Pred prvi nastup u Splitu, multiinstrumentalist škotskog benda Mogwai otkriva razloge zbog kojih odbijaju etiketu post-rocka, svoje spoznaje o hrvatskoj glazbi i još štošta.
U javnosti se ovaj bend često uspoređuje s Gremlinima, onim slatkim, naizgled bezazlenim stvorenjima koja se, čim ih se polije vodom, pretvore u nešto sasvim drugo. Zaista prigodna metafora za bend čija glazba zna krenuti iz gotovo ambijentalne tišine i razviti se u eksplozivnu, izobličenu buku. O kome drugome bi bila riječ nego o škotskom bendu Mogwai koji već tri desetljeća njeguje upravo taj kontrast. Unatoč statusu jednog od najutjecajnijih instrumentalnih sastava na svijetu koji se može pohvaliti dugom karijerom, osvojenim prvim mjestom na britanskoj ljestvici slušanosti i stvaranjem glazbe za dokumentarac o bivšem nogometašu, a sada francuskom izborniku Zinédineu Zidaneu i još mnogo čime, o sebi govore s dozom skromnosti i prepoznatljivog škotskog humora.
U srijedu, 26. kolovoza, Splićani će po prvi put imati priliku čuti škotske ‘Gremline’ uživo i to u sklopu festivala Vibrez u Galeriji Meštrović. Uoči koncerta razgovarali smo s multiinstrumentalistom i članom benda Barryjem Burnsom o Mogwai ‘vibeu’, podrijetlu njihova imena i zvuka, ‘etiketi’ s kojom se ne slažu, sitnim nezgodama na koncertima kao i o suradnji na dokumentarcu o Zidaneu bez ikakvih redateljskih uputa, te o tome trebaju li i zašto Splićani na koncert ponijeti čepiće za uši.
Budući da nastupate na festivalu Vibrez, kako biste jednom rečenicom objasnili što je zapravo taj 'Mogwai vibe'?
– Glazbeni pećinski ljudi koji su pronašli put do središta Mjeseca i shvatili da im se ondje uopće ne sviđa.
Nerijetko fanovi bend nazivaju i Gremlinima, a inače, 'mogwai' na kantonskom znači zli duh… Zašto ste odabrali baš to ime?
– Mislim da je u početku bilo riječ o privremenom imenu koje se poslije nije mijenjalo iz čiste lijenosti. Sada pak svi vole taj film.
Mnogi kritičari Mogwai svrstavaju u post-rock bendove. Slažete li se s tom ‘etiketom’ ili ne? Kad biste sami morali imenovati žanr kojim se bavite, kako biste ga nazvali?
– Ta nam se etiketa nikad nije sviđala i uopće nema smisla. Osim toga, većina naših ploča zapravo i ne zvuči kao izvorni post-rock. Prestari smo da bismo se time sad opterećivali, a iskreno, ni sam o tome ne razmišljam previše.
Vaša je glazba većinom instrumentalna – duge, polagano građene skladbe koje prelaze iz tihih, gotovo ambijentalnih dionica u izobličeni, eksplozivan zvuk, više usmjeren na atmosferu i dinamiku nego na tekst ili refrene. Što Vas je u početku privuklo takvom načinu stvaranja glazbe, umjesto nečeg konvencionalnijeg? A kad pišete pjesmu, po čemu zapravo znate da je gotova, što Vam kaže da je 'to to'?
– Mogwai je vjerojatno najviše oblikovao utjecaj brojnih američkih bendova s kraja osamdesetih i tijekom devedesetih. Britpop je tada bio posvuda, a nama se ta glazba nije činila dovoljno ozbiljnom u usporedbi s onim što smo mi slušali pa mislim da je sve to bilo pomalo i svojevrsna pobuna protiv takvog zvuka. Što se tiče pjesama, iskreno, nisam siguran zna li se ikad kad je pjesma zaista gotova. Zato su producenti toliko dragocjeni.
Već ste jednom svirali u Hrvatskoj, prošle godine u zagrebačkoj Tvornici kulture. Kako Vam se svidjela Hrvatska, a posebno Zagreb? Što očekujete od koncerta, publike i samoga grada?
