OVAKO JE POČELO PRIJATELJSTVO DUGO 26 GODINA No Name Boysi su uvjerili upravu Benfice i Uefu da se Torcidi dozvoli polaganje vijenca za Gullita, Tina i Ritu

OVAKO JE POČELO PRIJATELJSTVO DUGO 26 GODINA No Name Boysi su uvjerili upravu Benfice i Uefu da se Torcidi dozvoli polaganje vijenca za Gullita, Tina i Ritu

Torcidašima nije ostalo gotovo nijedno obilježje njihove grupe ili kluba, jer sve je to silno zanimalo Lisabonce

Na današnji dan 1994. godine u Lisabonu je odigrana utakmica Lige prvaka Benfica - Hajduk (2:1). Evo navijačkog izvještaja Renata Pandže iz tog vremena objavljenog u navijačkom časopisu Tribine: 

EPIZODA PRVA

Srijeda, 14. rujna 1994. godine. Dan kada utakmicom Hajduk - Benfica počinje - za sve pristalice splitskih 'bijelih' dugo iščekivano - nadmetanje s europskim veličinama u Ligi prvaka. Nešto poslije 8 sati izjutra počinje okupljanje ekipe zadužene za postavljanje transparenata. Prva kava ili loza i posljednji dogovori oko unaprijed utvrđenih planova. Već se pročula priča kako su stigli 'neki' Portugalci. Ekipa ulazi na tartan stazu poljudskog stadiona i počinje svoj uobičajeni posao - slaganje i usklađivanje gotovo stotinjak transparenata iz cijele Hrvatske.

Usred posla na tartan stazi se pojavljuje visoki tamnoputi momak s majicom i kapom 'NO NAME BOYS' (u prijevodu 'Momci bez imena'). Predstavlja se: 'Gullit, jedan od vođa NNB-a'. Nema sumnje, priče su dobile konkretnu potvrdu. Nakon kraćeg Gullitovog divljenja broju i raznovrsnosti transparenata, ekipa odlazi na piće i tu počinje priča. Stigla su osmorica momaka i jedna djevojka, a iza sebe su ostavili 3.000 km u kombiju!!! 'Svaka čast', jedinstven je komentar splitskih navijača.

Razmjenjuju se informacije o povijesti dviju grupa, svijetlim i ružnim danima, prijateljima i neprijateljima, odnosima s policijom i upravom kluba... Uz pivo koje neprestano stiže na stol iznenadni prijatelji saznaju sve jedni o drugima. Nakon određenog vremena ekipa se razilazi po gradu, ali neobjašnjiva magnetska sila ih opet, sasvim slučajno, okuplja po gradskim kafićima i pizzerijama. Utvrđeni ritual se ponavlja: torcidaši šalju 'galone' piva za portugalski stol. No Name Boysi uzvraćaju istom mjerom.

Gullit se ne može načuditi prijemu i priznaju: 'Nismo znali što nas čeka. Čak smo strepili od mogućih sukoba!'. Pojašnjenje je bilo vrlo uvjerljivo. Torcida nikada unaprijed ne donosi odluke kako će se ponijeti prema navijačima suparničkog kluba, posebice onima iz inozemstva. U 'portugalskome' slučaju dva su detalja bila presudna za prijateljski odnos - uistinu nije nikakav dokaz navijačke snage sukob s devetoricom navijača o kojima ništa ne znaš (ili vrlo malo znaš), kao i činjenica da 3.000 km prijeđenih radi utakmice koja nije od presudnog značaja kod svakog pravog navijača budi respekt.

U trenutku kada su uoči početka utakmice NNB smješteni na dnu zapadne tribine razvukli transparent 'FREEDOM FOR CROATIA' (u prijevodu 'Sloboda Hrvatskoj'), Torcida je znala da je s punim pravom vjerovala u instinkt koji je govorio u prilog 'bezimenih' Portugalaca. Kraj utakmice je obilježila razmjena rekvizita i obećavajući pozdrav: 'Vidimo se u Lisabonu!'.

EPIZODA DRUGA

U iščekivanju atraktivnog gostovanja u Lisabonu stiže šokantna vijest. Na povratku kući, Portugalci su u Španjolskoj (nadomak domaćoj granici) imali tešku prometnu nezgodu. Šok smjenjuje zaprepaštenje: Gullit, Tino i djevojka Rita su poginuli!!!

