Komične ‘Tere i Luce’ u izvedbi Anje Šovagović-Despot i Nataše Janjić Medančić osvojile su splitsku publiku, što dokazuje rekordan broj izvedbi, no uskoro bi Splićane mogla očarati snažna i intimna monodrama koja kroz osobnu ispovijest razotkriva raskorak između zakona i etičkih dilema suvremenog društva.
Riječ je o novoj predstavi Prima Facie, nastaloj u produkcijskoj suradnji zagrebačkog Petit teatra s Teatrom Exit, u kojoj glavnu ulogu ambiciozne i uspješne odvjetnice Tesse tumači upravo glumica Janjić Medančić. Neočekivan događaj Tessu prisiljava da se suoči s ograničenjima pravnog sustava u slučajevima seksualnog nasilja dok pritom otvara prostor u kojem se osobno iskustvo i emocije sudaraju sa zakonitostima pravne igre. Međutim, tekst nije tek puka fikcija, već je inspiriran iskustvom bivše australske odvjetnice, a sada spisateljice Suzie Miller, koja je njime uspjela potaknuti tvrdokorni pravni sustav na brojne promjene.
Premda je predstava stekla svjetsku slavu i osvojila prestižne nagrade Tony i Olivier, vjerujemo da će ova Splićanka sa zagrebačkom adresom briljirati u izvedbi jer je doista jedna od najpoznatijih i najcjenjenijih hrvatskih glumica današnjice koja se istaknula svojom karizmatičnošću, glumačkom vještinom i moći transformacije.
Uoči zagrebačke premijere koja će se održati danas, 14. ožujka, u prostoru Teatra Exit i koja je posve rasprodana, s glumicom smo porazgovarali o sličnostima i razlikama koje dijeli s Tessom, hrvatskom #MeToo pokretu, ženama koje su obilježile njezino djetinjstvo, svijetu kakav priželjkuje za svoju djevojčicu i još mnogo toga.
Članica ste glumačke postave kazališta Gavella od 2006. godine gdje ste odigrali gotovo sve svoje predstave, a sada Vas publika vidi i u Petit Teatru. Što Vas je privuklo upravo predstavi Prima Facie i zašto ste odlučili prihvatiti ovu ulogu?
- Privukao me tekst. Kad sam prvi put pročitala Prima Facie, imala sam osjećaj da čitam napeti triler koji me emotivno pokosio. Zatim me privukao taj luk koji prolazi glavni lik. Tessa je žena koja je uspjela vlastitim radom, koja vjeruje u pravila igre i suvereno upravlja svojom karijerom sve dok se njezino osobno iskustvo ne sudari s tim istim pravilima. Baš taj trenutak pucanja sustava iznutra bio mi je glumački jako uzbudljiv jer se takve uloge ne nude često.
Po čemu Vam je lik odvjetnice Tesse blizak, a po čemu se razlikuje od Vas?
- Bliska mi je po britkosti, energiji i ljubavi prema svojoj profesiji. Međutim, za razliku od nje, ja kao umjetnica nekako instinktivno osjećam da život rijetko stane u jasna pravila. Upravo po tome smo potpuno drugačije, barem na početku njenog puta.
Što Vam je kao glumici bilo najteže odigrati u ovom komadu?
- Najveći izazov je zapravo činjenica da sam sama na sceni. Nema kolega koji će ‘dobaciti loptu’, nemam odmora, već cijelo vrijeme nosim ritam predstave, tekst i emociju. Zatim tu je i ta transformacija lika. Tessa u prvom dijelu govori brzo, samouvjereno, gotovo arogantno, pobjednički. Kasnije se sve raspada, ali pritom zadržava dostojanstvo i snagu lika. To je jedna delikatna linija između emocije i patetike.
Koliko dugo i kako ste se pripremali za ulogu?
