Brojni sudionici zagrebačkih kružoka Porfirija Perića danas pokušavaju pronaći odgovor na pitanje kako je nekadašnji mitropolit zagrebačko-ljubljanski, koji je u Hrvatskoj govorio o dijalogu, pomirenju i zajedništvu, kao patrijarh došao do poruka izgovorenih na sahrani Ratka Mladića.
Posebno su odjeknule riječi koje se teško mogu pripisati nesmotrenosti ili trenutku, jer ih je Porfirije pročitao iz unaprijed pripremljenog govora. Za Mladića, bivšeg zapovjednika Vojske Republike Srpske pravomoćno osuđenog za genocid i druge ratne zločine, kazao je da će njegovo ime ostati 'duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela našeg srpskog pravoslavnog naroda', koji prema njemu osjeća 'duboku zahvalnost' jer ga vidi kao vojnika i zapovjednika koji je 'položio život za slobodu, obranu i opstanak svoga roda'.
Osvrćući se na njegovu presudu, poručio je i da 'nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv' te da njegova presuda ne može 'iscrpiti istinu o bilo kojem ljudskom životu'.
Te su riječi izazvale reakcije upravo među ljudima koji su Porfirija upoznali u Zagrebu. Mnogi od njih susretali su ga na kružocima koji su se i na njegovu inicijativu održavali u prostorijama Pravoslavne gimnazije na Svetom Duhu. Ondje su za istim stolom o društvenim, političkim i etičkim pitanjima razgovarali vjernici i ateisti, pripadnici različitih vjerskih zajednica te ljudi različitih političkih uvjerenja.
O Porfirijevu zagrebačkom razdoblju i njegovim današnjim istupima razgovarali smo s Dragom Pilselom, Ana-Marijom Raffai, Draženom Lalićem, Tvrtkom Jakovinom, Hrvojem Klasićem, Branimirem Pofukom, Miloradom Pupovcem i don Antonom Šuljićem.
Većina naših sugovornika Porfirija iz tog vremena pamti kao blagog, obrazovanog i uključivog crkvenog čovjeka, zbog čega danas pokušavaju objasniti što je dovelo do tako velikog odmaka. Don Anton Šuljić, međutim, već je tijekom zagrebačkih susreta stekao drukčiji dojam.
I on je dobivao pozive na Porfirijeve kružoke te im se nekoliko puta odazvao, ali se nakon tih susreta prestao vraćati. Kako nam je kazao, već je tada u Porfirijevim riječima, licu i očima iščitavao 'nešto neiskreno, hinjeno, slatkorječivo i previše ulagivačko'.
Upravo smo zbog tog iskustva njegovu priču odlučili izdvojiti. Za razliku od ostalih sugovornika, koji u Porfirijevim današnjim istupima vide odmak od njegova zagrebačkog djelovanja, Šuljić tvrdi da je njegovu neiskrenost prepoznao još tijekom susreta na Svetom Duhu.
