FOTOGALERIJA Održan Međunarodni kamp rukometnih vratara u Omišu
Četrnaesto izdanje
Organizatori Međunarodnog kampa rukometnih vratara svake godine podižu kvalitetu demonstratora, tako su i u četrnaestom izdanju, nakon što su u tim ulogama bili Thierry Omeyer, Kasper Hvidt, Roland Mikler, Kari Grimsbo, Borko Ristovski, Vladimir Cupara, Benjamin Burić, Mirko Bašić, Vladimir Vujović, Nikola Blažičko, Mirko Alilović, Marin Šego, Ivana Kapitanović, Jelena Grubišić..., u Omišu radila još dva velika imena, Brazilka Mayssa Pessoa - svjetska prvakinja iz 2013. godine, osvajačica tri zlatne medalje s Pan Američkih igara, osvajačica Lige prvaka 2016. godine, osvajačica brojnih prvenstava i kupova s europskim klubovima iz Rusije, Rumunjske, Francuske..., kao i jedan od najboljih mladih vratara na svijetu 'Islandski zid' Viktor Hallgrimsson.
- Prije dvije godine bio sam na kampu i jako mi se svidjelo raditi s mladima, a i lijepo je još jednom posjetiti vašu prekrasnu zemlju. Već sam posjetio Dubrovnik i Split, dobro će mi doći sedam dana aktivnog odmora da obiđem još neki od gradova. Samo moram paziti da ne izgorim na suncu, moja koža je jako osjetljiva, ha, ha, ha... Radujem se novoj prilici raditi s mladim vratarkama i vratarima, ali i naučiti neke nove stvari od starijih kolega, kazao je Hallgrimsson i dodao kako je svjestan da mladi golmani i dalje imaju problem s nedostatkom specijaliziranih trenera.
- Ja sam imao sreće, na početku sam imao oca koji je znao što trebam raditi, nakon toga sam radio s Ronaldom Ratzeom koji je igrao na Islandu, on me učio nekim stvarima drugačije nego sam ja to radio. I puno smo pričali. Golmani su uglavnom sami, prepušteni sebi i jako je dobro ako imate nekoga tko vam može pomoći savjetom, s kim možete popričati ako odigrate lošu utakmicu. U svakom slučaju je dobro ako vam netko može dati drugačiju perspektivu od one koju imate sami... Premda je to u mom slučaju jako teško zbog visine od 203 centimetra. Dosta toga zbog dimenzije tijela moram raditi drugačije, ali zato mogu lakše pohvatati lopte, čak i nogama ispod grede, dodao je.
Za razliku od Viktora, Mayssa je u Omiš stigla po prvi put:
- Hvala organizatorima što su me se sjetili, bila mi je čast sudjelovati u radu kampa i prenositi svoje znanje i iskustva mladim vratarima. Trebala sam doći na deseto, jubilarno izdanje kampa, ali na žalost pandemija je ograničila sva putovanja pa nisam mogla. Godinu dana potom imala sam privatnih problema, mučila me i ozljeda koljena zbog koje sam morala na operaciju i dugi oporavak u Brazil, i kad sam već mislila da su me organizatori zaboravili, stigao je novi poziv. Baš se radujem radu s mladima, kao i upoznavanju ljepota vaše prekrasne zemlje, kazala je Pessoa, koja dolazi iz velike zemlje u svakom pogledu, pa tako i sportskom, ali i zemlje u kojoj je rukomet gotovo nepoznat sport.
Zbog toga je ova Brazilka karijeru gradila uglavnom u Europi.
- U Brazilu je rukomet amaterski sport i neće tako brzo postati profesionalan. Zbog toga nas 35-40 najboljih igra diljem svijeta. Većina djece igra neki drugi sport, a tek ako ne uspiju u njima završe u rukometu. Tako sam se i ja okušala u atletici, odbojci, košarci, nogometu..., ali kad sam uzela rukometnu loptu u ruke, osjetila sam da je to to, da je rukomet sport kojim se želim baviti. I da ću biti vratarka! Zanimljivo je da sam igrala i nogomet, i to isključivo u napadu, ali kad je došao red na rukomet - od prvoga dana sam željela braniti. Nogomet baš obožavam, često ga i igram, čak sam i križne ligamente ozlijedila na nogometu, ha, ha, ha, dodala je.
I nije to jedina veza brazilske legende i nogometa. Pessou zbog sjajnih obrana u Brazilu zovu Taffarel, po legendarnom brazilskom nogometnom golmanu, a svoje prve vratarske treninge odradila je s ocem koji joj je satima pucao na gol.
- U početku nisam imala puno mogućnosti niti rukometnih uzora, ali veliku ulogu u mojoj karijeri odigrala je legendarna brazilska vratarka Chana Masson. Obožavala sam je gledati u dresu reprezentacije, bila je jedna od prvih rukometašica koja je napustili Brazil. Ona je bila svima uzor, ona je prva otvorila vrata Europe... Upoznala sam je i respektiram je ne samo kao rukometašicu, nego i kao čovjeka. Također i Norvežanke Cecilie Leganger i Katrine Lunge....
Za Mayssu je vratarska tehnika jako važna, ali je još važnije tko dobro brani.
- Svako ima svoju tehniku, netko se osjeća bolje ovako ili onako, i po meni je važno naučiti osnove, ali na koncu svatko ipak sam razvija svoj stil i zna što je za njega najbolje. Ne mogu reći da je ovaj ili onaj stil bolji od drugih, jer svaka zemlja ima drugačiji stil i drugačije golmane, po meni je nevažno kakav je stil ako si uspješan. Koga briga kako ti stoje noge ili ruke ako zaustavljaš sve što ide prema tebi.
Nakon karijere definitivno se vidi u radu s djecom.
- Pomalo već razmišljam o kraju karijere, nemam obitelj i slobodna sam otići gdje god želim. Upisala sam i trenersku školu, planiram jednoga dana postati i trener golmana u klubu i reprezentaciji. Perfekcionist sam po prirodi, želim dobiti diplomu kako bih bila što spremnija za život nakon rukometne karijere i u tome će mi iskustvo rada na Međunarodnom kampu rukometnih golmana u Omišu puno pomoći.