EPIZODA TREĆA

Lisabonsko gostovanje stvara čudan mix osjećaja među torcidašima. Za mnoge napetost pomiješana s nelagodom jer se po prvi puta na organizirano gostovanje ide avionom, uzbuđenje pred uistinu zanimljivo gostovanje, iščekivanje ulaska u četvrtfinale Lige prvaka i žal zbog tragične sudbine novostečenih prijatelja. Avion polijeće u utorak, dan uoči utakmice, a pedesetak pripadnika Torcide se priključuje tri puta brojnijoj ekspediciji ozbiljnijih i starijih navijača (popularno zvanih 'kravataša') i njihovih supruga smještenih u dva čartera leta - koji - iskreno govoreći - samo usput spominju Hajdukovu utakmicu kao povod da se upoznaju s čarima portugalske prijestolnice. Međutim, simbolike radi i dokazivanja bliskosti s portugalskom braćom po vreloj, južnjačkoj krvi, iz Splita je krenuo par dana ranije na identičan put i jedan splitski kombi s devetoricom fanatika.

U lisabonskoj zračnoj luci odbor za doček već je u punom broju, sastavljen od tridesetak No Name Boysa i Torcide. Kombijem su preduhitrili 'suborce' iz aviona. Potpuno nesvakidašnja scena za portugalske policajce - navijači dvaju suprotstavljenih klubova se grle i srdačno pozdravljaju.

Druženje se nastavlja cijelu noć po lisabonskim kafićima i diskotekama, da bi sutradan ujutro, unatoč burnoj noći, predstavnici obje 'ekipe' bili nazočni jutarnjem ritualu postavljanja transparenata. Mjesto radnje je i dalje stadion Luz, samo se aktivnosti mijenjaju. Slijedi zajednička fotografija s legendom Benfice i nekadašnjim nogometnim čarobnjakom Eusebiom, pa nogometni susret Torcide i NNB na pomoćnom igralištu koji je završio prijateljski (5:5), s tim da je lopta pukla kao da nije htjela da u tom susretu bude pobjednika, te na koncu ručak u stadionskom restoranu koji su platili - naravno - domaćini.

Torcida je smatrala svojom dužnošću odati počast poginulim prijateljima, pa se u hipu organizirao posjet Gullitovom grobu, a NNB su preuzeli na sebe uvjeravanje uprave svog kluba i dužnosnike Uefe da se Torcidi dozvoli da uoči samo utakmice položi vijenac u spomen na Gullita, Tina i Ritu. I uspjeli su! Kada su preko razglasa najavljena trojica torcidaša (predstavnici splitske centrale, te dvaju najjačih podružnica - Makarske i Zagreba), koji će u ime cijele Torcide i svog kluba položiti vijenac na tribinu gdje su svoje mjesto godinama imali poginuli Portugalci, stadion se prolama od aplauza. U trenutku kada su torcidaši zakoračili na travnjak, 50.000 nazočnih gledatelja ustaje i urnebesnim pljeskom bez prestanka prati njihov hod do tribine NNB-a. Tamo tek pravi delirij! Suze sjećanja za prijatelje, uzvici prijateljstva i zahvalnosti za gestu Torcidi. Tribina grmi od skandiranja: 'Torcida! Torcida!'. Pojedini skaču s tribine, uspijevaju se probiti kroz osiguranje i zagrliti torcidaše. Pljesak s istočne i zapadne tribine ne prestaje. Suze naviru i službenom Hajdukovom snimatelju Mili Gizdiću. Torcidaši se vraćaju na svoju tribinu i dok nisu na nju zakoračili pljesak ih nije napuštao.

NNB ne bi bili to što jesu (prijatelji za pamćenje!) da ne uzvraćaju na svoj način. Na donjoj tribini razvlače transparent 'Freedom for Croatia', a na gornjoj pomoću velikih kartona ispisuju na savršenom hrvatskom jeziku 'HRVATSKA SLOBODNA'. Na to ustaju i spomenuti 'kravataši' i zajedno s Torcidom dugotrajnim aplauzom zahvaljuju NNB-ima.

Utakmica je svojim rezultatom razveselila prvenstveno domaće navijače, ali ni Splićani nisu ostali tužni, jer je remi u Bukureštu označio definitivan prolaz u četvrtfinale Lige prvaka. U takvoj atmosferi torcidašima nije ostalo gotovo nijedno obilježje njihove grupe ili kluba, jer sve je to silno zanimalo Lisabonce. Naravno, nije Torcidu trebalo prisiljavati na razmjenu, jer svatko je htio ponijeti kući uspomenu na nezaboravno gostovanje i nezaboravno prijateljstvo.

Vaša reakcija na temu
Aloooo article_emotions(81081, "");
Pregledaj komentare