Osvojili smo Kup, ali povratak sa stadiona je nekima donio dramu!
Uz truckanje vagona netko je poveo 'Galeba' i ta izvedba kultne Oliverove pjesme ostat će mi cijelog života urezana u pamćenje
Novi nastavak priče Frane Grgurevića opisuje povratak nakon osvojenog Kupa 1987. godine...
'Utakmica je završila, dugo smo slavili na južnoj tribini, a u onom metežu i gužvi malo smo se i pogubili, tako da prema vlaku naša postava iz kušet kola nije krenula zajedno. Dvojica su zalutala, jer su išli za likom kojeg su znali iz Splita i računali su kako ide prema vlaku. Nakon 20-ak minuta brzog hoda on se okrenuo i upitao ih 'A di ćete vas dvojica', na što su mu oni u čudu odgovorili 'A di ćeš ti?'. Ispostavilo se da je on išao s prijateljem prema parkiranom automobilu i to u sasvim suprotnom pravcu od vlaka. U panici su se okrenuli i počeli se vraćati prema stadionu, a onda su vođeni intuicijom zaključili kako bi preko Topčidera trebalo doći do vlaka.
Već ih je počela hvatati panika da bi mogli zakasniti na vlak, kad su usred šume i mraka naletjeli na lika koji ih je dobrohotno upitao: ‘Momci, je li tražite voz?’. Odgovorili su mu potvrdno, a on ih je uputio ‘pravo, pa levo’. Sad je nastao problem, jedan od njih dvojice je odmah zaključio kako treba ići u suprotnom pravcu, dakle desno, a drugi je bio skloniji varijanti da poslušaju savjet. Ovaj pesimističniji prisjetio se kako je godinu ranije u Splitu nekakav lik njega upitao 'Je li bre, gde je disco club Shakespeare'. On ga je poslao na tržnicu i rekao mu da se ukrca na autobus br. 3 i vozi do zadnje stanice. Čovjek je tako umjesto u disco club na obali mora u Zenti dospio na ljutu periferiju i vjerojatno je još dugo kasnije spominjao njegovu 'gostoljubivost'. Kako nisu imali vremena za eksperimente, poslušali su taj savjet i trčeći cestom kroz šumu nabasali na nekakvu ekipu s transparentom. Dogovorili su se da prođu kraj njih bez riječi i kontakta očima, a ako ih ovi krenu zaustavljati pao je dogovor tko će koga prokinuti šakom.
Ovi su ih pomalo zbunjeno gledali, a kad su se udaljili 50-ak metara počelo je vikanje 'Ua, fiju, šta je bre ustaše!!!'. U tom trenutku čuli su vlak koji je očito bio u blizini, ali ga nikako nisu mogli pronaći. Bauljajući tako, konačno su izašli iz šume i dotrčali do vlaka koji se spremao za polazak, ali ih je zaustavila policija koja je u kordonu bila raspoređena oko vlaka. Kako je vlak već bio pun, policajci ih nisu htjeli propustiti, jer nisu znali koji su, ali kad su počeli vikati 'Ma šta di ću, daj pusti me, iden doma ...' razmakli su se i oni su taman utrčali u vlak minutu prije polaska.
Nakon što su nam se vratile ovčice izgubljene po Topčideru, blaženi i zadovoljni ukrcali smo se u vlak. Onako, sretni, umorni, izderanih grla, zaliveni pivom, prljavi, ali s osmijehom od uha do uha, ušli smo u kompoziciju i sami sebi se divili kako smo pametno izabrali povratak kušet kolima umjesto prekrcanog drugog razreda u kojem će se te noći odvijati scene koje na ovim stranicama ne bi bilo lijepo opisivati. Osvježili smo se vodom i sapunom i presvukli, a onda se netko sjetio (ipak na vrijeme) sa šanka u 'vagon pit' donijeti svu preostalu zalihu limenki Laškog piva. Uz truckanje vagona netko je poveo 'Galeba' i ta izvedba kultne Oliverove pjesme ostat će mi cijelog života urezana u pamćenje.'
