INTERVJU Ivica Šurjak: Sudac mi je čestitao na fair-playu, a Istok psovao sve po spisku

Hajduk danas slavi 109. rođendan, a uskoro će i okrugla 40-godišnjica od nezaboravnog dvoboja četvrtfinala Kupa prvaka između Hajduka i HSV-a. Kapetan 'bijelih' je u tom susretu bio Ivica Šurjak...:

- Vrijeme leti, lijepe uspomene ostaju. Bila je to jedna od naših najboljih utakmica protiv izuzetno jakog protivnika. I u Hamburgu smo ih trebali dobiti, ali primili smo gol nakon faula na Pudaru. U uzvratu smo ih razbili, no dogodila se greška Primorca pa promašeni penal. Žalimo i danas za tom utakmicom, ali što možemo... - prisjeća se Šurjak, koji je bijeli dres obukao 504 puta i postigao 141 gol.

Zašto Vi niste pucali najstrožu kaznu?

- Jedanaesterac je bio na meni, ali svejedno sam ga htio pucati jer sam bio siguran da ću dati gol. Tomislav Ivić je s klupe rekao da puca Boro. Htio ga je tako vratiti u život, pomoći mu, no nije ispalo dobro. Primorac je na kraju dao krasan gol glavom, pobijedili smo 3:2, ali nije bilo dovoljno za polufinale. Boro je, inače, dobro izvodio penale, ali promašaj se dogodi. Ako nemaš živaca gledati golmana do kraja, onda ga moraš probiti pa nek' se on misli. Ja sam ih dosta izvodio, također i u Italiji i Francuskoj, a pamtim da mi je jednog obranio Stinčić protiv Dinama u Zagrebu. Dosta često su na meni bili i napravljeni.

Često se pričalo o tim posebnim pripremama za HSV...

- Ivić je bio svestran trener, ispred svog vremena, a momčad je postavljao ovisno o protivniku. Bili smo fantastično fizički pripremljeni, u Hamburgu smo stali čvrsto i izlazili u kontranapade, a u Splitu je to bio presing, cijelu utakmicu smo gazili HSV. I danas kad gledaš tu jurnjavu po terenu vidiš da naš balun nije bio uopće spor kako to netko voli predstaviti.

Uoči četvrtfinala je bila i ta pobjeda nad Manchester Unitedom od 6:0... 

- Bila je to prijateljska utakmica koju smo mi shvatili ozbiljno, a oni su ušli opuštenije. Kod 3:0 nisu vjerovali što se događa, nitko ne voli gubiti tim rezultatom. Na kraju je to ispao jedan od najtežih poraza u njihovoj povijesti.

Kakav je Ivić bio trener?

- Smijem li reći - zajeban!? Svaki trening mu je bio kao utakmica. Nikad nisi mogao biti opušten. Pamtim jedan trening na Starom placu, prođem ja po lijevoj strani, vidim da nema nikoga u šesnaestercu i zaustavim se, a on viče: 'Šta si stao, centriraj!' Odgovorio sam mu: 'Kome? Nema nikoga...' A on na to: 'Samo ti centriraj pa ću ja natirat Žungula da dođe tamo di triba doć'. Bilo je malih nesuglasica, nije ni Jurici Jerkoviću koji put bilo drago kad bi mu govorio da se vrati nazad, pokrije igrača. Ali Ivić je vidio dalje, bio je ispred vremena. On nas je trenirao još u juniorima i već tada smo bili fizički izuzetno dobro spremni. Mužinić, Peruzović, Žungul, Matković, Mijač... Dosta nas je prešlo u prvu momčad.

Rano ste debitirali, još 1971. godine...

- Imao sam 17 godina kada je Luštica ušao u juniorsku svlačionicu i rekao mi: 'U nedjelju igraš centarfora protiv Partizana'. Nadoveza je bio ozlijeđen i trebalo ga je zamijeniti. Ja sam se sav tresao, a otac mi nije vjerovao da ću debitirati u derbiju. Igrali smo protiv Partizana, a ja sam imao sreću zabiti gol za pobjedu od 2:1. Tako sam ostao pri prvom sastavu, a kad se vratio Nadoveza, otišao sam na lijevu stranu. Kasnije sam igrao spojku ili krilo, a imao sam blizu sebe Jerkovića, fenomenalnog igrača. Ovisio sam o njegovim loptama, a bile su milimetarski precizne i dosta smo gradili igru preko te strane.

