U posljednje vrijeme sve češće razmišljam o budućnosti dječjeg sporta u Hrvatskoj. Ne toliko o tome hoćemo li imati dovoljno talentiranih nogometaša, rukometaša ili košarkaša, nego o nečemu što smatram puno važnijim. U kakvom sustavu ta djeca odrastaju i kakve ljude taj sustav može razviti?
Godinama radim u sportu, s djecom, sportašima, trenerima i roditeljima. Imao sam priliku upoznati izvrsne trenere, ljude koji svoj posao rade s ogromnom ljubavlju, stručnošću i odgovornošću. Upoznao sam i roditelje koji su spremni napraviti gotovo sve kako bi svojoj djeci omogućili kvalitetno sportsko odrastanje.
Ali što više promatram cijeli sustav, sve sam zabrinutiji. Jer počinjem se pitati jesmo li kvalitetu dječjeg sporta previše prepustili entuzijazmu pojedinaca, umjesto da smo izgradili sustav koji će takvu kvalitetu stvarati, podržavati i nagrađivati.
Tko zapravo ima pravo odgajati našu djecu kroz sport?
Zamislite roditelja koji odluči upisati svoje sedmogodišnje dijete u nogometnu akademiju. Pronađe klub, upozna trenera, plati članarinu i prepusti mu dijete nekoliko puta tjedno. Vjerojatno će se raspitati o terminima treninga, cijeni članarine, uvjetima i možda rezultatima koje klub postiže.
Ali koliko će roditelja postaviti pitanje: kakvo obrazovanje ima trener kojem povjeravam svoje dijete? Koliko poznaje razvojnu psihologiju, pedagogiju i motorički razvoj? Kako reagira kada dijete pogriješi? Kako se odnosi prema djetetu koje sporije napreduje? Mislim da su to pitanja koja bismo trebali puno češće postavljati.
Danas u Hrvatskoj postoje različiti obrazovni putovi za rad u sportu. Netko završava višegodišnji sveučilišni studij kineziologije, a netko odgovarajući kraći program stručnog osposobljavanja.
Zakon propisuje određene uvjete i razine kompetencija, ali pitanje je jesu li ti standardi dovoljno zahtjevni za odgovornost koju rad s djecom nosi. Nemojte me pogrešno shvatiti. Ne mislim da je svaki kineziolog automatski kvalitetan trener niti da osoba bez kineziološkog fakulteta ne može biti izvrstan stručnjak. Poznajem primjere koji potvrđuju i jedno i drugo. Ali mislim da moramo napraviti jasnu razliku između poznavanja određenog sporta i poznavanja djeteta. Jer dijete nije mali profesionalni sportaš. Ono tek razvija svoje sposobnosti, emocije, odnose, identitet i osjećaj vlastite vrijednosti. A trener u tom procesu nije samo osoba koja ga uči dodavati loptu ili pravilno izvoditi određeni pokret.
Trener je odgojna figura.
Dijete će kroz njegov odnos učiti što znači autoritet, kako se nositi s pogreškom, kako prihvatiti poraz, kako poštovati druge i kako vrednovati vlastiti napredak. Zato smatram da pitanje stručnosti trenera djece ne smijemo promatrati samo kroz sportske licence i formalne kvalifikacije. Moramo ga promatrati kroz puno širu razvojnu odgovornost. Ali ovdje dolazimo do problema o kojem se, po mojem mišljenju, govori još manje.
A od čega zapravo živi taj trener?
Kada malo bolje pogledamo način na koji funkcionira velik broj sportskih klubova, dolazimo do zanimljive situacije. Klub treba prostor. Treba opremu. Treba financirati natjecanja, putovanja, režije i brojne druge troškove. I naravno, treba platiti trenera. A odakle dolazi novac?
U brojnim klubovima velik dio prihoda dolazi upravo od članarina koje plaćaju roditelji. Sada zamislite manji sportski klub koji pokušava kvalitetno raditi s djecom. Želi imati stručne trenere, dobre uvjete i kvalitetan razvojni program. Ali istovremeno mora paziti da članarina ne bude previsoka jer će roditelji možda odabrati drugi klub. I što se događa?