– Prošli put nismo imali previše vremena razgledati grad a to vrijedi za gotovo svaki grad u kojem sviramo. Zato stvarno ne mogu suditi o Zagrebu jer sam veći dio dana proveo u mračnoj dvorani! Nadam se da ćemo ovaj put vidjeti nešto više, čujem da je Split prekrasan.
Hrvatska ima mnogo sjajnih pjevača i bendova, ali iskreno, bez googlanja, jeste li za ikoga od njih čuli? Je li Vam ikad kakva hrvatska glazba ‘upala na radar’ i, općenito, kako mislite da hrvatska glazba zvuči?
– Iskreno, svjesno nisam čuo hrvatske glazbenike ni glazbu koju stvaraju, ali moja supruga je ta koja u našem domu otkriva novu glazbu, pa je vjerojatno puštala i poneku hrvatsku pjesmu, o kojoj sam je onda vjerojatno nešto pitao – i, kao i inače, sve zaboravio. Užasan sam u pronalaženju nove glazbe bez tuđe pomoći, ali ako mi želite predložiti nešto, bit ću vam uistinu zahvalan!
Trideset ste godina u ovom poslu, što je uistinu dug staž za bilo koju skupinu ljudi koja ostaje zajedno. Gledajući unatrag, što mislite da ste napravili kako treba?
– Čista sreća što smo jako dobri prijatelji. Mora da je riječ o sreći? Ipak, dobri smo i u zajedničkom radu, a taj nam se posao uistinu sviđa.
Osvrćući se na glazgowsku scenu iz devedesetih, u kojoj ste i sami počeli, i uspoređujući je s današnjom glazbenom scenom, što Vam najviše nedostaje iz tog razdoblja neovisne glazbe?
– Nedostaje mi mnogo toga, ponajviše broj glazbenih klubova, koliko je jeftino bilo ići na koncerte, broj bendova (iako sad imam djecu pa i onako ne izlazim po pubovima kao nekad, tako da je možda i dalje isto), znatno niži troškovi turneja te to što je EU bio ugodno mjesto za život.
Nekad ste bili prilično glasni i provokativni u svojim stavovima, osobito kad je riječ o politici i glazbenoj industriji. Jeste li s godinama omekšali ili i dalje njegujete tu zdravu dozu škotskog cinizma?
– Nisam baš omekšao. Kažu da čovjek s godinama postaje naklonjeniji desnici, ali čini se da se nama to nije dogodilo.
Poznati ste kao jedan od najglasnijih bendova na svijetu, kruže čak i priče o upozorenjima za one osjetljive na glasan zvuk na vašim koncertima. Kako nakon gotovo tri desetljeća turneja štitite vlastiti sluh? Trebamo li upozoriti Splićane da ponesu čepiće za uši?
– Već sedamnaestak godina, možda i više, koristimo slušalice s ušnim umecima, tako da smo pazili na uši, ali svejedno imam prilično jak tinitus. Mi sami gotovo uopće ne sudjelujemo u miksanju zvuka uživo, tako da zaista ne znam koliko smo glasni. Ja bih svakako ponio čepiće, nosim ih na svaki koncert na koji odem.
Jeste li ikada doživjeli situaciju u kojoj je sama fizička snaga zvuka izazvala estetsku ili tehničku štetu, primjerice da nešto padne sa stropa, da pukne staklo ili da oprema na pozornici doslovno popusti? Kako se nosite s takvim situacijama kad nastupate na povijesnim lokacijama?
– Bezbroj puta. Naravno da se nadate da se to neće dogoditi, ali ako se već dogodi, nadate se barem da nije riječ o golubljem izmetu ili nečem jako teškom. Ne želim umrijeti sviranjem na koncertu, radije bih umro na neki dramatičniji način.
Trideset ste godina uživali kritičarsko poštovanje, a onda vam je 2021. album 'As the Love Continues' konačno donio prvo mjesto na britanskoj ljestvici. Kako ste se osjećali kad su se dojmovi slegnuli. Imate li teoriju zašto se to dogodilo baš tada?