- Prvo je došlo ono najprizemnije, a to je memoriranje teksta koji je ogroman. On je zapravo maraton. Razgovarali smo i s nekim odvjetnicama, proučavali način na koji funkcioniraju pravila kod nas, što mi je bio također važan dio pripreme. I onda rad, rad, rad, iznova učenje teksta i opet rad nekoliko narednih mjeseci.
Rekli ste da ste razgovarali s hrvatskim pravnicama. Je li Vas neka informacija o funkcioniranju hrvatskog pravnog sustava, koju ste pritom saznali, iznenadila ili potakla na razmišljanje?
- Ono što me posebno pogodilo je koliko su slučajevi seksualnog nasilja pravno teški za dokazivanje. Iznenadilo me i koliko se često sve svodi na riječ protiv riječi.
Navedeno je da ova predstava 'mijenja perspektivu i ogoljuje predrasude.' Je li i na Vas utjecala?
- Naravno. Prije svega me podsjetila koliko često mislimo da razumijemo neku situaciju dok je zapravo gledamo samo s jedne strane. Predstava otvara puno pitanja, pokazuje koliko su sustavi koje smo izgradili ponekad nemoćni pred ljudskim iskustvom. I to čovjeka natjera da zastane i preispita vlastita uvjerenja i predrasude.
Na predstavi su radili i scenografkinja Andrea Lipej, Dženisa Pecotić, jedna od najuglednijih hrvatskih kostimografkinja, kreativni duo Ivana Starčević i Marko Levanić te majstor rasvjete Petar Strmečki. Što biste izdvojili kao najveću snagu ovog tima u radu na predstavi?
- Mislim da je najveća snaga ove ekipe u tome što su svi služili priči. Nitko nije pokušavao biti ‘veći’ od predstave. Scenografija, svjetlo, kostim, glazba, sve je vrlo precizno i suptilno, ali zajedno stvara prostor u kojem publika može potpuno ući u Tessinu glavu. Za monodramu je to jako važno i ogromna pomoć. Na Instagram stranici Petit teatra je navedeno 'Bez emocija sam. Takva je to igra. Pravna igra.
Istovremeno, ova monodrama postavlja pitanja i razotkriva predrasude te neminovno izaziva emocije. Koliko je teško odvojiti vlastite stavove od onoga što zahtijeva glumačka uloga?
- Gluma zapravo često počinje upravo u pokušaju da razumijete nekoga tko nije vi. Primjerice, Tessa na početku stvarno vjeruje da je pravni sustav igra pravila i dokaza. Kao glumica moram ući u tu logiku, čak i ako privatno osjećam drugačije.
'Prima facie' u pravnom i filozofskom kontekstu znači 'na prvi pogled' ili na 'prvi utisak' i premda službeno može služiti u korist žrtve, neslužbeno često društvo na temelju manjkavih dokaza s pomoću tog istog 'prima facie' žrtvu osudi. Jeste li se i sami susreli s kakvim predrasudama?
- Naravno. Svi smo. Dovoljno je ponekad samo pogledati koliko brzo donosimo zaključke o ljudima na temelju jedne informacije ili jednog dojma. Život je uvijek složeniji od prvog pogleda i o tome ova predstava i govori.
Kako osobno reagirate kad se susretnete s nepravdom u svakodnevnom životu?
- Ovisi o situaciji. Ponekad reagiram odmah i glasno, ali većinom pokušam stati i razumjeti širu sliku. Svakako mislim da je važno ne naviknuti se na nepravdu. Onog trenutka kad nam ona postane normalna, tada smo stvarno izgubili.
#MeToo pokret je na površinu izvukao brojne slučajeve seksualnog zlostavljanja u američkoj filmskoj industriji, no slučaj s osječke Akademije dramskih umjetnosti dokazuje da zlostavljanje ne zaobilazi ni Hrvatsku. Kako Vi vidite stanje po tom pitanju u hrvatskoj kazališnoj i filmskoj zajednici? Mislite li da se dovoljno otvoreno o tome govori pa i generalno, neovisno o umjetnosti?
