ZA OVO SE ISPLATILO RODIT: Naš vlak je dočekao Rambo, a u mimohodu smo preko Marmontove išli do Poljuda!

Naši junaci su se nakon osvajanja Kupa vratili u Split. Evo i novog nastavka zanimljive priče:

'Negdje ulaskom vlaka u Bosnu smo pozaspali i probudili se kada je kompozicija prolazila kroz najdraži usjek, onaj u Labinu, nakon kojeg pogled napokon puca na najljepše more. Sve je lakše kad ugledaš more, ali mi smo bili toliko blaženi, spokojni i sretni, da je vlak slobodno mogao nastaviti do Atene. Uslijedilo je jutarnje umivanje, a onda prikupljanje stvari i spremanje za iskrcavanje.

Kompozicija je s uključenom sirenom prošla kroz sva Kaštela, ekipa na prozorima pjevala je uz mahanje zastavama i šalovima, a pospani, pokatkad i začuđeni prolaznici rado su odzdravljali. Na Kopilici se iskrcao dio onih koji žive po rubnim dijelovima grada i moram reći da su kasnije zasigurno požalili zbog toga. Vlak je krenuo iz Kopilice i ušao u pothodnik, ludilo je raslo, pjevalo se sve jače, a vlakovođa sirenu više nije gasio.  Izašli smo iz pothodnika i došli na početak kolodvora, a onda .... nevjerojatna i nezaboravna slika.

Kolodvor pun navijača sa zastavama i transparentima, a na čelu, najbliži kolosijeku i tunelu iz kojeg smo izašli, podignut na nekom podestu dočekao nas je sinoćnji junak Zoran Varvodić Rambo. U rukama mu pehar kojeg ljubi i pozdravlja kompoziciju koja ulazi na peron. E i za ovo se isplatilo roditi! Nakon iskrcavanja i ritualnog grljenja, pa zatim paljenja stotina bengalki, gomila od nekoliko tisuća ljudi razdragano je krenula prema gradu. U mimohodu smo prošli rivom, pa zatim Marmontovom i krenuli prema Poljudu. Ogromnoj koloni uz put su se priključili i mnogi prolaznici, pa je ona do stadiona narasla gotovo dvostruko. Srce nam je bilo kao Marjan, a još sretniji smo bili kada smo u koloni zamijetili neke koji su se posprdno smijali nekoliko dana ranije kada smo se zaputili prema Beogradu.

Naročito je u tome bio uporan jedan veslač, kasniji izbornik, koji nam se rugao da smo redikuli koji će se vratiti pokunjeni, a onda srce nije izdržalo, došao je na doček i pjevao u koloni. Bio je ovo još jedan od splitskih mirakula i velikih dočeka, ne tako grandiozan kao neki prethodni, ali vrlo bitan i dvostruko drag, kako zbog naše sreće, tako i zbog tuge ostatka zemlje.

Ludi, mediteranski Split uvijek je imao afiniteta za predstave pod plavim nebom, pa se možemo prisjetiti i ranijih dočeka splitskih junaka, kako u kolektivnim tako i u individualnim sportovima. Počelo je u 60-ima s Đurđicom Bjedov, iako sam imao samo sedam godina sjećam se s koliko smo je ljubavi i ponosa dočekali na najljepšoj rivi na svijetu. Iz 70-ih godina u memoriji mi je nevjerojatan finiš leptirovim stilom Veljka Rogošića koji je 1975. godine na prepunu rivu doplivao s Visa. Znam da je u to vrijeme kružio vic kako trajekt iz Visa isplovljava u 10, a Rogošić u 12 sati. U novije vrijeme pojam za sve dočeke je onaj Goranu Ivaniševiću nakon osvojenog Wimbledona. Od uspjeha u kolektivnim sportovima pamtim dočeke nakon osvajanja titula prvaka Jugoslavije u nogometu i košarci. Bilo je to 1971. godine, pa je masovna histerija na rivi sigurno promatrana iz raznih kutova, ali ja sam kao 10-godišnjak percipirao njen isključivo sportski aspekt.

Sjećam se neponovljivog dočeka košarkaša Jugoplastike nakon pobjede nad Lokomotivom u Zagrebu i mora transparenata od kojih mi se u pamćenje urezao onaj 'Rato – košarkaško zlato!'. Još grandiozniji bio je doček hajdukovaca koji su pobjedom nad Partizanom u Beogradu od 4:3 (nakon vodstva domaćina od 3:0 početkom drugog poluvremena) kolo prije kraja osvojili titulu prvaka Jugoslavije nakon dugog šesnaestogodišnjeg posta. Iz zračne luke u Resniku igrači i vodstvo kluba hidrogliserom su dopremljeni do gradske luke, a onda su na rukama navijača doneseni do doma Hajduka na Starom placu. Stanovao sam tada dvjestotinjak metara od stadiona i sjećam se tog ludila, kao i dijeljenja malih bijelih trokutastih zastavica kojima je mahao valjda cijeli grad. I nogometašima je posvećen transparent koji mi je ostao u sjećanju, a pokazuje splitski duh i  kreativnost, na njemu je pisalo (a mislilo se na Nadovezu) 'Pere – splitski Pele'.

