na zidine Dubrovnika. Stajao sam i - ništa. Najveći je problem s Likom. U ovo doba prije ću naći medvjeda ondje, nego čovjeka.’ Dio javnosti Vas je kritizirao...- Pjesma je dobra, ima emociju i vibru, pjevna je, istinski hit i zato su je ljudi i zavoljeli. Međutim, jedino joj zamjeram to što to nije njena jedina namjena. Između redova njena je namjera i da probudi, možda i ‘osvijesti’ sva ona ‘sumnjiva lica’ koja, tobože, prizivaju neku novu Jugoslaviju, povratak komunizma. Ona se obraća hereticima koji ne znaju za žrtve, dragovoljce, Domovinski rat, tj. svima koji kao ne vole Hrvatsku i koji su joj i dan danas prijetnja. Premda je namjera pjesme legitimna, ima jedan problem; ti ljudi odavno ne postoje. Ni jedna stranka, niti udruga, ni jedna izjava, niti tekst, niti grafit. Baš nitko. To stanje svijesti Japanci u karateu zovu ‘kata’, što bi u prijevodu značilo ‘borba s zamišljenim protivnikom’.Zato ovu pjesmu spremno dočekuju i naši novi branitelji-zabranitelji i u njoj nalaze potvrdu svoga poslanja: uvjeriti nas da smo slijepi pored očiju, da ne vidimo očiglednu opasnost i da nas ponovo takve neoprezne i neobaviještene ‘brane i obrane’ od napasti Sejinih viceva, od zastranjenja u vidu simpatija za srpski folklor, od foto izložbe ličkih nošnji ili dijaboličnog Milorada Pupovca. Pritom, većina njih reže vene na Cecu i Priju. Primjećujem da je ova pjesma pomalo doprinijela i šizofreniji posljednjih mjeseci. Naime, cijeli taj paranoični diskurs, uključujući i navedenu pjesmu, zapravo je potpuno izmišljen. On, svjesno ili nesvjesno, samo dijeli i zavađa obične ljude i to u svrhu distrakcije tj. skretanja pažnje s bitnih tema kao što su pljačka, korupcija, depopulacija ili klijentelizam. Također, krimen Jugoslavije i komunizma postao je idealna etiketa dnevnih polititičkih obračuna i targetiranja kritičara, neovisnih medija ili ideoloških neistomišljenika poput Puljka i Tomaševića. Domovinski rat se itekako uči u školama, mnogo je obilježavanja i komemoracija, filmova i literature. Djeca i u vrtiću znaju ‘šta je bilo’. Ipak, čestitam kolegama autorima ‘Ako pitaš’, jer se hitu u zube ne gleda, ali postavio sam na kraju jedno pitanje i kolegi, izvođaču pjesme.Taj ‘šta je bilo’ skeč sam inače skinuo s interneta i isti govori o Thompsonovom fanu koji je doslovno shvatio poruku pjesme u stihu ‘Nek ti kaže…’ Klasični skeč u najboljoj tradiciji Top liste nadrealista. Glavni lik, doslovno shvativši poruku iz pjesme, hodao je po cijeloj Hrvatskoj i tražio odgovor od toponima, zidina, šuma i medvjeda. Međutim, netko je stavio u naslov nekog portala da je taj jugonostalgičar i komunjara Sejo uvrijedio žrtve. Taj netko je pokušao mene i mojih tisuću dana opsade i života na Koševu, dok sam gledao kako 14 tisuća Sarajlija pokapaju na nogometnim terenima ispred moje kuće, predstaviti kao nekog tko vrijeđa, nema empatiju i ne zna šta su žrtve. Ovim putem se ispričavam svima koji u to vjeruju. Ja se zaista, osim lakšeg ranjavanja u Sarajevo safariju i 11 granata koje su pale na krov moje zgrade, ne mogu pohvaliti borbenim stažom i iskustvom kakvo je imao kolega. Ipak, zar smo zaista branili svoje zemlje i svoje domove u crnim uniformama, s amblemima s prvim bijelim poljem uzvikujući pozdrav ‘Za dom spremni?’Tu večer u Zadru učinilo mi se da je vic zapravo dobra metafora za jednu drugu stvar. Pomislio sam da se jedan moj kolega zapravo nikada nije otvoreno izjasnio ‘šta je bilo’, pogotovo o onom ranijem ‘šta je bilo’ 1941. Ni jedna riječ sve ove godine o Paveliću, prodaji Splita, Dubrovnika, Like, Dalmacije, o ZDS, crnim košuljama, rasformiranju