Koja Vam je još utakmica u posebnom sjećanju?

- Na prvom Trofeju Marjan 1974. godine razbili smo Crvenu zvezdu sa 5:1. Par minuta prije kraja su me proglasili najboljim igračem, a nakon toga se dogodio slobodan udarac na 25 metara i poklopilo se da sam zabio gol u rašlje. Kad te ide - ide, nebitna utakmica, ali mi je ostala u sjećanju. Naravno da posebno mjesto ima naša pobjeda od 6:1 protiv Partizana u Beogradu ili 4:0 protiv njih kada sam već bio na odlasku iz Hajduka. Iste smo sezone tukli Zvezdu 3:1 na Marakani, a bilo je tih važnih pobjeda uistinu dosta u to vrijeme.

Igrali ste na Starom placu i Poljudu...

- Ogromna je razlika. Cijeloj mojoj generaciji je bilo draže igrati na Starom placu nego na Poljudu. Kad imaš slobodnjak na 20 metara na starom stadionu, čini ti se da ne možeš promašiti vrata. Cijela ta slika s publikom uz teren je izgledala nekako posebno... Na Poljudu ti se branka činila tako mala. A drugo, mogu samo zamisliti kako je bilo igračima Zvezde, Dinama i Partizana kad im je publika na dva metra od igrališta. Nije ni meni uvijek bilo lako, ali kako je tek protivniku. Kad je na Starom placu bilo 15.000 ljudi, izgledalo je sve krcato. Poljud je lijep stadion, bio je on krcat već za HSV, gdje se natiskalo 50.000 ljudi, ali meni je uvijek ostao taj žal za Starim placom.

Spomenuli ste da ni Vama nije uvijek bilo lako na Starom placu...

- Evo jednog primjera iz 1973. godine. Igrali smo protiv Partizana, vodili sa 3:0. Ja sam centrirao, a lopta je pogodila njihovog igrača u glavu, no sudac je pokazao na bijelu točku. Oni su se bunili da nije jedanaesterac, a Bukle i Jure su već zaigrali par-dišpar tko će ga izvesti. No, u jednom trenutku je sudac došao do mene i pitao me što je bilo, a ja sam kazao da je ovoga pogodilo u glavu, a ne u ruku. Gugulović mi je pružio ruku i rekao da čestita na fair-playu. No, nakon toga je Partizan smanjio pa došao na 3:2. Trener Zebec me izvadio iz igre, pa je trebalo proći ispred Istoka. Noge su mi se tresle, a navijači mi psuju sve po spisku. Na kraju je ostalo 3:2, ali i nakon susreta su mi vikali: 'Šta se praviš pametan? Imali smo 3:0 protiv Partizana, daj im 10 golova!' Eto, to je bio taj pritisak, ali i pravi nogometni ambijent.

Kako danas gledate na nogomet kakav je igrao Jerković?

- Sve je imao. Bio je čudo, igrao s obje noge, dobar s glavom, izvodio slobodnjake, sjajan zadnji pas. Pomogao je i meni da postanem to što jesam, bio je gušt igrati s Jerkovićem. Ali bio je i drag i skroman čovjek za nekoga tko je dao gol na oproštaju Pelea od reprezentacije Brazila sa 30 metara na Marakani u Riju 1971. godine ili usred Beogradu Kajganiću iz Crvene zvezde s iste udaljenosti za pobjedu od 1:0.

Tko Vam je najbolji igrač kojega ste ikad gledali?

- Pele. Takva mekoća i brzina još nije viđena. Maradona je bio čudo, također i Ronaldo, Messi, Zico je igrao sa mnom u Udineseu... Ali Pele je broj jedan.

Pratite li i aktualna zbivanja?

- Nogomet gledam stalno, ali u svom miru. Volim pogledati Liverpool, City, Barcelonu... Ne volim gledati Atletico Madrid, također ni Juventus. Inače mi je Juve drag klub, ali ne igraju po mom guštu.

