VEČER SPLITSKOG NOGOMETA: 'Igrači su bili bez plaće po sedam mjeseci, ali uvijek smo išli na prvo mjesto, nismo tražili alibi u drugima'

Fotogalerija (20)

Sinoć je u hotelu Park održana svečana Večer splitskog nogometa. Moderatori su bili Zdravko Reić i Edo Pezzi, a s njima su svoje anegdote i mišljenja iznijeli Igor Štimac, Zoran Vulić i Hrvoje Vejić. U opuštenoj atmosferi vidjeli smo i druge face iz nogometnog svijeta poput Vinka Begovića, Luke Radmana, Mladena Pralije. Bio je tu i čelnik splitskog HDZ-a Petar Škorić.

Na startu je Zoran Vulić otkrio kako je naslov prvaka iz 2001. godine njegov najdraži trofej s Hajdukom.

- Kada smo 2001. godine osvojili naslov nakon pet godina ispred Dinama koji je bio kao i danas, to je bilo neopisivo. Tada su bili pet godina zaredom prvaci, danas su 15 godina zaredom. Taj Varaždin nijedan navijač koji je bio tamo neće zaboraviti. Doček u Splitu je bio spektakularan, a i ljudima u Varaždinu koji nisu hajdukovci je bila puna kapa Dinama. To je trenutak kada mogu reć 'kako mogu sretan umrit' - rekao je Vulić, a zatim se dotakao sezone 2002/03 kada je smijenjen na samom kraju. Iznio je zanimljivu usporedbu.

- Dvije godine kasnije, 2003. sam vodio do dva zadnja kola. To je isto kao da imaš curu, napraviš joj dite, i ona u devetom mjesecu nađe drugoga i kaže da je dijete njegovo. Tako se meni dogodilo, ali ljubav je takva da meni ništa ne smeta. Najvažnije je da je Hajduk bio prvi, a ne Zoran Vulić. 

Dotakao se i dalmatinskog bazena koji je uvijek bio Hajdukov pogon, te priče oko (ne)dolaska Luke Modrića.

- Kada ti netko javi da ima dijete u Metkoviću moraš reagirati. Povlači se slučaj Luke Modrića. On je isto bio u Hajduka, ali je u tom trenutku Mario Grgurović bio bolji od njega. Treba biti iskren i pošten, Hajduk je tada da ne uzme Zadru dva igrača uzeo jednog. Mamić je imao para, on je uzimao igrače jer je mogao zaposliti i roditelje. Mi to nismo mogli. Ne možemo na osnovu jedne pogreške reći da je cijeli klub pogriješio. 

Vulić je u novije doba bio i trener RNK Splita, a zanimljivo je bilo čuti njegovo mišljenje o animozitetu 'crvenih' i 'bijelih'.

- Nije to bilo baš tako u početku. Kada nisi išao gledati Hajduka išao bi gledati Splita. Nakon te prevrtljivosti Splita i ja bih napravio kao i svaki navijač Hajduka: stao na stranu Hajduka, a ne na stranu Splita koji nije htio dignuti ruku za Hajduka. Apsolutna podrška navijačima Hajduka. To se između Dinama i Lokomotive ili Dinama i Zagreba nikad ne bi dogodilo. Ovdje se u nas to događa. To je žalosno, ali istinito.

Igor Štimac na početku se dotakao teške situacije kada je kao funkcioner bio jedan od glavnih ljudi na Poljudu.

- Bilo je to iznimno teško razdoblje Hajduka. Tih godina smo praktično protuzakonito poslovali jer je klub bio blokiran od 1996. do 2007. godine. Nismo imali mogućnost istinski nogometno razmišljati jer smo bili dosta ograničeni s financijama. Imali smo puno dugova, nismo mogli formirati momčad kako smo željeli. Svaki trofej koji smo osvojili u tom razdoblju je iz tog razloga bio puno slađi. Nasuprot sebe smo imali vrlo centraliziran HNS, financijski moćni Dinamo. Kompletan kolektivni sport je uživao blagostanje sportskog centralizma koji je digao Cibonu. Zagreb Badel u rukometu, vaterpoliste Mladosti... Bili smo hendikepirani jako, ali nas to nije sputalo na našem putu. 

Dotakao se i današnjeg stanja.