HOS-a, ubojstvima njegovih čelnika. Da se nije slikao grleći portrete poznatih ustaša posumnjao bih da uopće ne zna šta je bilo.Zato sam rekao tu večer da mi to na kraju ipak mora pojasniti kolega sam. I pri tome nisam mislio samo na Domovinski rat jer zanos pri izvođenju Jasenovca i Gradiške Stare davao mi je nadu da me kolega može prosvijetliti na temu ‘šta je onda bilo’. Moj je otac, kao desetogodišnje dijete, bio zatvoren u Jasenovcu sa svojom majkom, a moj deda je morao pobjeći u šumu jer ga je netko prijavio UNS-u. Preživjeli su jer je baba, srećom, bila Njemica pa ih je u zaštitu uzeo neki njemački doktor Jelen koji je i mog oca izliječio od tifusa. Tako je i ostao živ, no 80 tisuća ljudi nije bilo te sreće. Baš zato što kolega zna šta je bilo, žarko želim da mi proširi vidike, jer vidim da mi je otac bio muzikalan, vjerojatno zato što je svakodnevno slušao Malu Floramye u logoru. Ako ovo, kolega, nisu razlozi da vjeru i zajedništvo u Hrvata ne gradimo uz ZDS, onda ne znam što je.Između ostaloga, kao profesor povijesti volio bih znati kako se u stvaranje poslijeratnog proeuropskog društva uklapa kolegino slikanje za novine kako nježno grli portrete Ante Pavelića i Jure Francetića. Slikati se s Pavelićevom slikom u naručju i uvjeravati ljude da promičeš kršćanstvo, zajedništvo, domoljublje i obitelj čini se da daje ozbiljne naznake već spomenute šizofrenije. Ona se, nažalost, sve više prenosi na cijeli narod o čemu svjedoče nedavni napadi na antifašističke skupove i rušenja partizanskih groblja. Kratko oživljavanje ustaštva u Domovinskom ratu na čijem valu je nastala i najpoznatija kolegina pjesma, završilo je kao i 1945. i to krvavim obračunima upravo među samim Hrvatima, a ni u prošlom ratu nije bilo drugačije. Čak 12 tisuća Splićana je otišlo u partizane, poginulo ih je 1500. Ustaša je iz Splita bilo 50. Antifašisti su Hrvatskoj vratili i Dubrovnik i Split i Zadar i Rijeku i otoke. Nije slučajno predsjednik Tuđman antifašizam ugradio u Ustav, a ustaštvo i Pavelića označio kao najveću prijetnju međunarodnom ugledu i priznanju Hrvatske. Ne treba naglašavati koliko su ove ZDS epizode i onda i kasnije korištene kao gorivo za srpsku propagandnu mašinu i koliko su rušile ugled ove zemlje. U svakom slučaju Domovinski rat nije bio veš mašina u kojoj je ustaški fašizam opran i rehabilitiran, čemu se kolega nadao. Naprotiv, i u današnjoj Hrvatskoj sankcioniran je zakonima i Ustavom. Pritom mi je najtužnije što su zbog ovih pozdrava i znamenja koja na svojim koncertima promovira kolega, kazneno sankcionirani uglavnom bivaju pojedini pijani fanovi, splitski ulični svirač ili neki neuki klinci od 17 godina, koji su mislili da imaju kolegin status i političku zaštitu. Kao što već znamo, kolega je već godinama jedini u zemlji koji ima licencu na ustaštvo i može ga slobodno i nekažnjeno prakticirati, praveći se da nema predodžbu što ono simbolizira i kakve zakonske posljedice snose njegovi sljedbenici. Također, ne zanima ga koliko ovakav diskurs zastrašuje i traumatizira manjinske grupe kao što su Židovi, Romi ili Srbi koji vide Hrvatsku kao svoju domovinu. I na kraju, ne zanima ga kakav status ima Hrvatska u Europi i u susjednim zemljama zbog ove veoma lukrativne, ali i duboko perfidne igre.
