Na današnji dan prije 101 godinu rođen je Miljenka Smoje. Tim povodom donosimo intervju koji je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji 16. veljače 1992., Boris Dežulović je popričao sa Smojom na njegov 70. rođendan na temu 'zašto ga nema', a tekst naslovljen 'Dva života između dviju uzbuna' zanimljivo je pročitati i nakon više od tri desetljeća.
Evo kompletnog intervjua, a objavljujemo ga uz suglasnost autora:
Miljenka Smoju nije potrebno predstavljati. Naročito ne u Slobodnoj Dalmaciji. Kroničar Maloga mista, čiji je potpis desetljećima stajao na kraju bezbrojnih 'skitanja i pitanja' po Dalmaciji, postao je živa legenda novinarstva. A za razgovore s takvim ljudima povod nije ni potreban. Ipak, ovaj put za razgovor sa šjor Mojom posojao je sasvim određen povod. Njegova potpisa u novinama nema već gotovo deset mjeseci, od početka rata u Hrvatskoj.
Ta je činjenica bila povod i mnogim kuloarskim razgovorima i pričama, pa tako i ovome, točno na njegov 70. rođendan. Uz bocu vina - takav je red - pitam ono što ovih dana i mnogi čitatelji: 'Di je Smoje, šta je s njin, zašto ne piše?'
- Na to pitanje ni ja nemam precizan odgovor. Ne znam zašto ne pišen... Kad je došlo do ovoga u nas, do ove kataklizme, katastrofe, mene je zateklo, razumiš? Nejadanput neka praznina, šupljina, izgubjenost. Zavuka san se, izgubija, bilo me je stid svega... bilo mi je mučno od bljutavosti, do riganja. Ja san zna, svi smo znali da će se nešto dogosit, ali ovako jedno krvoliptanje, jedna otimačina, jedno razbojništvo, to njanje ni u snu nisan moga očekivat. Bojali smo se libanonizacije, a ispalo je da je Libanon bija med i maslo...
Je li strah jedan od razloga Vašeg povlačenja?
- Nisan, nisan se pripa, čega se ima bojat čovik od sedandeset godin? Meni je i ovako svaki dan teži od onoga prije. U ovin godinan čovik se nikako familijarizira sa smrću, smrt mu dojde ka nika prijatejica, razumiš? Nije to niki straj, nego totalna izgubjenost, sve to... onda u se počele događat i druge stvari, bija mi je doša niki momak sav krvav da ga je istuka gardista samo zato jer je bija u autu sa bratom od advokata Frančeskija... ja nisam ima srca o tome pisat, razumiš? Da ne bi čovik ima problema, reka san... i tako. Sve mi se zgadilo i ferma san pisat. Jednu, pa drugu nedilju, i tako uletiš...
...u Slobodni tjednik.
- Je, napisa san tri članka, onako turistička, za Marinka. Da mi je veliki honorar, a ja san bija osta bez pinez kako nisan ništa radija, razumiš?
Dovoljno velik da zaboravite što je isti tjednik svojedobno pisao o Vama?
- A je... ha, ha... znaš šta ću ti reć. Ja ne gledan di pišen, nego šta pišen i kako pišen. Ja to potpisujen... i jebe me se diće izać. A ja san novinar, profesionalac, i pišen za onega koji plati, razumiš?! I stojin iza svojega teksta, a ne iza novine.
Ako sam dobro razumio, razlozi Vašeg povlačenja koje ste meni rekli bitno su različiti od onih koje ste naveli novinaru Vikenda u nedavnom intervjuu...
- E?...
Zar ne piše u Vikednu da Vam je, navodno, Slobodna Dalmacija 'otkazala daljnju suradnju' nakon tog gostovanja u ST-u, novinama koje su, citiram, 'u više navrata pljucale po Slobodnoj i njenom glavnom i odgovornom uredniku'...?
- To je novinar napisa, to ja nisan reka.
Očito 'dobro obaviješten' novinar Vikenda pitao Vas je i je li istina da je Slobodna odbila rukopis Vaše Ratne kronike Malog mista.
- I šta san ja reka?
Da Vas pusti na miru kad sve zna.
- A šta ću ja sad poć njega ispravljat, demantirat? On je to valjda čuja u novinarskim krugovima, svašta se priča, pa je napisa.
Znači, to nije istina?
- Ne, ja taj rukopis nisan ni ponudija Slobodnoj, pa ga nisu mogli ni odbit.
Prvi nastavak Ratne kronike Malog mista objavljen je, međutim, u Nedjeljnoj...
- Je, zvali su me i da san jin jedan dil.
Proteklih pola godine, dakle, Vaš pisaći stroj ipak nije utihnuo. Kada ćemo moći pročitati ili vidjeti rat u Malome mistu?
- A slušaj, ja san toga dosta napisa, sad malo ka retuširan. Ima tega već priko dvista pedesete, skoro trista kartica, vidiš ovaj mac? Sad to pomalo sređujen, doša san do priznanja Hrvatske, pa ćemo sad vidit kako će ić daje.
Vi danas punite sedamdesetu. Zanima me kako Vi, kao čovjek koji je, eto, doživio dva rata... koliko ste imali kada je počeo onaj... srednji?
- Ima san osamnajst godin, devetnajst. Sićan se - to me sitilo kad su ovde svirale uzbune - sićan se kad su onda u Splitu prvi put zasvirale sirene, kad su nebo šarali reflektori, a ja san baš bija sa jednon malon Beograđankon doli na šine, ispod Turske kule, razumiš... i baš onda zasvirale sirene. Onda je doša neki soldat, uperija nan automat, diga me sa posla i odveja u komandu... tamo me pustilo.