Troškovi rastu, prihodi su ograničeni, a prostor za kvalitetno plaćanje trenera postaje sve manji. Tada dolazimo do pitanja koje smatram jednim od najvažnijih za budućnost dječjeg sporta. Koliko trenera u Hrvatskoj može živjeti isključivo od rada s djecom? A koliko ih mora raditi još jedan posao kako bi osiguralo egzistenciju? I sada dolazimo do svojevrsnog paradoksa.
Od trenera očekujemo da bude stručan, pedagoški kompetentan, emocionalno stabilan, odgovoran i spreman kontinuirano se usavršavati. Ali ako taj isti trener ujutro radi jedan posao, poslijepodne drugi, a navečer vodi treninge, kada će se kvalitetno pripremati? Kada će analizirati vlastiti rad? Kada će čitati stručnu literaturu? Kada će pohađati dodatne edukacije? Kada će razvijati svoje pedagoške i komunikacijske sposobnosti?
Naravno da postoje treneri koji uz druge poslove rade izvrsno. I upravo takvim ljudima treba odati priznanje. Ali zar ne bismo trebali izgraditi sustav u kojem kvaliteta trenera ne ovisi prvenstveno o njegovoj iznimnoj požrtvovnosti? Jer ako je jedini način da trener postane vrhunski stručnjak njegova gotovo fanatična ljubav prema poslu, onda imamo ozbiljan sustavni problem.
Ne možemo od čovjeka neprestano tražiti profesionalizam, dodatnu edukaciju i odgovornost, a istovremeno mu ne omogućiti ekonomsku perspektivu u kojoj se takav razvoj može dugoročno održati.
Kada roditelj postane važniji od stručne odluke
Financijska ovisnost klubova o članarinama otvara još jedan problem.
Odnos između roditelja, trenera i kluba. Roditelj plaća članarinu i sasvim je razumljivo da ima određena očekivanja. Želi da njegovo dijete napreduje, da bude zadovoljno i da dobije kvalitetnu uslugu.
Ali što kada ta očekivanja nisu u skladu sa stručnom procjenom trenera? Što kada roditelj smatra da njegovo dijete treba igrati više? Da treba biti na drugoj poziciji? Da trener nepravedno daje prednost drugom djetetu? U zdravom sustavu uloge bi trebale biti jasne.
Trener je odgovoran za stručni i razvojni proces. Roditelj je odgovoran za podršku, zaštitu i odgoj svojeg djeteta. Klub je odgovoran za stvaranje kvalitetnog i sigurnog okruženja. Ali što se događa kada klub financijski ovisi o zadovoljstvu roditelja? Postoji rizik da stručne odluke postupno počnu ustupati mjesto tržišnim očekivanjima.
Ne kažem da se to događa u svakom klubu. Niti mislim da roditelji trebaju šutjeti kada primijete nekvalitetan rad ili neprimjereno ponašanje trenera. Naprotiv. Roditelj ima pravo i dužnost zaštititi dijete kada je ugroženo njegovo dostojanstvo ili sigurnost. Ali postoji velika razlika između zaštite djeteta i upravljanja njegovim sportskim razvojem.
Roditelj ne bi trebao postati sportski direktor samo zato što plaća članarinu. A trener ne bi trebao biti prisiljen birati između stručne odluke i straha da će klub izgubiti člana. Upravo zato smatram da financijska stabilnost klubova nije samo ekonomsko pitanje. Ona je i pitanje stručne neovisnosti.
Kako uopće prepoznajemo kvalitetnog trenera? Postoji još jedan problem koji je posebno izražen u dječjem sportu. Kvalitetan rad često nije odmah vidljiv. Zamislite dva trenera mlađih kategorija. Prvi trener ima ekipu koja redovito pobjeđuje. Djeca osvajaju turnire, roditelji su zadovoljni, a klub se ponosi rezultatima. Drugi trener nema toliko pobjeda. Njegova ekipa ponekad izgubi i od objektivno slabijih protivnika. Ali taj trener sustavno razvija motoričke sposobnosti, potiče samostalnost, dopušta djeci pogrešku, razvija odgovornost i stvara okruženje u kojem djeca uživaju u učenju. Koji je trener kvalitetniji?
Ne možemo odgovoriti samo na temelju rezultata. Možda prvi trener radi izvrstan posao. A možda je samo okupio tjelesno razvijeniju i talentiraniju djecu. Možda drugi trener radi kvalitetnije za dugoročni razvoj. A možda ni njegov rad nije dovoljno dobar. Upravo zato nam trebaju jasni razvojni kriteriji. Jer ako kvalitetu trenera vrednujemo isključivo kroz pobjede, medalje, broj članova ili zadovoljstvo roditelja, postoji opasnost da nagrađujemo ono što je najlakše vidljivo, a ne ono što je dugoročno najvrjednije.
