Jedna od najvećih zabluda u sportu jest da profesionalizam i uživanje ne mogu zajedno. Gotovo kao da postoji nepisano pravilo prema kojem sportaš, što je stariji i uspješniji, mora postajati sve ozbiljniji. Ozbiljniji na treningu. Ozbiljniji na utakmici. Ozbiljniji u načinu na koji govori o sportu. Ozbiljniji u načinu na koji živi.
Kao da je uživanje rezervirano za djecu koja tek ulaze u sport, a profesionalizam za one koji su sport počeli shvaćati 'ozbiljno'. Taj način razmišljanja toliko je prisutan da ga često više ni ne primjećujemo. Roditelji su zadovoljni kada vide da je dijete ozbiljno. Treneri ozbiljnost često poistovjećuju s odgovornošću. Sportaši vrlo rano nauče da se od njih očekuje ozbiljan pristup. I malo po malo počinju vjerovati da je upravo to znak sazrijevanja.
Ali što ako smo pomiješali ozbiljnost i odgovornost? Što ako profesionalizam zapravo nema veze s ozbiljnim izrazom lica? Što ako nema veze ni s tim koliko je netko namrgođen, strog prema sebi ili emocionalno udaljen od onoga što radi? Kada pogledamo najveće sportaše svijeta, teško je pronaći potvrdu za takvu ideju.
Naravno da kod njih vidimo disciplinu. Naravno da vidimo odricanje, rad i odgovornost. Ali kada ih promatramo dovoljno dugo, iza svega toga gotovo uvijek vidimo nešto drugo. Vidimo ljude koji još uvijek vole ono što rade. Možda je najbolji primjer Ronaldinho.
Teško je pronaći sportaša koji je s toliko radosti igrao na najvišoj mogućoj razini. Dok su drugi izgledali kao da nose teret nogometa na svojim leđima, Ronaldinho je često izgledao kao dječak koji se igra s prijateljima na školskom igralištu. Osmijeh nije bio nešto što se pojavi nakon pobjede. Osmijeh je bio dio njegove igre. Kreativnost nije bila taktika. Bila je izraz njegove povezanosti s nogometom.
Upravo zato ga ljudi ni danas ne pamte samo po trofejima, asistencijama ili Zlatnoj lopti. Pamte ga po osjećaju koji je unosio u igru.
Sličnu stvar možemo vidjeti kod Luke Modrića. Nakon više od dva desetljeća profesionalnog nogometa još uvijek se vidi koliko voli samu igru. Ili kod Stephena Curryja koji i danas djeluje kao dijete koje istražuje što je sve moguće napraviti s loptom u rukama.
Sličnu poruku slao je i Dražen Petrović. U jednom je intervjuu izjavio da mu je najveći motiv za igranje košarke upravo zadovoljstvo koje osjeća igrajući te da će, onoga trenutka kada tog zadovoljstva više ne bude, prestati igrati košarku. Zanimljivo je koliko je ta misao jednostavna, a istovremeno duboka. Jedan od najvećih sportaša naših prostora nije kao glavni motiv isticao slavu, ugovore ili priznanja, nego osjećaj koji je imao dok je igrao.
Kod svih njih disciplina je bila ogromna. Ali ljubav prema sportu nije nestala kada je profesionalizam počeo. Ostala je njegov temelj.
Zanimljivo je da većina djece upravo zbog toga i ulazi u sport. Nitko ne počinje trenirati zato što želi nositi teret očekivanja. Nitko kao dijete ne sanja o pritisku, kritikama i rezultatima. Djeca ulaze u sport zato što im je zabavan. Zato što ih privlači. Zato što osjećaju uzbuđenje kada igraju. Zato što ih veseli napredak. Zato što se raduju sljedećem treningu.
U nekom trenutku razvoja događa se promjena. Sport postaje ozbiljniji. Natjecanja postaju važnija. Rezultati dobivaju veću težinu. Pojavljuju se očekivanja. Prvo tuđa, a zatim vrlo brzo i vlastita. I upravo tada mnogi sportaši nesvjesno počinju mijenjati razlog zbog kojeg treniraju. Ono što je nekada bila ljubav prema sportu polako se pretvara u potrebu za potvrdom.
Počinju igrati kako bi dokazali da vrijede. Počinju trenirati kako ne bi razočarali.
