JEDNA OD NAJFASCINANTNIJIH PRIČA DOMOVINSKOG RATA Sam Bog nam ga je poslao, čovjek zaslužuje spomenik na kojem piše 'Daj mi nekoga tko vidi'

Svi smo bili izranjavani i gladni, ali on je bio praktički slijep - na jedno oko uopće nije vidio, na drugo samo 30 posto, a uz to je još bio nagluh. Unatoč svemu tome, taj čovjek u svim teškim situacijama nije odstupio ni metra, borio se kao lav! Da se mene pita, ja bih mu spomenik dignuo i na njemu bi pisalo: 'Daj mi nekoga tko vidi'. To je bila njegova rečenica. Zamislite, čovjek praktički ide u smrt, a samo mu treba netko tko vidi. I ide... Da Amerikanci to imaju, film bi sigurno snimili. Nevjerojatan lik.

Ovo nam je o Ivanu Šajtoviću ispričao vukovarski heroj Igor Široki. On ga smatra najfascinantnijom osobom obrane Vukovara, a taj se zagrebački snajperist zaista nagledao svega kada je s tek navršenih 19 godina kao pripadnik HOS-a uputio na najkrvavije ratište Domovinskog rata.

Taj njegov citat nas je motivirao da dođemo do još nekih sugovornika koji nam mogu nešto reći o Šajtoviću. I došli smo do njegovih suboraca Stjepana Antolića - Tonča, Zvonimira Ćurkovića i Nikice Burića - Samoborca, a popričali smo i s Ivanovim sinom Igorom koji živi u Splitu. Ali prije toga nam je Široki rekao još nekoliko rečenica...

- Početkom listopada 1991. nam se pridružio na Sajmištu, više je sličio civilu nego vojniku jer nije bio odjeven u uniformu i bio je stariji, drugačiji od nas mlađarije na tom punktu. Uz te godine i fizičke nedostatke, stvarno mu nije bilo mjesto tu na prvoj crti. Svatko bi pobjegao, ali on je ostao do kraja, bio je tu kada smo ginuli i bili ranjavani, baš rame u rame uz nas ili u krugu od maksimalno 50-ak metara - rekao nam je Široki.

- Najfascinantnije je to što se taj čovjek nikada nije žalio na nikakve bolove, nikada nije rekao da ne može, nikada nije rekao da bi otišao, a imao je sva moguća prava da otiđe i nitko mu ne bi zamjerio jer je čovjek bio praktički slijep.  Svi smo bili ranjavani po rukama, nogama, ali najgori hendikep je kada oči nastradaju. 

Dosta godina nakon rata u Splitu je saznao još jednu nevjerojatnu stvar vezanu za Ivana Šajtovića.

- Njegov sin Igor mi je ispričao da je bio ranjen snajperom prije nego što je došao na naš položaj, to nam on nije niti spomenuo! Tu informaciju je Igorovoj majci Branki kazao dr. Juraj Njavro kada ga je sredinom devedesetih posjetila u Zagrebu, on ga je liječio u vukovarskoj bolnici. Rekao je da je dva puta bio kod njega, te da bi samo tražio da ga 'zakrpe' i vratio bi se na bojišnicu.

Inače, Ivan Šajtović i Igor Široki su se tijekom bitke za Vukovar zamijenili za puške, mladom snajperistu je više odgovarao preklopni kalašnjikov, dok je starom ratniku na stražama bio dobar i kalašnjikov s kundakom.

Nikica Burić je kao 33-godišnjak postao jedan od ključnih ljudi obrane Vukovara, a kako je došao iz Samobora, dobio je nadimak Samoborac. Od svih naših sugovornika on je Šajtovića posljednji vidio, a to prezime danas ne može izgovoriti bez dodatka 'gospodin'.

- Bio je izuzetna osoba, čast mi je i privilegija što sam uopće poznavao takvog čovjeka. U bitci za Vukovar gospodin Šajtović se pokazao kao neustrašiv borac u obrani grada, demonstrirao  je izuzetnu hladnokrvnost i hrabrost, mogu reći da je bio spreman  poginuti za svakoga suborca i hrvatsku državu. Zbog tih karakteristika smo ga svi iznimno cijenili i voljeli, pogotovo mladi ratnici HOS-a s kojima je  provodio najviše vremena - rekao nam je Nikica Burić - Samoborac.