- Točno je da sam kratko vrijeme sudjelovao na spomenutim kružocima i vrlo brzo od njih odustao. O razlozima nešto kasnije. Naime, na te se kružoke dolazilo po pozivu, a sve je koordinirao i moderirao moj nekadašnji student iz Rijeke Drago Pilsel. On je, među inima, u neko vrijeme pozvao i mene. Kako se o kružocima u kuloarima pričalo, htio sam se i osobno osvjedočiti o tome i moram reći da se nisam osjećao baš ugodno. No, kako sam po prirodi otvoren, ali i kritičan, sam volim vidjeti, doživjeti i steći uvjerenje pa sam tako u dobroj vjeri prihvatio sudjelovati. Na susretima slične vrste znam se javiti za riječ ili komentar, a na tim kružocima bio sam pasivni promatrač s blagom nelagodom jer su teme uglavnom bile fabricirane i pomalo nategnute, a Porfirije bi obično na kraju nešto kao intelektualizirao, što je nekima valjda bilo dobro. Meni ne jer je odviše sličilo na dociranje. Dakle, sudjelovao sam na svega tri kružoka i nakon njih više nisam dolazio. Mitropolit Porfirije pitao je Pilsela zna li zašto ja više ne dolazim, a on je to pitanje onda postavio meni. Ja sam mu doslovno rekao: 'Reći ću ti u offu - ja Porfiriju ne vjerujem!' Drago je to tako i prenio mitropolitu Porfiriju, što me je pomalo i ljutilo - jer kad novinar novinaru nešto kaže u offu onda je novinarska etika nalagala da se to tako i poštuje - no danas mi je čak drago da mu je to tako prenio. Tako je valjda po prvi put Porfirije mogao čuti da mu jedan katolički svećenik ne vjeruje. Drago Pilsel vam to može potvrditi, a i jedna dobra vjernica katolkinja, čije ime ovdje neću spomenuti, kojoj sam također rekao isto mogla bi posvjedočiti naše razgovore s tim u svezi. U Porfirijevim riječima, u licu i očima i tada sam čitao nešto neiskreno, hinjeno, slatkorječivo i previše ulagivačko. Kasnije su me prozivali neki opskurni hrvatski mediji na što nisam reagirao. Istina kad-tad izađe na vidjelo - prisjetio se hrvatski katolički svećenik, teolog, novinar, književnik, likovni kritičar i kantautor.
Od sada pa do vječnosti trebao bi šutjeti
Zanimalo nas je kako danas gleda na Porfirijevo tadašnje djelovanje i poruke koje je slao iz Zagreba u odnosu na ono što smo prekjučer vidjeli i čuli na sprovodu Ratka Mladića.
- Ja sam se, poput mnogih koji su koliko-toliko poznavali tadašnjega zagrebačkog mitropolita, u njega razočarao i prije. Pjevanje četničkih pjesama - za što uglavnom ni približno nije prozivan u našoj javnosti kako bi, recimo, bio prozivan kardinal Bozanić da je pjevao neke ustaške pjesme... Njegov desant na Cetinje sličio je vojno-redarstvenoj akciji a nikako ne urednoj crkvenoj proceduri, naslikavanje ispod četničkih simbola, izjave o promjenjivosti i administrativnome karakteru granica i još x drugih izjava i stavova - sve je to potvrdilo moje tadašnje uvjerenje da je Porfirije bio mućak koji se vrlo brzo stavio u službu vučićevske velikosrpske politike. Opijelo koje je pak održao za osuđenog ratnog zločinca skandalozan je čin bilo kojeg vjernika, a kamo li patrijarha jedne autokefalne Crkve. Ovog opijela on se neće moći osloboditi dokle god živi. Za istinske vjernike kao i za sve zdravomisleće ljude njegov govor nad odrom osuđenika za genocid sablazan je kozmičkih razmjera. Takvo sljepilo i gotovo zaluđenost nacionalističkim preferencijama jednog patrijarha epohalna je i neizbrisiva ljaga. I takav patrijarh onda nama nešto treba govoriti kako 'Stepinac nije učinio dovoljno'?! Od sada pa do vječnosti trebao bi šutjeti - poručio je.
Smatra da je sada posve jasno da je u Zagrebu postojala agenda, a za nju je Porfirije trebao, kako se to kaže, 'korisne idiote'.
- Žao mi je da sam bio i ta tri puta na kružocima, ali morao sam se sam osvjedočiti. Što se pak tiče odnosa Crkve i države u tzv. pravoslavnim zemljama, u to se ne bih miješao, no poznato je da su ti odnosi po Crkvu financijski možda izdašni, ali moralno i etički opterećujući. Ono što vidimo je uloga Ruske pravoslavne crkve u strašnome ratu u Ukrajini, to sad ne isključujemo - a pamteći ono što se nama događalo u Domovinskome ratu - i kod SPC-a. Nakon svega ovoga i naša bi država SPC-u u Hrvatskoj morala postaviti i neka pitanja i odrediti neke granice - zaključio je naš sugovornik.