- Mislim da smo kao društvo tek počeli razgovarati o tim stvarima. I to je već velik korak. Ipak, isto tako mislim da još uvijek postoji puno cenzure i straha. Važno je stvoriti prostor u kojem ljudi mogu govoriti bez straha od posljedica. Bez toga nema stvarne promjene ni slobode.
‘Ne želim raditi u baletu ili operi ili stvarima u kojima je kao: Održi ovu stvar na životu iako nikoga više nije briga,' izjavio je poznati glumac Timothée Chalamet i potresao svjetsku umjetničku scenu. Držite li da će sljedeća meta nečije kritike biti kazalište ili ono ima moć vratiti stari sjaj?
- Kazalište je preživjelo puno veće krize od jedne izjave. Dokle god postoji potreba da ljudi zajedno sjede u prostoru i gledaju uživo neku priču koja ih se tiče, kazalište će imati smisla.
Majka ste sina Tonija i djevojčice Kaje. Da Vaša djeca gledaju predstavu, što biste željeli da iz nje nauče o pravu, pravdi i prosudbama koje društvo donosi prerano?
- Voljela bih da nauče da život rijetko stane u jednu rečenicu ili jedan sud. Da kritički razmišljaju, da gledaju širu sliku i da empatiziraju. Ako bi iz ove predstave ponijeli to da treba slušati, pokušati razumjeti drugoga i ne suditi na prvi pogled, to bi mi bilo dovoljno. I da ‘NE’ znači ‘NE’.
Koje žene su obilježile Vaš život i djetinjstvo? Na čemu ste im zahvalni?
- Moja mama, kao i bake koje sam dugo imala, do svojih kasnih dvadesetih su žene koje su obilježile moj život. Imati ih uz sebe bilo je veliko bogatstvo i prvenstveno sam na toj činjenici zahvalna. Bile su snažne, vrijedne, mudre žene od kojih sam puno učila. Moja mama je jedna vrlo moderna žena i u našem sam domu gledala brak u kojem su muž i žena ravnopravni. Nitko nikome nije bio sluga, nego partner. To mi je zapravo bio prvi i najvažniji primjer odnosa između žene i muškarca.
Kakav svijet biste željeli za svoju kćer? Koje vrijednosti i ideale biste joj željeli prenijeti i što biste voljeli da ona, odrastajući, vidi drugačije nego današnje žene u hrvatskom društvu?
- Voljela bih da odraste u svijetu u kojem neće morati stalno balansirati između toga da bude jaka, ali ne preglasna, u kojem treba biti ambiciozna, ali ne previše. Željela bih da vjeruje svom glasu i da se ne boji zauzeti za sebe. I možda najvažnije; da ne mora stalno dokazivati da vrijedi jednako.
Da možete čarobnim štapićem utjecati na odnos društva prema ženama, što biste prvo korigirali?
- Promijenila bih taj tihi refleks da se žena uvijek prvo procjenjuje kako izgleda, kakva je majka, je li bila dovoljno pametna, odmjerena, dobra. Često ne primjećujemo koliko su pravila svijeta u kojem živimo uglavnom u muškom kontekstu. Tek sada ih počinjemo ozbiljnije preispitivati.
Kome biste ovu predstavu preporučili da pogleda? Što biste htjeli izazvati kod publike svojom izvedbom?
- Voljela bih da je pogleda što širi krug ljudi. I žene i muškarci. I mlađi i stariji.
Možemo li uskoro očekivati dolazak predstave i u Vaš rodni Split?
- Split je moj rodni grad i uvijek mi je poseban osjećaj igrati pred ‘svojima.’ Sigurna sam da se uskoro gledamo.
Intervju s glumicom, no u ovom slučaju producenticom predstave Katarinom Madirazzom, možete pročitati ovdje.