Hajduk? 

- Sad je došao Tudor, dobar trener koji je prošao već određen broj klubova u inozemstvu, a po razmišljanju mi se sviđa. Hajduk žudi za stvaranjem prepoznatljive igre, a to može postići uz pravog trenera. Stanića poznajem kao skromnog čovjeka i mislim da može pomoći, a Boro je pošten i drago mi je da su mu otvorili vrata Poljuda. Želim mu puno uspjeha i da stvaraju igrače.

Ti mladi igrači su vječna tema...

- Da. Ja sam kao sportski direktor težio da u momčad uđe što više naše djece, potpisivali smo ugovore s Deranjom, Matom Bilićem, Sablićem, Puljizom, Vukovićem, Pletikosom, Srnom, Carevićem... Bilo je tu oko 12-13 igrača, a pogodili smo i s pojačanjima poput Bubala, Bošnjaka, Muse... No, posao je to u kojemu se dogodi i greška...

Primjerice?

- Anas Sharbini. Po kvaliteti i znanju odskače, radi višak, ima sve, ali problem u glavi. Bio je tu i brat Ahmad. Ja sam smatrao da je dovoljno da dođe Anas, ali otac nije htio pristati da dođe samo jedan. Ne kažem da on nije bio dobar igrač, ali ja sam drugačije zamišljao tu špicu.

U tom je periodu za trenera angažiran Edoardo Reja...

- To je bio pun pogodak. Išli smo razgovarati sa Zaccheronijem koji je bio preskup, a onda smo preko Naletilića dogovorili Reju. No, nakon priprema u španjolskoj Marbelli, kada smo najbolje igrali, došla mu je ponuda od Lazija i čovjek nas je molio da mu je to životna želja. Odlučili smo ga pustiti jer imati nezadovoljnog čovjeka nema smisla. Nakon toga sam predložio Špacu Poklepovića. Mnogi su govorili da je već star, imao je tada 70 godina, ali bio je to dobar potez.

Špaco je imao bolji rezultat od Reje...

- On je bio Ivićev pomoćnik još dok sam ja igrao. Reja se morao malo prilagođavati kad je došao, a Poklepović je odmah krenuo jako. Osvojio je Kup, u finalu svladao Šibenik, a prije toga u polufinalu Dinamo u dvije utakmice. Bilo je tada vidljivo da je Mamić privatizirao hrvatski nogomet. Špaco je napravio uspjeh i u Europi, ali u domaćem prvenstvu smo imali puno problema sa suđenjem. Shvatio sam tada da možemo biti samo drugi, a to je teško prihvatljivo. Danas mi se čini da se to malo promijenilo, ali Dinamo sad već ima kontinuitet osvajanja prvog mjesta i igra Ligu prvaka. Da Hajduk to ima, ne bi prodavao igrače za 2-3 nego za 12-13 milijuna.

Kažete da se situacija popravlja?

- Tako mi se čini. Dok sam ja bio tu, bilo je baš teško. Sad vjerujem u Tudora i momke koji su došli da mogu napraviti momčad koja će se boriti za prvo mjesto. Dinamo ima dobru momčad, ali ne lete. Njihov trener je od nekih igrača, koji nisu mogli drugdje igrati, napravio zvijezde. Struka je baš jako bitna.

Završimo ipak s pričom iz dalje prošlosti, za kojom utakmicom najviše žalite?

- Više njih. Primjerice St. Etienneom. Nakon utakmice ne znaš kako se zoveš, ali nisam pristalica teorije zavjere. Bio je taj prekid od 10-15 minuta, ali da su ne znam što konzumirali, nisu nas trebali dobiti. Sami smo krivi, nema druge isprike. Krivo mi je zbog ispadanja od PSV-a u produžetku, gdje na meni nije sviran čisti penal. Znao sam pasti, ali ovdje me baš odnijelo. Na kraju smo i tog HSV-a igrom razbili, gazili Keegana i ekipu, ali pobjeda na Poljudu je bila nedovoljna za prolaz. Brojni osvojeni trofeji, prvenstva i kupovi, uvijek se pamte, ali, eto, bilo je i peha uvijek mi ostaje dojam da smo mogli još i više.