Očekujete li Thompsonov odgovor na ova pitanja?- Doista ne očekujem od kolege da mi kaže ‘šta je bilo’, ali očekujem da prihvati odgovornost za posljedice onoga što može nastati iz ovakvog podijeljenog društva. Ovo pitanje je ironično, ali ja bih i putem ovog intervjua kao čovjek zamolio kolegu kao i njegove zaštitnike sljedeće: ‘Zaradili ste dovoljno, netko novac, netko status te nemojte više dijeliti i svađati ovo društvo’. ZDS nije igračka koja će služiti da se zastrašuje i urušava vlast u nepokorenim gradovima. Zbog njega su ginuli Hrvati i 1941. i 1991. Nemojte da ginu opet, bolnice se ponovo pune, nemojte da se pune i groblja. Oko ZDS nikad neće biti ni pomirenja ni zajedništva, niti Božje poruke. ZDS je za mene opasan duh koji neće lako nazad u bocu kada se pokupe krajnje desni glasovi. U konačnici, ovo na što upozoravam nije nostalgija za komunizmom. To je normalna građanska hrabrost, pravo i odgovornost spram društva u kojem živimo. Ako postoji nostalgija, ona je žal za vremenima kad je ova zemlja imala skoro pet milijuna ljudi, kad smo imali svoje banke i hotele, kad se diplome nisu kupovale na pumpi, kad se nije osam mjeseci čekao pregled, kad nisu bile tolike razlike među ljudima.Može li humor imati granice ili bi šala trebala biti prostor potpune slobode?- Šala je izmišljotina, ona nije stvarnost. Ona je prostor u koji bježimo i to zamišljeni prostor nevidljive slobode u kojem možemo dodirnuti nedodirljive, razbiti tabue, u kojem možemo reći nešto što nije uobičajeno. Šala i liječi. Ljudi iz frustracije jer nešto ne mogu učiniti ili promijeniti, okrenu sve na šalu. Premda bi šala trebala biti prostor slobode i demokracije, postoji puno i knjiga i priča koje pripovijedaju o ljudima koji su stradali zbog svog humora. S druge strane, društva koja su se izborila za slobodu i mir, šalu shvaćaju kao mjeru svog zdravlja. Zato mislim da se u društvima generalno ne smije osporavati ljudima pravo na kritičku misao i na šalu jer iako je nekad nezgrapna, još uvijek je izmišljotina. Ako se prestanemo šaliti i iskorijenimo šalu, mi zapravo činimo korak unazad kao društvo.Koliko je ‘Novi primitivizam’ bio bunt, a koliko samo dobra zezancija?- Satira i humor jaka su oružja, a to sam osjetio iz prve ruke. Vlastodršci se ničeg ne boje kao ismijavanja na svoj račun, bilo da se radi o totalitarnim ili demokratskim društvima. Često se šala vidi kao bunt i jedino visoko civilizirana društva imaju ispravan odnos prema humoru. Paralelno, što su društva nazadnija, toliko je reakcija na humor žešća. ‘Novi privitivizam’ je nastao u jednom takvom partijskom društvu, koje premda nije bilo kao u Sjevernoj Koreji ili Bugarskoj, još uvijek je bilo poprilično rigidno. Svi narodi i sva društva koja su zabranila demokraciju i slobodu govora su humor doživljavala kao ozbiljnog neprijatelja.Postoji li neki potpuno netočan mit o Zabranjenom pušenju?- Što se tiče mitova, priča je jednostavna. I mi, ali i skoro svi koji kritički promišljaju, dobivaju tu etiketu neprijatelja naroda. Ipak, mislim da je istina upravo obrnuta. Najčešći mit je onaj da smo jugonostalgičari i to baš mi koji smo prošli kroz aferu 'Crk’o Marshall' zbog svojeg kritičkog mišljenja i seciranja društva. Taj princip smo nastavili slijediti i u ratu i u poslijeratnoj izgradnji, a i u današnjici i zato smo uvijek bili drugačiji. Dobili smo etiketu jugonostalgičara jer ukazujemo na nevaljale stvari u društvu kojih se želimo riješiti: poput partijskog sustava, iseljavanja, zapošljavanja preko veza, lažnih diploma. Samo ukazujemo na opresiju koju nad nama vrše 'osloboditelji' koji i dan-danas žele održavati atmosferu rata u kojoj nema pravila, u kojoj možete vikati 'Za dom spremni', upucati zatvorenika. Pritom zaboravljaju da mi nismo u ratu. Ne ukazujemo na te stvari zato što volimo Jugoslaviju, nego zato što to vodi zdravijem društvu. Što se prije riješimo tih hipoteka i tog mentalnog sklopa, to je veća šansa da uđemo u društvo najrazvijenijih europskih naroda. Etiketa jugonostalgičara je jedna od onih s kojim se ne slažem, no vidim da nije zalijepljena samo nama, nego i mnogim drugima poput gradonačelnika Tomislava Tomaševića koji teži jednoj profesionalnosti i transparentnosti i koji je od Zagreba napravio grad poželjan za život. Skoro pa svi koji kritički promišljaju u Hrvatskoj dobivaju tu etiketu.Otac ste dvoje djece, Vita i Nore. Mislite li da bi ‘Novi primitivizam’ ili sličan pokret među mladima mogao ponovno nastati u eri TikToka i algoritama?