Počinju se natjecati kako bi opravdali očekivanja. Izvana možda izgledaju profesionalnije nego ikad prije, ali iznutra se događa nešto sasvim drugo. Polako se udaljavaju od igre. To je trenutak koji me uvijek zanima kada razgovaram sa sportašima.
Ne zanima me samo koliko treniraju. Ne zanima me samo koliko su motivirani. Ne zanima me samo koliko žele uspjeti. Zanima me jesu li još uvijek povezani s onim zbog čega su počeli. Jer čovjek može neko vrijeme živjeti na disciplini.
Može neko vrijeme živjeti na ambiciji. Može neko vrijeme živjeti na želji za uspjehom. Ali dugoročno je vrlo teško održavati visoku razinu ako je jedino gorivo pritisak.
Pritisak troši. Strah troši. Dokazivanje troši. I upravo ovdje dolazimo do jedne teme o kojoj se u sportu premalo govori. Roditelji često s pravom naglašavaju važnost truda. I doista, bez truda nema razvoja. Bez rada nema napretka. Bez upornosti nema vrhunskog sporta. Ali nije svaki trud isti.
Dva sportaša mogu jednako trenirati. Mogu imati isti broj treninga, isto vrijeme provedeno u dvorani i jednaku količinu rada. Izvana će izgledati potpuno jednako. Međutim, ono što ih pokreće može biti potpuno različito. Jedan trenira zato što voli sport. Drugi trenira zato što se boji razočarati. Jedan trenira zato što uživa u razvoju. Drugi trenira zato što pokušava dokazati da vrijedi. Jedan trenira zato što ga privlači igra. Drugi trenira zato što osjeća da mora opravdati očekivanja. Na površini izgledaju isto.
Ipak, gorivo koje ih pokreće nije isto. Trud koji proizlazi iz potrebe da zadovoljimo očekivanja drugih često ima ograničen kapacitet. Može trajati mjesecima. Nekada i godinama. Ali prije ili kasnije dolazi umor. Dolazi zasićenje. Dolazi pitanje koje mnogi mladi sportaši ne znaju glasno izgovoriti:
'Zašto ovo uopće radim?'
S druge strane, trud koji proizlazi iz uživanja u sportu funkcionira drugačije.
Ne zato što je lakši. Ne zato što nema odricanja. Ne zato što nema teških dana.
Nego zato što ima drugačiji izvor energije. Kada dijete uživa u sportu, ono ne ulaže napor samo zato što mora. Ulaže ga zato što želi. A želja je dugoročno snažnije gorivo od pritiska.
Zato uživanje nije suprotnost radu. Uživanje je često ono što omogućuje da rad traje godinama. Ne mislim pritom da sport mora biti zabava bez odgovornosti. Ne mislim da profesionalizam znači raditi samo ono što nam se sviđa. Niti mislim da vrhunski sport može postojati bez discipline. Naprotiv.
Upravo zato što je vrhunski sport toliko zahtjevan, čovjeku treba nešto dublje od same discipline. Treba mu razlog zbog kojeg se svakog jutra ponovno vraća. Treba mu osjećaj da ono što radi ima smisla. Treba mu odnos sa sportom koji nije izgrađen samo na rezultatu.
Možda upravo zato najveći sportaši tako dugo traju. Ne zato što su manje odgovorni od drugih. Nego zato što su uspjeli sačuvati nešto što mnogi izgube putem. Sačuvali su sposobnost da, unatoč svim očekivanjima, još uvijek vole igrati. I zato možda pitanje koje roditelji i treneri trebaju postavljati nije samo koliko ozbiljno dijete pristupa sportu. Možda je jednako važno pitati ga uživa li još uvijek. Jer kada nestane uživanje, vrlo često počinje nestajati i energija.
A kada nestane energija, prije ili kasnije počinje nestajati i razvoj.
Možda pravi profesionalizam nije trenutak kada sportaš prestane uživati. Možda je pravi profesionalizam sposobnost da kroz godine rada, odgovornosti, pritiska i očekivanja ne izgubi ono zbog čega se zaljubio u sport. Jer čovjek može dugo izdržati radeći ono što mora.
Ali vrhunsku razinu najčešće održavaju oni koji, unatoč svemu, još uvijek vole ono što rade.