– Iskreno, bilo je pomalo čudno i osobno to ne bih ubrojio među vrhunce karijere, ali to je samo moje mišljenje. Mislim da se dogodilo iz nekoliko razloga, a glavni je taj što tog tjedna nije izašao nijedan veliki album konkurencije.
Odsvirali ste tisuće koncerata tijekom tri desetljeća. Postoji li jedan komentar nekog fana, prije ili poslije nastupa, koji vam je ostao u sjećanju sve ovo vrijeme?
– Da sjećam se: 'Nije bilo dobro kao prošli put.' To je reklo nekoliko njemačkih fanova, na nekoliko njemačkih koncerata.
Poznati ste po neobičnim i duhovitim nazivima pjesama, od već ikoničnog 'Mogwai Fear Satan' do onih poput 'Batcat', 'I'm Jim Morrison' 'I'm Dead', 'Ceiling Granny', 'Punk Rock/Puff Daddy/Antichrist'. Kako zapravo nastaju ti naslovi?
– Nastaju onda kad se umalo otrujemo alkoholom u autobusu nakon koncerta. Obično ide tako da netko kaže nešto prilično smiješno pa to zapišemo. Ako se, naravno, sjetimo.
Godine 2006. napisali ste čitavu glazbu za 'Zidane: A 21st Century Portrait', eksperimentalni dokumentarac koji je pratio nogometaša Zinédinea Zidanea kroz jednu cijelu utakmicu snimanu s više kamera, gotovo bez dijaloga i bez prave radnje. Rekli ste da vam redatelj gotovo uopće nije davao upute. Kako je zapravo napisati devedeset minuta glazbe kad gotovo nemate na što se osloniti? Bez redatelja koji bi presudio u sporu, je li ikad u studiju došlo do prave rasprave oko toga kamo bi neka skladba trebala ići, nešto čega se još sjećate?
– Mi se ne svađamo, tako da nema ničeg sličnog čega bih se sjetio. Jednostavno smo pogledali film, napisali hrpu glazbe i onda odabrali pjesme za koje nam se činilo da najbolje pristaju uz pokretne slike. Bio je to divan projekt jer smo imali potpunu slobodu. Ne sjećam se kako smo raspoređivali pjesme, ali čini mi se da smo dobro obavili posao. Mislim da nam je u tome pomogao Douglas Gordon.
Kad bi Vas danas netko zamolio da uradite projekt u stilu Zidanea, jedan igrač, jedna utakmica, jedna kamera, biste li pristali? Postoji li danas neki igrač kojeg biste stvarno željeli tako pomno pratiti?
– Ne, jer 'been there done that' (to smo već proživjeli i odradili) i to s najboljim redateljima Douglasom i Philippeom te jednim od najboljih nogometaša.
Nakon svih ovih godina, postoji li neki zvuk ili ideja koju još niste uspjeli utisnuti u ploču, nešto što Vam je još uvijek na popisu za odraditi?
– Uvijek postoji nešto. Uskoro imamo prilično uzbudljivu vijest koja se upravo tiče ovog pitanja, ali to još ne mogu otkriti.
Već desetljećima vodite vlastitu diskografsku kuću, Rock Action Records. Koliko je teško uskladiti ulogu glazbenika na turneji s ulogom poslovnih ljudi koji vode neovisnu izdavačku kuću? Tko je u bendu 'glava', a tko ‘glas razuma’ kad treba donijeti teške financijske ili organizacijske odluke vezane uz izdavačku kuću?
– Imamo ljude koji za nas vode izdavačku kuću, tako da premda smo mi doduše uključeni u dosta toga, nadziru je pravi profesionalci. Bend inače počiva na demokratskom glasovanju, što srećom ne stvara probleme s obzirom na to da nas je četvero!
Naposljetku, 26. kolovoza stajat ćete pred splitskom publikom koja će prvi put u prsima osjetiti zvuk Vaše glazbe. Što zapravo želite da ponesu sa sobom kad odu?
– Želim da uživaju u pravom Mogwai koncertu uživo, ništa manje, ništa više od toga. Samo da napomenem, ako usput žele kupiti majice i ploče, to je također sasvim u redu …
