INTERVJU Ana Majić: Roditelji se gotovo ispričavaju zbog darovitosti svoga djeteta

Ako ne planirate zaista i pružiti podršku darovitim učenicima, radije ih nemojte ni identificirati. Podrška ovim učenicima treba biti sustavna i promišljena, a imat ćemo problem dok god se darovitima bave pojedinci zbog vlastitog entuzijazma, a ne cijeli odgojno-obrazovni sustav. Smatra to Ana Majić, psihologinja iz Centra izvrsnosti Splitsko-dalmatinske županije, koji je pokrenuo kampanju pod nazivom 'Prepoznaj darovitost', čiji je cilj potaknuti donošenje novih pravilnika za rad s darovitom djecom i donošenje nacionalnog strateškog okvira za rad s darovitom djecom. 

S Anom Majić smo porazgovarali o problemima s kojima se susreću darovita djeca, njihovi roditelji, ali i odgojno-obrazovni djelatnici...

Trenutni Pravilnik o radu s darovitom djecom je zastario i kako takav ne odgovara potrebama učenika u 21. stoljeću. Kako je do sada izgledao rad s darovitom djecom?

- Postojeći pravilnik za osnovne škole je iz 1991., a za srednje škole iz 1993. godine. Oni nisu u potpunosti zaživjeli u praksi pa je samim tim potrebna njihova revizija kako bi bili prilagođeni trenutnom stanju u odgoju i obrazovanju u kojem su se dogodile brojne promjene. Nedovoljno su precizni, ali ipak otvaraju prostor za rad s darovitim učenicima. Prema postojećim pravilnicima možete pružiti potporu darovitim učenicima, a u skladu s njihovim potrebama, ali je to u praksi, na velikom entuzijazmu pojedinaca, odgojno-obrazovnih djelatnika. Zato se i vodimo motom 'Tko hoće, nađe način, tko neće, nađe izgovor' kako bi, koristeći postojeće pravilnike, potaknuli škole u Splitsko-dalmatinskoj županiji na otvaranje ove teme s ciljem uspostave sustavne podrške darovitim učenicima i mladima, a u skladu s njihovim potrebama. 

Što bi eventualna promjena postojećeg pravilnika trebala donijeti u kontekstu lakšeg prepoznavanja darovitosti?

- Za početak bi trebala osvijestiti sve odgojno-obrazovne djelatnike o potrebama darovitih učenika i nužnosti ulaganja u njihov cjeloviti razvoj. Također, novi pravilnik bi trebao detaljnije obraditi nekoliko ključnih koraka u pružanju sustavne potpore darovitim učenicima. 

Koji su to koraci?

- Prije svega to je identifikacija potencijalno darovitih učenika kako bi se znalo tko, kada i s kojim instrumentima je provodi. Zatim načini pružanja potpore njihovom cjelovitom razvoju što bi uključivalo individualizaciju kurikuluma, obogaćivanje redovne nastave, mentorski rad, socio-emocionalnu podršku i slično. Također, tu je i način praćenja i vrednovanja njihovog napretka kako bi se pratili učinci uvedenih izmjena i na koji način bi se to sustavno bilježilo, kao dodatak svjedodžbi ili na neki drugi način.

Kako trenutno izgleda proces identifikacije darovitih učenika?

- Svi prethodno navedeni elementi postoje u dosadašnjim pravilnicima, ali nisu jasno i precizno definirani. Na primjer, u njima se navodi kako škole trebaju provoditi identifikaciju, ali se ne precizira tko, kojim instrumentima i u kojem periodu/razredu. Također, navodi se kako je moguće diferencirati program za učenika, a nema mehanizma kojim možete dobiti rješenje o individualizaciji. Dakle, postoje praktični izazovi pri provedbi pravilnika koji nisu riješeni i koji otežavaju uvođenje sustavnih promjena u postojeće načine rada. 

Koji su ključni problemi s kojima se trenutno suočavaju daroviti učenici?

- Osnovni problem je što ih se u našem sustavu odgoja i obrazovanja tretira po principu najstarijeg i najštetnijeg mita o darovitima - ako su tako sposobni, snaći će se i sami. Činjenica je da daroviti učenici trebaju potporu pri razvoju svojih potencijala i da ovako, njihovim ukalupljivanjem u klasičnu nastavu, bez da im osiguramo izazove i poticaje u području njihovog interesa, mi zapravo gubimo jako puno te djece i mladih. Oni jako rano zaključe da je škola dosadna i da tu nemaju što naučiti, da ne smiju postavljati pitanja jer ometaju nastavu, da se njihov interes tumači kao neprikladno ponašanje i dio njih svu svoju kreativnost usmjeri u negativnom smjeru ili jednostavno nauči prikrivati svoju darovitost. U konačnici imate nesretne pojedince neispunjenih potencijala, a krivce najčešće tražimo u sustavu, roditeljima i društvu. 

U kampanji se osim učenicima, obraćate i nastavnom osoblju. Kako je do sada izgledao sustav prepoznavanja darovitih učenika i hoće li eventualna promjena pravilnika dodatno opteretiti nastavno osoblje?

- Prepoznavanje i pružanje potpore darovitim učenicima postojalo je i do sada, ne govorimo ovdje o nekakvoj revoluciji. Problem je što je sve to bilo nesustavno i ovisilo je o trudu pojedinaca, o organizaciji i klimi u školi, pa čak i o raspoloživoj stručnoj službi u školi. Jako puno naših škola još uvijek nema stručnog suradnika psihologa, koji bi zbog svojih kompetencija, posebno vezano za identifikaciju darovitih, trebao biti inicijator i nositelj svih aktivnosti vezanih uz pružanje potpore darovitim učenicima. 