I tu dolazimo do jednog od najvećih izazova dječjeg sporta. Kako vrednovati rad čiji se najvažniji rezultati možda neće vidjeti još godinama? Kako vrednovati trenera koji je dijete naučio nositi poraz, poštovati druge, zauzeti se za sebe i vjerovati vlastitim sposobnostima? Takve stvari ne ulaze u tablicu prvenstva. Ali često ostaju čovjeku cijeli život. Tko onda snosi odgovornost?
Kada sve ovo povežemo, počinje se pojavljivati jedan ozbiljan problem. Od trenera očekujemo kvalitetan rad, ali mu često ne osiguravamo dovoljno dobre uvjete. Od klubova očekujemo stručnu neovisnost, ali su mnogi financijski snažno vezani uz članarine. Od roditelja očekujemo da poštuju stručne odluke, ali ih često nitko sustavno ne educira o njihovoj ulozi.
A od djece očekujemo da napreduju, uživaju, razvijaju karakter i postižu rezultate. I onda se čudimo kada sustav ne funkcionira onako kako bismo željeli. Mislim da je vrijeme da prestanemo odgovornost za kvalitetu dječjeg sporta prebacivati isključivo na pojedince. Naravno da svaki trener mora odgovarati za svoj rad. Svaki roditelj za svoj pristup. Svaki klub za svoje odluke. Ali postoji i odgovornost sustava. Ako želimo kvalitetnije trenere, trebamo kvalitetnije obrazovanje, kontinuirano usavršavanje, mentorstvo i vrednovanje stručnog rada. Ako želimo kvalitetnije klubove, trebamo razmišljati o održivijim modelima financiranja. Ako želimo kvalitetniji odnos roditelja i trenera, trebamo sustavnu edukaciju roditelja i jasne granice odgovornosti. I ako želimo dugoročni razvoj djece, trebamo prestati promatrati rezultat kao jedini dokaz kvalitetnog rada. Ne mislim da su to jednostavne promjene. Ali mislim da su nužne ako želimo ozbiljno razgovarati o budućnosti dječjeg sporta.
Na kraju, jedno pitanje koje ne smijemo zaboraviti
Kroz godine rada sve sam uvjereniji u jednu stvar. Sport je puno više od treninga, utakmica, pobjeda i poraza. Sport je jedno od važnih mjesta na kojem dijete upoznaje sebe. Tamo uči kako reagirati kada nešto ne ide. Kako prihvatiti kritiku. Kako se nositi s nepravdom. Kako poštovati autoritet, ali i zaštititi vlastito dostojanstvo. Kako razvijati svoje sposobnosti bez uvjerenja da njegova vrijednost ovisi o rezultatu.
I upravo zato kvaliteta dječjeg sporta nije samo sportsko pitanje. To je odgojno, obrazovno i društveno pitanje. Ne želim ovim tekstom umanjiti rad brojnih kvalitetnih trenera i klubova. Naprotiv. Upravo zbog njih mislim da o ovim problemima moramo govoriti. Jer kvalitetni treneri ne bi trebali uspijevati unatoč sustavu. Trebali bi uspijevati uz njegovu podršku. A djeca ne bi trebala ovisiti o sreći hoće li naići na kvalitetnog trenera. Trebala bi imati pravo na sustav u kojem je kvaliteta pravilo kojem težimo, a ne iznimka kojoj se divimo.
Zato se na kraju vraćam pitanju s početka. Kakva je budućnost dječjeg sporta u Hrvatskoj? Mislim da odgovor neće ovisiti samo o tome koliko ćemo talentiranih sportaša proizvesti ili koliko ćemo medalja osvojiti. Ovisit će o tome koliko smo spremni ulagati u ljude kojima povjeravamo razvoj djece. Jer sport ne bi smio postojati zato da djeca održavaju klubove, pune članarine i ostvaruju rezultate. Klubovi, treneri i cijeli sportski sustav trebali bi postojati zato da služe razvoju djece.
A kada taj redoslijed zamijenimo, ne riskiramo samo kvalitetu sporta. Riskiramo nešto puno važnije. Razvoj čovjeka.
