Dražen Radman: Kritičari Imoćana upadaju u zamku, medijskim priopćenjima 'tolerantno spaljuju netolerantne'

POVODOM IMOTSKOG SLUČAJA SPALJIVANJA KRNJE 

1. DIO: OPĆENITO O SPALJIVANJU KRNJE

Koliko god to bio pučki običaj i imao za cilj malo pučkog veselja i oduška, običaj je ipak poganskog porijekla pa se već godinama, kao kršćanin, distanciram od njega kao takvog.

U samoj srži običaja jest spaljivanje nekog izabranog 'krivca' za sve naše (cjelogodišnje) nevolje i nepravde koje su nas snašle.

Dakle, svjesno ili podsvjesno, uvijek je 'zgodno' da kriv bude netko drugi.

Kršćanski gledano, nema potrebe da se za 'krivnju' na bilo koji način 'spaljuje' netko drugi i da to još bude predmetom pošalice.

Naime, jednom je zauvijek 'spaljen', tj. razapet Jedan umjesto sviju. Jedan savršeni za sve nesavršene.

Jer svi smo mi krivi pred Bogom i ne možemo sami sebe opravdati.

Znamo dobro što smo činili (činimo), što smo propustili (propuštamo), kako smo mislili (mislimo). I znamo je li nam On na prvom mjestu i na prijestolju našeg života.

Dakle, neće nas pred Bogom opravdati  to što je naša krivnja manja, a onih drugih (daleko) 'veća'. Jer mjerilo nije horizontalno, nego vertikalno. A tu, onda, svi imamo problem. Pa je bila potrebna 'intervencija' odozgor. Uvijek je ljubav u pitanju.

Dakle, jedino vjera, priznanje i ponizno predanje Kristu može nam pomoći da dobijemo novu narav, zbog koje naš život neće (više) ići nizbrdo.

Mislim da se mnogi ljudi kriju iza krivnje onog drugog (ili drugih). To se događa, nažalost, i u samim obiteljima. 

I tamo ljudi znaju optuživati i 'spaljivati' jedni druge, ne samo riječima, nego i šutnjama. 

'Spaljuju' se, tako, ljudi u kafićima, restoranima, u šetnjama, na trgovima, na televizijama, u medijima... 'Spaljuju' se oni drugi koji gotovo nikad nisu tu, a kad dođe pogodan trenutak, kad ponestane 'hrane', znaju se 'zapaliti' čak i najbliži.

Sve upućuje na to da je samo jedan Dobri i da, kao ljudi, trebamo najprije urediti svoj temeljni odnos s Njim, a onda će nam On, malo pomalo, pokazivati istinu i u svim drugim važnim stvarima. 

Onda bismo mogli bolje znati što je lijevo, što je desno, a što - pravo.

U suprotnom, ostaje nam usud - začarani krug međusobnog 'spaljivanja'.

POVODOM IMOTSKOG SLUČAJA SPALJIVANJA KRNJE

2.DIO: 'MANJINSKI KRNJE'

Najprije izvadak iz priopćenja Vlade:

'Tradicionalno spaljivanje karnevalske 'krnje' obično se sastojalo u svojevrsnoj duhovitoj i podrugljivoj kritici raznim događanjima u hrvatskom društvu. Takav karnevalski duh može ostati u okvirima satire kad se 'sudi' onima koji su na poziciji vlasti, poput predsjednika države, predsjednika Vlade ili gradonačelnika i drugih političara, a nipošto ne onima koji su predstavnici različitih manjina u hrvatskom društvu. To nije tradicionalno, ni zabavno, niti je u duhu hrvatskih i europskih vrijednosti. Stoga taj čin osuđujemo', poručuju iz Vlade.

Dakle, spaljivanjem krnje, istospolnog para s djetetom (N. Stazić) narod izražava svoju kritiku i podrugljivost određenoj pojavi i događanju u hrvatskom društvu. 

To događanje se, u 'imotskom slučaju' ove godine, odnosi na ozakonjenje udomiteljstva od strane istospolnih parova. 