- Njihovo vrijeme, njihova pravila. U naše vrijeme prevladavala je televizija i nije bilo drugih medija osim novina i radija koji je ponekad zavrtio neku slobodniju muziku. Svaka generacija ima nešto svoje, pa kako su nama hit bile električne gitare, u ‘90-ima hit je bio kompjuter, a danas su društvene mreže. Ljudska kreacija postala je masovna zahvaljujući jednostavnosti rukovanja novih tehnologija i sve je moguće. Dok si nekoć za proizvesti glazbu trebao znati tehniku sviranja, danas to nužno ne moraš znati jer je sve svedeno na jednu spravicu veličine deset puta pet centimetara koja se zove mobitel i na kojoj možeš snimiti film, glazbu, baš sve. Ta nova ‘oružja’ su sve jednostavnija za upotrebu i sve manje vremena i truda je potrebno za njima ovladati i nešto proizvesti.Da danas krećete ispočetka, biste li i sami imali TikTok kanal?- Sva su sredstva dozvoljena kao i svi načini do kojih će vaša priča doći do ljudi. U konačnici, uspjeh je važan i njegovi parametri, prvenstveno onaj geografski, jer muzika vrijedi onoliko koliko je široka njena geografija. Naravno da je najvrjednija ona glazba koja se sluša u Japanu i Americi i svi težimo da naša bude svugdje raširena i slušana. Drugi parametar je generacija. Meni je veći kompliment onaj generacijski parametar nego geografski, iako ni aspekt slušanosti među dijasporom nije zanemariv. Ipak, stvarno mi imponira činjenica da naš bend slušaju ljudi od 20 do 70 godina.Jeste li naučili ponešto od svoje djece i jesu li Vas promijenili kao osobu i umjetnika?- Svakako. Moj je moto: ‘Ako ne možeš pobijediti neprijatelja, onda mu se pridruži’. Uvijek se trudim učiti od mladih ljudi zbog čega sam u zrelijoj dobi upisao fakultet. Htio sam opet zakoračiti u njihov svijet jer generacije se formiraju tako da se kontinuirano družite s ljudima iz svoje struke, posjećujete iste kafiće, živite isto. Jednostavno izgubite kontakt s mladima jer se družite sa svojim esnafom. Zato sam u jednom trenutku i prije nego što sam dobio djecu, osjetio da se trebam vratiti među tu mladu raju kako bi čuo njihova razmišljanja jer su oni jedini koji imaju što za reći.Što mislite da bi mlađa publika danas najviše mogla naučiti iz vaših ranijih pjesama?- Ako bih mladima apostrofirao što je Zabranjeno pušenje donijelo novo na estradno nebo i u rock’n’roll svijet, to bi bio izbor tema. Pokazali smo da one ne moraju biti monumentalne i patetično bitne i velike, već da one mogu biti i mikrosvijet, a njihovi likovi mogu biti i obični ljudi iz komšiluka, provincije, mahale. Čini mi se da je prije nas teleskop bio okrenut prema zvijezdama dok smo ga mi usmjerili ka dvorištu. Napravili smo arhiv pjesama koje su dobro prihvaćene bez obzira na to što su njihove teme mali ljudi i manje važni događaji.IZVOJIO BIH HELEM NEJSE I VOJKA V.Može li se danas uopće govoriti o lošem ukusu mladih ili je sve stvar konteksta i vremena? Postoji li možda među izvođačima nove generacije netko koga iskreno cijenite?