Na otkrivanju biste junaku iz Podstrane, Vladimiru Vukoviću Vati, posebno je dirljiv bio govor njegova suborca Joška Ajduka.
'Dobro ga poznajemo mi iz Podstrane koji smo s njim bili zajedno od osnovne škole pa sve do njegove smrti. Već u višim razredima osnovne škole Vladimir Vuković Vata pokazivao je da je nacionalno svjestan. Vjerojatno je tako bio odgojen, a kasnije sam, upoznavši njegova oca, dobio i potvrdu toga. Već je tada polako počeo sanjati neovisnu državu Hrvatsku. Ime države u kojoj smo se rodili, kao ni status Hrvata u njoj, nisu mu se nimalo sviđali.
U srednjoj školi, već u trećem ili četvrtom razredu, Vata je postao jedan od vodećih ljudi navijačke skupine Torcida. Sjeverna tribina Poljuda bila je jedino mjesto s kojeg se moglo javno reći ono što je tada bilo zabranjeno, poput 'Mi Hrvati' ili 'Marjane, Marjane'. Zbog toga je nekoliko puta dobio pendrekom od gospode iz milicije.
Vata je uvijek bio spreman za sve akcije, tako da je sudjelovao i u događajima pred Banovinom.
U ljeto 1991. godine ulazi u HOS te s pripadnicima HOS-a sudjeluje u deblokadi vojarni.
Kasnije pokojni Slaven Zec organizira vod HOS-a pod zapovjedništvom Četvrte gardijske brigade. Nakon što su sve vojarne pale, dragovoljno smo zatražili od brigade da vod HOS-a, sa zapovjednikom Slavenom Zecom, ode u Vukovar. Pozdravili smo se s obiteljima i krenuli prema Vukovaru.
Međutim, u trenutku našeg putovanja prema Vukovaru, zadarski Dračevac, položaj koji se nalazi 200 do 300 metara od glavne ceste i autobusnog kolodvora u Zadru, bio je u vrlo teškoj situaciji. Četvrta brigada imala je velike gubitke, ranjene i poginule.
Na našem putu donesena je odluka da ostanemo na Dračevcu. Nakon toga prebacuju nas u drniško zaleđe. Odatle smo dobili zapovijed da idemo u opkoljeni Dubrovnik.
Do opkoljenog Dubrovnika putovali smo dva i pol dana. Najprije automobilom do Stona, a zatim od Stona, preko Šipana, do Dubrovnika.
Moglo se jedino gliserom, ali kada je bilo veliko jugo, ili gumenjacima, kako nas topovnjača ne bi mogla gađati. Ili noću, da nas ne vide dalekozorom.
Kada smo se ušuljali u Dubrovnik, baš na današnji dan, poslali su nas na Srđ. Nedugo nakon našeg dolaska na Srđ počeo je silovit topnički napad.
Bili smo u okruženju, na vrhu, u tvrđavi Srđ.
Nakon tri do četiri sata žestokog granatiranja, neprijatelj je sa 150 vojnika krenuo u pješački napad na tvrđavu Srđ.
Na položaju je bio jedan čovjek, bio je na izvidnici i javio nam je da kreće pješački napad.
Vata je bio jedan od petorice ljudi koji su krenuli u borbu prsa o prsa sa 150 neprijateljskih vojnika.
To je trajalo nekih pola sata do 45 minuta, dok se nisu zaustavili. Nakon toga bacali su nam dimne zavjese, tako da smo sa svojeg položaja mogli vidjeti samo desetak metara ispred sebe. Vjerojatno su tada izvlačili svoje gubitke.
Mi smo toga dana ostali neokrznuti, osim što je trojicu ili četvoricu vojnika detonacija nekoliko puta odbacila.
Dana 12. studenoga pola ljudi iz našeg voda, a pola iz drugih postrojbi, rasporedili su od tvrđave Srđ, na udaljenosti od otprilike jednog kilometra. Negdje po dvojicu, negdje po trojicu i tako redom.
Neprijatelj je toga dana već u šest sati ujutro započeo silovit topnički napad.
Oko osam sati kobna granata zadala je smrtne rane našem pokojnom Vati, a iz našeg voda još Anti Nikušiću i Boži Merčepu. Poginulo je još sedam momaka iz drugih postrojbi, znači toga dana ukupno deset. Bilo je među njima Dubrovčana, Imoćana i Hercegovaca.
Na Radio Dubrovniku toga smo dana slušali da je palo oko osam tisuća granata na kilometar položaja u dva dana.
Znači, oni su to htjeli osvojiti pod svaku cijenu. Da su zauzeli vrh, mogli bi kamenjem gađati Dubrovnik i jednostavno ušetati u grad.
Kaže pjesma: 'Ljubav je jača od minobacača, ljubav je jača i od atomske bombe.'
Mi dragovoljci pokazali smo da se s ljubavlju može i nemoguće. Slabo naoružani, pružili smo otpor puno jačem neprijatelju.
Oni tjelesno nisu s nama, ali ako ih se sjećamo, ako su u našim mislima, srcima i molitvama, onda su vječno prisutni među nama.
Pokoj vječni daruj njemu, Gospodine, i svima koji su poginuli za Hrvatsku.
Ti ljudi bili su spremni dati svoj život za svoj narod, za svoj dom.
Još nas uvijek ima spremnih', završio je Ajduk.