S kojim problemima se suočavaju odgojno-obrazovni djelatnici?

- Kao glavni razlog ne upuštanja u rad s darovitima ističu da nemaju dovoljno znanja i kompetencija i stoga je edukacija nastavnog osoblja ključni korak u uspostavi sustava brige o darovitoj djeci. Ako je glavni cilj našeg obrazovnog sustava ostvariti maksimum potencijala svakog pojedinog učenika, onda je jasno da se o potencijalima darovitih učenika do sada nismo adekvatno brinuli i da su oni bili prepušteni sami sebi.

Osim nastavnog osoblja, kakvu ulogu u prepoznavanju darovitosti imaju roditelji?

- Roditelji su ti od kojih obično kreće prva inicijativa prema školi, koji ukazuju na problem koji dijete u školi ima. Dosadno mu je, ne prihvaćaju se njegove neobične strategije pisanja domaće zadaće i učenja, nastavnici loše reagiraju na njegova neprestana pitanja. Puno sam teških priča roditelja do sada čula i strašno mi je što oni kada se obraćaju nekome u školi idu s tim da se gotovo ispričavaju zbog darovitosti svoga djeteta, u strahu da ih se u školi 'ne uzme na zub'. Ima i dobrih iskustava, priča o učiteljicama i nastavnicima koji su dodatno radili s djetetom, ali ima i potpuno neprimjerenih reakcija nastavnog osoblja. 

Možemo li čuti neki primjer takvih reakcija?

- Imali smo jednu situaciju u kojoj je učenik prvog razreda osnovne čitao knjige, a preporuka stručne službe je bila… pa zabranite mu da čita! Roditeljima darovite djece i mladih često i samima treba potpora što smo vidjeli kroz radionice za roditelje polaznika CISDŽ, koji su tada rekli da im je to bila prva prilika da iskreno i s nekim tko razumije popričaju o nekim izazovima odgoja takvog jednog djeteta, koje je drugačije od malih nogu. 

Moram naglasiti da roditelji darovitih učenika, po mojoj procjeni, čak i nedovoljno negoduju zbog tretmana svoje djece u našem odgojno-obrazovnom sustavu, jer često nisu ni svjesni da njihova djeca imaju pravo na drugačiji pristup u školi, a sukladno postojećim zakonima i pravilnicima.

Koliko je javnost upoznata s činjenicom da su darovita djeca prema Zakonu ujedno i djeca posebnim potrebama?

- Prva asocijacija na djecu s posebnim potrebama su djeca s teškoćama, a čak i odgojno-obrazovni djelatnici neće pomisliti na darovite učenike kada se spomenu posebne potrebe. Ono što većina javnosti ne zna, u sustavu školstva, ovaj izraz odnosi se na učenike s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama i u tu kategoriju svakako spadaju i daroviti učenici. Kako je učenicima s teškoćama potrebno prilagoditi metode i sadržaj rada, tako je to potrebno i darovitim učenicima, ali u obrnutom smjeru - više sadržaja, više vremena za bavljenje specifičnom temom, veća samostalnost u radu, veći izbor projekata i slično. 

Kakva je praksa prepoznavanja darovitih učenika u drugim zemljama i izdvajaju li se dodatna sredstva u sklopu proračuna?

- Kada je CI SDŽ krenuo s radom, prvo što je učinjeno je analiza sustava pružanja potpore darovitim učenicima u drugim zemljama. Nismo išli s idejom preslikavanja nečijeg sustava jer to nije dobar put, nego smo htjeli vidjeti tuđa iskustva i iz njih preuzeti ono što je dobro i primjenjivo u našoj specifičnoj kulturi i okruženju. Ono što smo vidjeli jest da jako kasnimo za ostalim zemljama, da su sredstva koja druge zemlje odvajaju za ovaj segment obrazovanja neusporediva s onima kod nas. Imali smo sreću što je Splitsko-dalmatinska županija prepoznala problem, kreirala i pružila punu potporu projektu, što je u konačnici rezultiralo osnivanjem CI SDŽ kao ustanove koja na području županije koordinira rad s potencijalno darovitom djecom i mladima. Trenutačno smo na razini države vodeća ustanova koja pruža potporu potencijalno darovitim učenicima na ovako sveobuhvatan način. 

Mislite li da će vladajuće strukture imati sluha za vašu kampanju koja bi trebala uroditi promjenom pravilnika i imate li poruku za njih?

- Svjesni smo da su brojni izazovi pred nama i da je put do sustavnih promjena dug. Izradili smo i uputili Strategiju uspostave sustavne podrške darovitoj djeci i mladima na nacionalnoj razini prema nadležnima i čini nam se da su promjene na pomolu. Dok čekamo, mi nastavljamo sa svojim aktivnostima i suradnjom sa školama na našem području, ali i na nacionalnoj i međunarodnoj razini, a nadamo se da će im Splitsko-dalmatinska županija i promjene koje se kod nas već događaju poslužiti kao model nacionalne razine. Reakcije na naše aktivnosti su odlične i od strane učenika i roditelja i od strane odgojno-obrazovnih djelatnika, a to nam je pokazatelj da idemo u dobrom smjeru.