- Povukao bih jednu poveznicu u odnosu na ono što je danas. Nismo tražili alibi u drugima za eventualni neuspjeh. Nosili smo se s onim što smo imali i nismo gubili vjeru. Nismo na početku prvenstva govorili da ćemo biti drugi iz nekog razloga ili ove godine ćemo biti treći, a prvi ćemo biti za pet godina. U svaku sezonu smo kretali s jasnom namjerom da se ide na prvo mjesto. To su od nas i navijači očekivali. Tako smo se ponašali. To je bio osnovni razlog da smo došli do mnogih trofeja u takvoj teškoj situaciji. Nije bilo lako raditi u Hajduku u to vrijeme, a ni igračima nije bilo lako. Nisu primali plaću po sedam, osam mjeseci, ali bili su sve naši domaći dečki. Razumjeli su situaciju, voljeli su dres koji su nosili i ginuli su na terenu za klub. Znali su da je to jedini način da se izbore za bolje sutra. Kapa im dolje svima koji su u to vrijeme radili bez obzira koliko neki žele osporiti to razdoblje i trofeje koji su osvojeni. Oni su osvojeni časno, na ponos svim navijačima Hajduka. Daj Bože da se što prije vrati vrijeme kada ćemo u redovima Hajduka gledati isključivo dalmatinsku mladost i one koje razumiju što znači Hajduk i kako se treba boriti za taj klub. Ono što je Hajduk činilo velikim u svim trofejnim godinama je domaće dijete od kojeg smo mi pobjegli. Kao da ga se sramimo, kao da je sve ono sa strane bolje danas. Hajduk je uvijek bio najbolji kada je iz vlastitog kadra crpio najveći dio igrača, a šlag na tortu bi bili Slišković, Holcer ili Boriša Đorđević. Mislim da se Hajduk treba vratiti tome, a ne trebam naglasiti koliko Hajduk kvalitete u struci ima, a od njih smo isto pobjegli. Danas tražimo alibije u trenerima iz drugih regija, iz drugih zemalja pored sve raskoši koje hajdučki puk ima u vlastitom trenerskom kadru. Treba se vratiti korijenima i ti trofeji će vrlo brzo doći nazad.

Istaknuo je i problem povezanosti dalmatijnskih klubova.

- U ono vrijeme smo vodili jako puno računa i o odnosu Hajduka i klubova iz Dalmacije. Razvijali smo partnerski odnos, nismo razvijali odnos koji je išao samo u smjeru Hajduka. Pomagali smo sve dalmatinske drugoligaše, tada ih je bilo sedam, što nije mala stvar s obzirom na neimaštinu u kojoj smo bili. U svaki klub smo slali pet, šest igrača, a slali bi i trenere koji bi se razvijali kroz te klubove. Gradili smo odnos povjerenja i prijateljstva, nismo išli s nikakvim uvjetima prema tim klubovima. 

Objasnio je i zašto Hajduk nije angažirao Marija Mandžukića.

- U moje vrijeme se pričalo o dolasku Mandžukića. Imali smo Kalinića i Jelavića. Da smo prihvatili da dođe Mandžo ne bi bilo Kalinića ili Jelavića. To je bila vaga, imali smo dva mlada igrača u svojim redovima koje smo odlučili forsirati i nismo bili zainteresirani gledati nekog trećeg i ugrožavati njihovu poziciju. Takve strategije danas nema, to je opravdana greška. Hajduk nikad nije bio u toj domeni nalik Dinamu. Nije se mogao natjecati koliko će obitelji zaposliti. Ali, mi smo imali neograničeno povjerenje roditelja koji su slali svoju djecu. Znam to po svom primjeru, kako je Hajduk pristupio mojoj obitelji kada me želio dovesti. Tako je živjela cijela Dalmacija, izgubilo se to povjerenje. Ljudi više nemaju povjerenja da će njihovo dijete napredovati u našem klubu, to je osnovni problem. Danas jedan prvotimac već ako odigra dobro deset utakmica menadžeri i skauti ga pripremaju za odlazak. U naše vrijeme je bilo drukčije, kvalitetnije po strukturi razvoja klubova. Danas se puno drukčije sve odvija, a Hrvatska se definirala proizvodna zemlja za one koji su bogati.

Štimac je danas na mjestu izbornika Indije.

- Imam sreću da radim lijepi posao koji volim. U zemlji sam koja nudi mnogo toga, koja je na samom početku nogometne abecede. Oni vrlo kasno krenu igrati nogomet, s 14, 15 godina. Zaostatak za ostatkom svijeta je jako velik. Kada me pitaju što mislim o indijskom sportu lako je napraviti komparaciju. Cijela Indija je u svojoj povijesti u svim sportovima osvojila 26 olimpijskih medalja. Samo Split ih je osvojio gotovo 100. Ta talentiranost za sport nije nešto čime se mogu podičiti, ali imaju volju. Indija kao zemlja je jedna od najnaprednijih po pitanju obrazovanja. Jako brzo uže, jako su vrijedna nacija. Zadovoljstvo je raditi tamo, jako je interesantno. 

Hrvoje Vejić bio je kapetan kada je Hajduk 2005. godine osvojio posljednji naslov prvaka.

- Kada mi kažu da sam zadnji kapetan koji je osvojio naslov prvaka odmah mi dođe muka. To je nevjerojatno da smo dozvolili sebi da toliko budemo bez naslova prvaka. Kao i svaki drugi navijač Hajduka se za svaku sezonu nadam da je to ta. Ovu smo vjerojatno izgubili, ali iduća je nadam se naša. Novi stručni stožer, novi ljudi, doći će i novi igrači. Nadam se da će se promijeniti na bolje i čekam to da napokon i djeca naša dožive to veselje. Moj je sin drugi srednje, kada smo bili prvaci imao je godinu dana.