- Mladi imaju svoj put i iskaz koji možete voljeti ili ne, ali morate prihvatiti da oni žele biti drugačiji od svojih roditelja po svemu, pa i glazbi koju slušaju. Tu više nije pitanje je li ta muzika bolja od The Clasha ili Franka Sinatre, bitno je da je njihova. To je više legitimacija generacije mladih koja želi ostaviti svoj pečat. U tom kontekstu, potpuno je irelevantna diskusija na temu ukusa. Sve žanrove volim i poštujem i to ne samo zbog svoje djece koja su mi te novotarije donijela u kuću i uputila me u svoje načine komunikacije i viđenje muzike. Meni je već prirodno podržavati tu glazbu i u njoj sudjelujem pa i citiram je kroz svoja djela, a od novih bih izdvojio Helem Nejse iz Bosne i Vojka V. iz Hrvatske. Nisam siguran koliko su oni više novi, no svakako su se regionalno profilirali kao odlični glazbenici.Diplomirali ste na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na odsjeku za povijest, no mnogi ne znaju da ste apsolvirali na Medicinskom fakultetu te da ste mogli biti i doktor. Žalite li što medicina nije postala Vaš životni poziv?- Medicina je bila tek stepenica u želji da specijaliziram psihijatriju do koje se nije moglo doći drugačije nego preko Medicinskog fakulteta. Zbog sinergije raznih okolnosti: Zabranjenog pušenja, Top liste nadrealista, ali i samog rata, na kraju taj fakultet nisam uspio završiti. Ipak, ima ona pjesma ‘Doktor za rock’n’roll’ u kojoj sam nakratko postao doktor. U rock’n’rollu ima dosta psihijatrije i zbog tema i zbog publike koju skupa sa sobom mentalno iscjeljujemo. Vjerujem da je Zabranjeno pušenje s vremenom postalo lijepi mental health projekt te smatram da moja uloga psihijatra nije u potpunosti iščezla. Stoga nemam za čim žaliti.
Bez ikakvih posebnih reklama i medijskih kampanja u Lori ste rasprodali dva koncerta, a najavljen je i treći. Jeste li očekivali ovakav interes splitske publike?- Iskreno, jesam. Split, Zagreb i Sarajevo su mjesta u kojima statistički imamo najviše publike. U Splitu nastupam već 40 godina i to je grad u kojem smo izrealizirali neke zaista lijepe predstave i kao Zabranjeno pušenje i kao Nadrealisti. Zaista me nije iznenadio interes jer ako mi nakon 40 godina rada na sceni treba neka žestoka reklama da bi Splićani došli na koncert, stvarno bih se trebao zapitati koliko sam uspio u poslu koji radim.Split je grad jakog karaktera i još jačeg stava. Osjećate li da ondje morate ‘zaslužiti’ publiku više nego drugdje?- Svakako jer je to grad Miljenka Smoje i samim time postići da ondašnjim ljudima budeš zabavan i duhovit nije lako. Svaki konobar, svaki taksist je pomalo stand-up komičar i unaprijed znaš da ćeš se morati potruditi za aplauz u Splitu.Je li Vam blisko nešto u splitskom mentalitetu, taj humor, dišpet, ironija? Čini li Vam se da se ovdje osjećate ‘kao doma’?- Definitivno! Split je karakterno najsličniji Sarajevu, ako ne spominjemo Slavoniju koja je isto jedna regija veselih ljudi sklonih humoru. Možda zvuči čudno jer je Sarajevo daleko od mora, no smatram da je mediteranska tradicija nekako dospjela i do njega. Te navike i rituali te ljubav prema nogometnom klubu su identični, kao i hrabrost koju su građani oba grada pokazali u određenim povijesnim trenutcima.Što Splićani mogu očekivati na koncertima?- Spoj mladosti i iskustva, kao Željo iz ‘72. Uz one novije pjesme izvodit ćemo i one starije, no sada već slobodno mogu reći da ih je publika izvrsno prihvatila, unatoč mojoj strepnji jer se radi o stvarima ‘za sjesti i zatvoriti oči’, a ne za derneke. Tome u prilog najbolje govore četiri rasprodana koncerta u Osijeku. Do sada je sve odlično prošlo i mislim da će Split kao grad koji je uvijek pokazivao afinitet prema našem radu i ovaj program dočekati odobravanjem.