Prije nekoliko godina nakon jedne utakmice svjedočio sam prizoru koji nikada nisam zaboravio. Jedan je dječak stajao pokraj svojega oca. Nije bio ljut, nije plakao i nije tražio izgovore. Samo je pogledao prema ocu i tiho rekao:
'Možemo li bar jednom samo ići kući bez analize?'
Ta me rečenica pogodila više nego što je on tada mogao znati. Ne zato što je bila dramatična. Nego zato što sam je nakon toga počeo čuti posvuda. U različitim sportovima, od različite djece i u različitim oblicima. Nekad izgovorenu naglas, a puno češće neizgovorenu.
Jer većina djece to nikada neće reći roditeljima. Samo će šutjeti na putu kući, dok će roditelj misliti da razgovara o sportu.
Godinama radim s djecom i roditeljima i primijetio sam jedan zanimljiv obrazac. Roditelji rijetko rade pritisak zato što žele vršiti pritisak. Najčešće ga rade zato što žele pomoći. Žele da dijete napreduje, iskoristi svoj potencijal i jednoga dana bude spremno za život. I upravo zato često ulaze u ulogu dodatnog trenera. Analiziraju utakmicu, odluke, pogreške i sve ono što je, po njihovom mišljenju, trebalo napraviti drugačije.
Problem je što dijete u tom trenutku najčešće nije spremno za analizu. Utakmica je završila. Emocije nisu.
Odrasli često zaborave kako djeca doživljavaju sport. Nama je utakmica događaj, a njima doživljaj. Mi vidimo taktiku i pogrešno dodavanje. Oni osjećaju razočaranje i promašenu priliku. Mi tražimo lekciju, a oni još uvijek pokušavaju shvatiti što se upravo dogodilo. I zato ono što roditelj doživljava kao pomoć dijete često doživljava kao procjenu.
Ne čuje: 'Želim ti pomoći'.
Čuje: 'Nisi bio dovoljno dobar'.
Naravno da roditelj to nije rekao. Ali osjećaji rijetko slušaju logiku.
Mislim da se posljednjih godina dogodila još jedna zanimljiva stvar. Roditelji su postali uključeniji nego ikada prije, što je u mnogočemu dobra vijest. Međutim, ponekad smo postali toliko uključeni da djeci više ne ostavljamo dovoljno prostora. Pratimo svaki trening, svaku utakmicu, svaku odluku trenera i gotovo svaku pogrešku.
Ponekad znam pomisliti da djeca danas imaju više analitičara nego profesionalni sportaši. A imaju deset godina.
Ne govorim da roditelji trebaju biti nezainteresirani. Naprotiv. Djeci trebaju roditelji. Ali možda ne uvijek na način na koji mislimo. Možda nakon poraza djetetu ne treba analiza. Možda mu ne treba objašnjenje. Možda mu ne treba lekcija. Možda mu samo treba roditelj. Netko uz koga neće imati osjećaj da mora opravdati svoj nastup. Netko uz koga smije biti razočaran i uz koga smije imati loš dan.
Zato danas roditeljima postavljam jedno jednostavno pitanje. Kada vaše dijete sjedne u automobil nakon utakmice, veseli li se razgovoru s vama ili ga se pribojava? Odgovor na to pitanje često govori više od rezultata na semaforu.
O temi roditeljskog pritiska, komunikacije nakon utakmica i još devet čestih pogrešaka koje roditelji rade iz najbolje namjere pisao sam u svojoj knjizi '10 najvećih pogrešaka roditelja u sportu i kako ih ispraviti'.
Više informacija o knjizi dostupno je na mojim društvenim mrežama.