Kao što rekoh u prvom dijelu ovog osvrta na 'imotski slučaj', nisam pobornik karnevalskog spaljivanja bilo kojeg krnje. Mislim da je to običaj poganskog porijekla te je kao takav nepotreban, vjerojatno čak i duhovno štetan u jednoj sredini koja se smatra kršćanskom.

No, kad je običaj već tu, narod (ili dio naroda) ponekad, kad ne može drugačije, izražava svoje stavove barem kroz satirične karnevalske osude nekih od 'krivaca' za nastalu situaciju. 

Satira može biti manje ili više (ne)ukusna, zavisno o tome koga 'pogađa'. I zavisno od svjetonazorskih uvjerenja. Ponekad je teško odrediti granicu prave mjere ukusa. Uvijek će nekome biti odlično 'pogođeno', a netko će se pak zgražati.

U gornjoj izjavi Vlade, i ne samo njihovoj izjavi povodom ovog događaja, zanimljiva mi je izjava kako se 'karnevalska satira treba odnositi na one koji su na poziciji vlasti, poput predsjednika države, predsjednika Vlade, nekog gradonačelnika ili političara..., a ne prema predstavnicima manjina...'

Ne bih se složio s time jer narod ima pravo izraziti svoje neslaganje s bilo kojom pojavom za koju smatra da se sve više i više, nekad i agresivno, iz pozicija struktura moći, nameće kao nešto što je sasvim normalno, a u svojoj srži to nije.

Narod (pojedinac), ma koliko to bilo (ne)ukusno, ima pravo izraziti da se ne slaže s određenom ideologijom ili određenom devijacijom, pa dolazila ta devijacija od strane predsjednika, gradonačelnika, nekog moćnog tajkuna ili od strane predstavnika istospolnih ili bilo kojih drugih udruga. Nitko nije nedodirljiv.

Jedne godine su 'na tapetu' jedni, druge godine drugi, i naravno da ma tko bio 'spaljen', narod ne misli da ljude treba zapravo spaljivati, tući ili štogod drugo.

A toliko se zla dogodilo u našem društvu posljednjih 25 godina da je zapravo jako čudno kako narod (pojedinac) nije agresivnije reagirao na raznorazne zloćudne pojave. Hvala Bogu da je tako.

Dakle, u ovom 'imotskom slučaju', na red su došli oni koji nastoje u ovo društvo ('na silu') uvesti ono što narod smatra protuprirodnim. Narod ponekad osjeća da se mimo njegove volje, od strane raznoraznih lobija, 'ubacuje' nešto što osjeća i prepoznaje da nije dobro.

Još nešto, znakovito je da, kad se o ovoj temi radi, postoje ljudi koji u startu, često i namjerno, okvalificiraju neslaganje s (njihovom) istospolnom i sličnom agendom - kao govor mržnje i netrpeljivosti.

Pritom, nerijetko, i sami upadnu u zamku pa 'spaljuju' medijskim priopćenjima one za koje smatraju da su 'netolerantni', odnosno 'tolerantno spaljuju netolerantne'.

A onda ni ta 'druga strana', ili jedan njen dio, ne ostaje dužna svojim objedama i reakcijama.

U svakom slučaju, ako ne postoji Istina po kojoj bismo se mogli usklađivati, logično je da će ljudi griješiti, lutati, povrjeđivati i 'spaljivati' druge na razne načine, držeći da su baš oni u pravu.

Ali, ako Istina postoji, a držim da postoji ('Ja sam Put i Istina i Život'), onda nam je svima ići i ravnati se po njoj. Ali je nitko ne može i ne smije nametnuti drugome. Ona se, u vremenu, prepoznaje ili ne. To ovisi i o tome je li čovjekovo srce ponizno ili ponosno.

Ukoliko Istina ne postoji, ako ćemo dosljedno razmišljati, onda je svatko, ali baš svatko u pravu. Može činiti što god hoće. Jer tko je taj koji ima vrhovni autoritet da kaže što je zaista u redu, a što ne? Onda to nije ni Vlada, a nije ni narod.

Tako, kad nema vrhovne istine, bilo u srcu naroda, oporbe, Vlade ili bilo koga drugoga, razumljivi su razni načini 'spaljivanja' onih drugih, bilo da su drugi u većini ili u manjini.