Jere Meić čovjek je koji o preopterećenosti, ritmu i unutarnjem razmaku ne govori iz teorije, nego iz iskustva koje ga je dovelo do točke u kojoj stajanje više nije bilo izbor, nego nužda. Prošao je kroz dvije faze koje su izvana izgledale oprečno: razdoblje povlačenja i otpora te razdoblje intenzivnog angažmana i vidljivog uspjeha. Tek je kasnije shvatio da su obje bile ista obala: život bez razmaka, samo u dvije varijante.
Točka u kojoj je morao stati nije bila teorijska. Bila je osobna, konkretna i takva da se iz nje ne izlazi istim pogledom na ritam, na sebe, na ono što se zove 'normalno'.
U ovom razgovoru ne nudi rješenja. Dijeli ono što je primio od drugih koji su prošli slične stvari, i ono što je sam razumio dok je tražio način da ostane prisutan, u odnosu prema sebi i prema drugima.
Često govorite o preplavljenosti. Ne kao problemu koji treba riješiti, nego kao stanju. Zašto?
- Jer mislim da je to točnija dijagnoza. Dugo sam mislio da je problem u meni, da nisam dovoljno organiziran, dovoljno discipliniran, dovoljno sposoban. Tek sam kasnije shvatio da ritam u kojem sam živio ne predviđa nikakav razmak, nikakvo odmorište. Ljudi oko mene nisu bili umorni zato što su slabi. Bili su umorni zato što nisu imali gdje stati.
Kad se u tom ritmu na pitanje 'Kako si?' lakonski odgovori 'Ma, OK sam', često se samo preskače vlastiti odgovor. To preskakanje nije laž. Ne izgovara se s namjerom da se laže, nego zato što nema prostora da se odgovor stvarno čuje. To je obrana od još jednog zahtjeva, još jednog suočavanja, još jednog trenutka koji traži potpunu involviranost a ne nudi predah.
Da, 'Kako si?' je danas često najbrže pitanje kojim se međusobno isključujemo iz stvarnog odgovora.
- Točno. Kad se odgovor preskoči već u samom pitanju, nema ni prostora da se konkretno pita čime smo zapravo preplavljeni. Iz tog nelagodnog mjesta i progovaram, ne na način da nudim odgovore, nego u duhu stvaranja prostora u kojem pitanje ne mora odmah biti zaključeno.
Kad kažete da o ovome ne govorite iz teorije, što to znači?
- Znači da je moje razumijevanje nastalo iz točke u kojoj sam shvatio da ritam bez razmaka kod mene nije vodio samo u umor. Vodio je u nešto oštrije, u oblik agresije prema sebi koji se najžešće aktivirao baš onda kad bih bio korak do nečega važnog. Cijeli život sam, kad bih došao blizu, rušio ono do čega sam došao. Ne svjesno, ne iz neke jasne odluke, nego automatizmom koji mi je dugo izgledao normalno.
U jednom trenutku više nije bilo moguće nastaviti na taj način. Onog dana kad sam to imenovao, rekao sam si da se to više neće ponoviti. I od tada polako učim što znači živjeti bez tog scenarija. Razumijevanje tog ritma tada nije bilo akademsko. Bilo je preduvjet da ostanem.
Previše informacija, obaveza i očekivanja
Što znači kad je osjećaj preplavljenosti posvuda, ali ostaje neimenovan?
- Možda znači da smo se na njega navikli. Kad je stalna, preplavljenost prestaje biti signal, postaje pozadina, postaje uobičajeno stanje. A kad je ta pozadina stalno puna, nema prostora da nešto drugo dođe do izražaja: ni misao, ni odluka, ni mir.
Je li preplavljenost danas osobna stvar ili zajedničko iskustvo?
- Osobno i zajedničko su danas gotovo nerazdvojivi. Ono što započne kao osobni osjećaj vrlo brzo postaje zajedničko iskustvo. Vrijedi se zapitati koliko ljudi koje poznajemo stvarno živi s osjećajem da im je to što imaju dovoljno i da su s tim zadovoljni. Većina, ako je iskrena, govori o previše toga. Previše informacija, previše obaveza, previše očekivanja. A premalo prostora za sebe između svega toga.
Kad govorite o ritmu, što to zapravo znači?
- Ne mislim na brzinu samu po sebi. Nisu svi 'brzi' životi problem. Mislim na život bez razmaka, bez odmorišta, bez trenutka u kojem je dopušteno ne reagirati. Ritam u kojem se ništa ne zatvara, ništa ne dovršava sve se samo nadovezuje. Poruka na poruku, zadatak na zadatak, misao na misao. To je ritam koji sam dugo i sam živio, i u kojem sam se zatekao tražeći od sebe uvijek još malo više.
Mnogi preopterećenost doživljavaju kao osobni neuspjeh.
- Da. Kao da neprestano nešto ne stižu, nešto ne drže pod kontrolom. Ali upravo tu možda vrijedi stati i zapitati se je li problem u sposobnosti ili u količini. Postoje točke u kojima više truda ne donosi više reda. Donosi samo još jedan sloj stvari koje treba sustići.
Znači li to da je preopterećenost znak slabosti?
- To je pretpostavka koju rijetko propitujemo, a svakako bismo trebali. Što ako preopterećenost nije slabost, nego zdrava reakcija na ritam koji ne poznaje granice? Što ako je s nama sve u redu, ali nije s načinom na koji smo navikli živjeti?
Zašto nam je danas tako teško stati?
- Jer stajanje nema vanjsko opravdanje. Nema rezultat koji se može pokazati. I tada se odmah javlja drugo pitanje: bojimo li se stati, ili se bojimo onoga što bismo osjetili kad bismo izašli iz preopterećenosti? Postoji i unutarnji otpor. Često znamo da nam prostor treba, ali ne znamo kako stati bez osjećaja da nešto propuštamo, da negdje kasnimo. Upravo taj tihi nemir pokazuje koliko smo navikli živjeti u stalnoj reakciji.
Mjesto u kojem možemo biti sami sa sobom
Nudite li uopće rješenja?
- Ne. I mislim da je važno to reći. Ne znam što je rješenje za drugoga. Ono što znam jest da oduzimanje prostora za vlastiti odgovor rijetko pomaže. Ono što nastojim dijeliti nije rješenje, nego iskustvo, iskustvo koje sam i sam dobio od drugih, i koje sada, iz svoje pozicije, pokušavam prenositi dalje.
Zato ne nudim rješenja, nego upućujem na prostor. Na mjesto u kojem možemo na trenutak biti sami sa sobom, u vlastitoj intimi, bez pritiska da odmah nešto postignemo ili razriješimo. Tek iz te stabilnosti postaje moguće ući u odnos s drugima bez stalne potrebe za reakcijom. Ponekad je dovoljno pitanje ostaviti malo otvorenim, i vidjeti što se dogodi kad ga ne pokušamo odmah zatvoriti.
Ako biste čitatelju ostavili samo jedno pitanje?
- Jesam li preopterećen zato što nešto sa mnom ne valja ili zato što živim u ritmu koji ne poznaje granice, i gdje u svemu tome nema mjesta za predah?Sadržaj prenesen s platforme Pozadina.com.