Već odavno upoznat je s kvalitetama Boška i Josipa Šutala. Jedan je nedavno iz Osijeka za pet milijuna eura otišao u Atalantu, a drugi je u Dinamu. Posebno je podvukao jedno ime; a to je Boro Jovanović.

- Oni su bili u našoj školi u Hercegovini. Ta škola kada je osnovana nosila je naziv škola Hajduka iz Splita. Tamo je i pokojni Špaco bio demonstrator. Bilo je dosta talentirane djece. Osim mene preko Bore je u klub stigao i Nino Bule, Dragan Blatnjak, dosta igrača. Meni je nevjerojatno da jedan čovjek poput Bore koji tako vidi mladog igrača sve ove godine nije radio posao u Hajduka. Ali, to je njihov problem. Tako se sada dogodilo sa Boškom i Josipom. Ja za njih znam već deset godina. Nitko ne zna da će završiti u Atalanti ili u Zaprešiću, ali vidi se da je to prvoligaški potencijal. Isto tako i Nikola Katić. Dok je bio u Neretvancu gledao sam ga pola sata i rekao da je to igrač koji će igrati ozbiljan nogomet. Nisam znao da će igrati u Rangersima s Gerrardom, ali sam znao da će doći na razinu od koje bi Hajduk mogao imati koristi. Tu se griješilo i taj bazen je u moje vrijeme bio velik; osim mene tu su bili Srna, Bule, Miladin, Andrić, Deranja, Blatnjak. Zašto sad nemamo to, ima ljudi koji o tome trebaju dobro razmisliti. Zašto nemamo igrača iz Imotskog, iz Zadra, to je veliko pitanje. Vjerujem kada tu vratimo našu bazu da ćemo biti puno bolji.  

Edo Pezzi imao je inspirirani monolog.

- Hajduk je imao struku, znalce i ono što je obećao, to bi dali. Krešić je doveo Štimca, Bokšića, Jarnija… Tog Krešića su najurili, a ja u Hajduka više nisam ušao kada su najureni on i Fio. Doktoru Paladinu, čovjeku kojemu se treba pokloniti cijela država su došla dva balavca i rekli; ako danas na najurite tu dvojicu, letite iz kluba. Doktor se zahvalio i otišao iz kluba. Doveli smo neke ljude izvan Splita koji nemaju pojma o ničemu koji su na kraju tužili nas pet novinara, najvećih hajdukovaca u Splitu. To je vodilo Hajduk zadnjih godina. Funkcioneri Hajduka u naše doba, ne bi jeli kada bi se izgubilo. U želucu je bio grč, poraz je značio tragediju. Volilo se Hajduka više od ičega. Sada je to jedna druga priča. Iza jednog prijenosa je jedan igrač kojeg neću imenovati došao u kafić gdje ja inače budem. Rekao sam mu; kada ti imaš loptu, ja razmišljam i ne znam hoćeš li iskopati teren, slomiti sebi nogu ili pogoditi semafor. Mi smo u prošlosti imali igrače poput Šalova, govorili su da nema pojma. Danas bi Neno bio Platini - referirao je Pezzi, a zatim se dotakao Zorana Vulića.

- Zoran Vulić je profil trenera kojeg bi trebalo moliti da dođe u klub. Tu je otac od Ivana Perišića koji je svog sina kao dijete poslao da radi sa Zoranom. Takvih trenera imamo, to je prava istina. Ako oni ne mogu raditi u Hajduku, a rade ljudi koji ne znaju što je ponistra. Muka mi je kada vidim da se Hajduk muči u nekom Varaždinu gdje po logici stvari treba pobijediti 9:0. Kada vidim da nema našeg djeteta u momčadi, da nema ljepote igre... Hajduk je kroz povijest bio poznat kroz dvije stvari; po izuzetnoj lepršavoj i tehničkoj igri koja je temeljena na mentalitetu momaka iz ovog podneblja koji su imali osjećaj za igre. To ste vidjeli i kroz druge sportove. Te drugo po srcu Kokeze pa dalje... Nije se slučajno govorilo da svi u Kninu ostavljaju bodove. Danas, nema tehnike, nema ponavljanja, nema akcije, ljepote, o srcu nećemo govoriti. Meni je Damir Burić prije nego što je smijenjen govorio kako je pokušao igračima pokazati što je dišpet, ali oni su ga blijedo gledali.

Otkrio je Pezzi i zašto Zvonimir Boban nije ostao na Poljudu.

- On je tri mjeseca, cijelo ljeto bio u Hajdukovoj školi i uvijek je govorio da ga je Krešić sve naučio. Onda je Krešić jednom pokojnom čovjeku kojeg neću imenovati rekao da ima jednog mladog svjetskog igrača, ali mu roditelji traže da spava u klubu kako ne bi bio po gradu i ušao u loše društvo. Onda je taj čovjek iz Hajduka rekao 'imamo mi takvih vlaji dosta koji bi došli u Split' - zaključio je Pezzi.