Kada su prošle godine opet svirale sirene u Splitu, nije Vas prekinulo na šinama?
- Nije, ha, ha...
Je li to i neka simbolična razlika između Vaša dva rata?
- Pa je, na niki način, znaš... ovi je rat puno luđi, mračniji. Ja san oni, reka san ti, dočeka sa osamnajst, devetnajst godin, moreš mislit šta san radija onda. Prova san i kocku i kažin... znaš ono, trka vamo tamo, bija je drugačiji rat i grad je bija drugačiji. Gledan sad Split, nikad nije bija tužniji, nima judi po ulican, ti to znaš, ne izlazidu mladi judi ka prije, ne idu na Marjan, Tursku kulu, je li tako?
Nije Vam Turska kula više u điru. Mlade Splićane ne zatiču uzbune više na šinama, nego na šanku.
- E, razumiš me? U vrime okupacije Split je živija normalno, ima si plesove, čajanke, te stvari. Ovi je rat strašno djelova na ljude, razorija je u nama nešto iznutra, prelomilo se nešto u ljudima. Tako, kažem ti, ispada i ta nika simbolična razlika u mome doživljaju ta dva rata – da san ovi dočeka mlad ka i oni, bija bi ratni reporter, to bi volija radit, ali, jebi ga, star san, ne mogu više, za učinit skale dodoma moran tri puta stat.
Ne možete biti ratni reporter, ali možete pisati o ratu. Mnogi su Vam zamjerili što se niste javili makar kada su brodovi jugovojske gađali Vali Varoš, a upravo ste Vi 'napisali' mit o Velom Varošu?
- E, nisan... Bija bi rado pisa da me Slobodna zvala, ali niko me nije zva, niko se nije javija 'Smoje, napiši'. A bija bi i te kako rado napisa. Nisu me zvali, nisu me ni prije toga dugo zvali, valjda misle da je Smoje završija svoje, šta ja znan...
Zar se niste osjetili potaknutim da nešto stavite na kartu... Ja ne znam nikoga pozvanijega da one subote stavi potpis ispod teksta za naslovnu stranicu, ispod naslova o granatama po Velom Varošu.
- Ne znan, kažen ti... ja sam bija na Braču i niko me nije zva. Kako ću se ja sad poć nudit... ja san novinar, da me neko zva i reka..
Kako ste, kao varoško dite, doživjeli to jutro?
- Slušaj, nemoj... meni je teško o tome govorit, o tim mojin... u meni se sve nekako uzburkalo, razumiš? Doša san bija do toga da san se pripa da san počeja govorit ka najveći ustaša... a ja to nisan, stvarno nisan. Iako me beogradska štampa ocrnjuje i piše kako san posta ustaša. A ovde san komunjara, četnik, šta ja znan... a ja nikad nisan bija član nijedne partije. Bija san novinar. Ali kad je sve ovo počelo, naročito kad se rat spustija ovde, kad je počelo u Zadru, Dubrovniku, Šibeniku - prilomi se u čoviku, stvara se jedna slika drugačija od one koju su mora gledat cili život, drugi sudovi, znaš ti to...
O Vama je, međutim, u Splitu stvorena sluka unitarista, orjunaša, govori se da zato nećete da pišete o ratu... Jeste li imali problmea, da li Vam prijete?
- Znaš šta ću ti reć. Od strane ove naše nove vlasti nije bilo revanšizma, stvarno nije bilo, to je činjenica. Ja se nikad nisan boja da će meni vladajuća stranka, šta ja znan, te tajne policije, da će mi doć na vrata, razumiš? Ali ko me šikanira? Oni mali svit, bedasto, znaš...
Zar to nije isti oni mali sviz u kojemu ste cijeli život pisali?
Je, u tome i je stvar, ti je mali svit uvik isti, sitni... pa ne razumi šta si napisa, pa te zove, pa priti da će te ubit, da triba obisit kurbinoga sina i te stvari... Iako, da buden iskren, otkad ne pišen, tega je sve manje. Valjda in valjan kad mučin.
Kad ćete opet pisati za novine?
- Vidit ćemo... sad ne radija, još.
Zašto?
- Pa... teško je, šta ja znan, sad se poć ispovidat, da san posta veliki Ervat, znaš ono... neće ti ni virovat, ha, ha, ha... a sad su svi... Ima ti jedna naša, kaže 'ko nije bija čovik lani, nije ni obe godine' Je li me razumiš? To ti je to.
Vama su, tako, na neki način dva rata uokvirila novinarsku karijeru... Nakon onoga ste počeli pisati, a s ovim ste nekako prestali...
- Je, tako ispada... a nakupilo se, bogami, četrdeset i pet godin u makinji.
Ako je istina da novinari žive u prosjeku ispod četrdeset godina, onda ste Vi skupili cijela dva života...
- Je, cila dva lipa novinarska staža.
Dobivate li onda dvostruku penziju?
- E, bogati, da je bilo, ha, ha...
Za to vrijeme svojim ste reportažama bili kroničar Dalmacije, ovoga podneblja. Hoćete li, kada se sve ovo smiri, kada Dalmacija opet bude zemlja plavog mora, plavog neba - i plavih kaciga - opet sjesti s Feđom u auto i obići sve one razorene 'Konavoske dvore', konobe, Mala mista i male ljude o kojima ste pisali sve ove godine?
- Poša bi, svakako bi poša... rado bi otiša vidit i Vukovar, ono šta je ostalo. Ne ide mi u glavu da su to mogli učinit, a bija je lipi grad... ti mi je grad bija ka nika tajna jubav, puno mi bija drag i često san, jako često, iša u Vukovar... Vukovar i Mostar su mi nikako bila dva najdraža grada bez mora. A nećedu valjda sad i Mostar, a?