Ako prebiješ časnu sestru, dobiješ 10 dana zatvora, ali ako se nađeš blizu navijačkih nereda - i do 30!
Policija nije dala dokaze da su u postaje privedeni baš oni koji su zapravo izazivali nerede
Novinarka Andrea Topić objavila je na svom Facebooku zanimljiv tekst na vrlo aktualnu temu. Prenosimo ga u cijelosti:
'Počete snami upostaju:
Ako prebiješ časnu sestru dobiješ 10 dana zatvora, ali ako se nađeš blizu navijačkih nereda - i do 30
Počelo je sve na autocesti. Pored benzinske postaje Desinec izbili su neredi između Torcide i policije nakon kojih su uhićena 42 navijača. Policajaca je bilo samo 16, zahvaljujući katastrofalnoj sigurnosnoj procijeni za koju, barem koliko je poznato, do danas nitko nije odgovarao.
Javnost nema informaciju tko je od navijača napao MUP-ove službenike, a policija nije dala dokaze da su u postaje privedeni baš oni koji su zapravo izazivali nerede. Dio građana revoltiran je činjenicom da su navijači, bez da smo vidjeli valjane dokaze, samo tako dobili po mjesec dana istražnog zatvora.
A za toliko vremena se može napraviti puno. Pravo čudo.
Isus je, recimo, 40 dana lutao pustinjom, a Don Domagoj Kelava, sukošanski svećenik, uspio je u svega mjesec dana istući dvije žene i čak dva puta biti pušten iz istražnog zatvora.
Don Domagoj najprije je prebio 70-godišnju časnu sestru Anetu. Onda su ga zatvorili na deset dana. Čim je izašao, prebio je restoransku radnicu Anamariju (43) koja je pomagala časnoj sestri. Opet je završio iza rešetaka, ali su ga pustili nakon petnaest dana istražnog zatvora. Za prebijanje žene božji predstavnik na zemlji dobio je duplo manje dana istražnog zatvora nego torcidaš za nedokazano sudjelovanje u navijačkim izgredima na autocesti.
Dan prije nego li je stigla vijest da se nasilnog svećenika po drugi put pušta na slobodu, objavljena je informacija da se i osoba osuđena za dvostruko ubojstvo slobodno šeće, i to Zagrebom.
Tomislav Horvatinčić gliserom je ubio dvoje ljudi.
Taj isti Horvatinčić je pravomoćno osuđen na četiri godine i 10 mjeseci zatvora zbog izazivanja pomorske nesreće u kojoj je ni kriv ni dužan poginuo bračni par Salpietro.
Da, Horvatinčić bi morao biti u zatvoru. Ne, Horvatinčić nije u zatvoru. Šeće se. Zbilja se šeće, svjedoče snimke i fotografije. Ide, vodi neku damu u baloneru pod rukom. Kupuje namirnice, odlazi na preglede, ispija kave, čita novine, živi život.
Iz Ministarstva su odgovorili da je Horvatinčiću 'odobrena ova pogodnost'.
Odobrena. Ova. Pogodnost.
Kako dobro. Imamo državu koja nudi posebnu pogodnost zatvorenicima da ne moraju biti u zatvoru. Čak ni ako su pravomoćno osuđeni. Šteta je da ostane na ovome, mogli bi razmisliti da u katalog pogodnosti uskoro uvedu i besplatnu dostavu kokaina, oružja i prostitutki u zatvorske sobe.
Zašto da stanemo na tome? Uvedimo usluge i za zatvorenike koji su na slobodi!
'Halo, policija, da, naručio bih jedan kalaš i 20 grama prvoklasnog speeda molim vas, ovdje kod mene u stan kojeg sam prisvojio kamatarenjem, znate gdje sam, hvala doviđenja', poručio bi razbojnik na 112 i službenici u uniformama bi se pojavili s robom poput dostavljača Wolta ili Glova. Odjeću imaju, telefone imaju, sva infraskturira je tu, samo da pokrenu još aplikaciju da to sve ide brže.
A znate tko jest u zatvoru? Iza rešetaka? Voljom iste te države koja je odobrila Horvatinčiću ovu pogodnost?
Aktivistkinja Aja Nijazova, pridružena članica pokreta Pussy Riot. Žena slobodno putuje ostalim zemljama Europe.
U Sloveniji su je priveli pa odmah uz isprike pustili kad su uspjeli prevesti staru optužnicu Turkmenistana koja joj se stavljala na teret i čiju kaznu je odslužila (!), sve radi političkog aktivizma u zadrtim državama, nalik Sjevernoj Koreji. Ali ne.
Naša hrabra policija i pravosuđe našli su se pokazivati mišiće na borkinji za ljudska prava pustivši je da u pritvoru strepi hoće li je izručiti Turkmenistanu koji bi je najvjerojatnije ubio. Ako je i ne bi ubio, robijala bi do smrti uz najgora mučenja. Aja danima gleda u strop hrvatskog zatvora, osluškujući jezik cimerica koji ne razumije, misleći se što će naše pravosuđe napraviti s njenim životom i što će biti s njenim djetetom ako je naši plavci izruče radi besmislene kazne koju je ionako odrobijala. Sve zato jer se borila za opće dobro.
A Slovenija. Slovenija se ovdje opet provukla kroz javni diskurs kao uzoran učenik, štreber iz prvog reda od kojeg Hrvatska mora prepisivati, ali se sve nekako srami to priznati. Kao u slučaju Mirele Čavajde.
Nije ni Slovenija obećana zemlja. Ali baš me zanima kakav je njihov cjenik noćenja u istražnom zatvoru.
Bi li tamo navijač koji je možda sudjelovao u neredima dobio 30 dana, a svećenik koji je prebio staricu, časnu sestru, dobio 10 dana ćuze? Bi li Slovenci pustili Horvatinčića na slobodu? Znajući da je pravomoćno osuđen? Koliko u Sloveniji košta kad pretučeš ženu? A već su te pustili iz istražnog zatvora, pa ponoviš kazneno djelo?
Dobije li se i u Sloveniji samo 15 dana za drugu žrtvu na koju saspeš šake i uvrede jer je pomogla prvoj koju si prebio?
Slovenija je tek 30 minuta vožnje udaljena od Zagreba. 30 minuta autocestom.
Autocestom A3, direktno povezanom na autocestu A1 na kojoj su se dogodili neredi s navijačima kakvi se nisu dogodili slovenskoj policiji. Tih 30 minuta udaljenosti nekako se uvijek pretvore u 300 godina razlike u mentalitetu, napretku, funkcioniranju i razmišljanju.
I opet je sve završilo, kako je i počelo, na autocesti.'