Ova fešta nakon pobjede nad Rijekom u finalu Kupa bila je dosta skromnija, ali je dodatni gušt bio u činjenici što sam se zajedno s ostalima iz vlaka smatrao aktivnim sudionikom tog vrijednog i dragog uspjeha voljenog kluba. Interesantno kako je svaki povratak u Split mene dovodio u neko stanje nirvane, blaženstva i olakšanja, bez obzira na to kako je utakmica završila i koliko smo se putem propatili ili naguštali. Nije to bilo samo nakon povratka s gostovanja, koja su najčešće bila s ove desne strane geografske karte i uglavnom su podrazumijevala nekakav ljuti Balkan koji čovjeka i nije mogao očarati pretjeranom ljepotom i ugodom. Labin, čekali smo Labin i znali smo da je nakon toga sve lako. Amsterdam, Rim, Bordeaux, London, Liverpool..., sve su to bila glamurozna gostovanja, lunjanje kroz blještavilo kapitalističkog svijeta, ali kada bi iz aviona ugledali onaj komadićak mora kod punte Marjana ili autobusom stigli do Segeta, srce bi se vratilo na mjesto.

Rođeni smo na najljepšem komadiću kugle zemaljske koju je rimski imperator godinama skautirao i ne bez razloga upravo tu napravio svoju palaču, pa je samim tim radost povratka uvijek bila razumljiva. Nakon svih odrađenih gostovanja s nešto više od ‘četiri banke’ proveo sam turistički jedan tjedan u New Yorku, koji je za mene u kategoriji životnih iskustava vrh, kao npr. Anfield u navijačkoj sferi. Oduševila me ta 'velika jabuka', napunila srce i baterije, tada sam shvatio zašto kažu da postoji NYC, a postoji i nešto drugo što se zove USA. To drugo nije me pretjerano zanimalo, beskrajna prostranstva, depresivna autocesta s grotesknim odmorištima, debela histerična i neobrazovana populacija iz kamp kućica, luzeri, kriminal... New York je nakon Rudyja Giullianija zaista postao izvanredno mjesto za život i pomalo mi je bilo žao što tamo nisam stigao dvadesetak godina ranije, jer bih tada vjerojatno i ostao u ‘velikoj jabuci’. 

Moram priznati da iz današnje perspektive ne mogu kazati jesam li zbog toga sretan ili ne. Razgovarajući u New Jerseyu s prijateljem koji je nakon vojnog roka u onoj istoj fucking Ćupriji odletio preko bare i onog bosanskog morona starijeg vodnika prve klase zamijenio sa šefovima Talijanima, Korejcima i pravim Amerima, saznao sam kako je poput svakog školovanog, pametnog Europljanina bez problema na Hudsonu našao mjesto pod suncem, a usput smo došli do zanimljivih zaključaka. Uglavnom, nama u Hrvatskoj je imponirao njihov ritam života, lijepa radna mjesta, odlične zarade, blještavilo, neboderi, tornjevi, luksuz, noćni život, a oni su patili za našim legendarnim zidićem, kavom na rivi, telećom pekom i bevandom na izvoru Jadra, božićnim piciginom na Bačvicama,  luksuzom da mobitel ostaviš kod kuće, odlaskom na utakmicu Hajduka, godišnjim odmorom od 1. kolovoza do 1. rujna.

Pričali su mi o tome i oni koji su posjetili Australiju. Kažu kako bi im naši iseljenici po danu pokazivali bogatstvo koje su stekli: 'Jeman fektori, 300 implojis, biznis gre dobro, odlično je život ...'. Onda bi navečer u Hrvatskom klubu uz pismu Miše i Olivera i nakon četiri - pet bevandi okrenuli priču: 'J.... m.... Oustrelja i ko me dove ovod, samo biznis, biznis, najlipše je u stari kraj ....'.  Naravno da je u životu nemoguće pomiriti jedno i drugo, pa se najbolje složiti kako je 'tamo' (SAD, Australija, Kanada, EU, Irska ....) DOBRO, ali nije LIPO, a u našem Splitu je LIPO, ali nije DOBRO. Pa tko što voli.'