Prisjetio se posljednjeg susreta s njim...

- Pred sam kraj bitke za Vukovar, kada je neprijatelj želio napraviti proboj u sam centar grada, tamo smo bili gospodin Šajtović, dvojica branitelja i ja. Odbili smo na mostu njihov napad i nanijeli im gubitke. Sjećam se da je netko od njih trojice rekao: 'Dali smo im po repu, pa nek se sada misle'. Samo sam se nasmijao i odgovorio: 'Dečki, oni mogu za pola sata natrag'. Gospodin Šajtović je na to kazao: 'Samo neka dođu, mi smo spremni!' Ta mi je rečenica i dan danas ostala u sjećanju - ispričao nam je.

Nakon toga je Nikica Burić - Samoborac kao dozapovjednik 1. bojne Sajmište otišao u štab, trojka na položaj i više se nisu vidjeli. Svoje sjećanje na Šajtovića je zaključio rečenicom:

- Opisao bih ga kao velikog čovjeka koji je imao plemenito srce za svakoga od nas i za Hrvatsku.

Stjepan Antolić Tonči je 21 godinom imao zadaću u tom vukovarskom  paklu među ostalim i raspoređivati ljude na stražama. Sjeća se i on Šajtovića.

- Prvih par dana, kao i svi, gledao je jadan gdje je došao, ali mu se brzo svidjela mlađa ekipa, skužio je da smo posebni mi iz 'voda za čišćenje'. Jedanput mi je došao i rekao: 'Svi mi mogu 'napuvati', a ti me možeš poslati gdje god hoćeš!' Valjda mi je to kazao jer smo bili mladi i bezobrazni, pa smo ga na njega podsjećali. 

Tonči je stradao 9. studenog, tenk JNA je grunuo, tada je među ranjenima bio i Jean-Michel Nicolier, a Antolić nikada neće zaboraviti Šajtovićevu reakciju.

- Stalno je bio s nama, a kad sam ranjen po nogama, došao je iznad mene i kuka, čupa se, lupa se po prsima. 'Što je tebe pogodilo, što nije mene?', vikao je. Tu se naš put razišao, više ga nisam vidio... - ispričao nam je Stjepan Antolić Tonči.

Zvonimir Ćurković, tada zapovjednik satnije HOS-a, također se sjeća osebujnog branitelja iako kaže da s njim nije provodio puno vremena jer je trebao djelovati po cijeloj liniji obrane.

- On se stvorio kod nas, nisam ga ni provjerio jer je netko rekao da je 'siguran čovjek'. Zadivljujuće je što je uvijek ostao na položaju, masa ljudi nije moglo izdržati taj pritisak - rekao nam je Ćurković.

- Upao mi je u oči po debelim naočalama i po dobrom duhu, u njemu nisi mogao osjetiti ništa prljavo! Bio je jedno veliko, dobrodušno, drago stvorenje, kao da ga je Bog poslao. Enormna količina duše, srca, samog čovjeka. 'Pao' je s neba, ostao do kraja i iskazao nevjerojatan karakter.

Dodao je da ni danas ne zna njegovu pozadinsku priču, odnosno 'što je tog čovjeka motiviralo'. A to će nam djelomično otkriti njegov sin Igor.

On nam je rekao da mu je otac prošao vojnu obuku, ali nije ostao u vojsci nego je radio u tvornici Borovo. Kako su Ivan i supruga Branka trebali čuvati Igora i brata mu Sašu (1991. su imali 12 i 10 godina), redovito je radio treću smjenu, a upravo je povratak s tog noćnog rada 'kriv' za to što je ostao gotovo slijep. Vozio je biciklu i žica koja je izvirila na stazu mu je iskopala oko. Nekada bi Igora i Sašu čuvao njihov susjed, a kasnije ćete pročitati zašto spominjemo taj detalj...

- Kada je počelo granatiranje Vukovara, nismo računali da će izbiti pravi rat. Našu dječju sobu je pogodio zapaljivi metak te je izgorjela, a pogođeni su i ostali dijelovi stana, pa je otac odlučio da odemo u obližnje selo kod bake. 'Ajte vi lijepo u Čakovce dok se ne smiri', rekao nam je. Računali smo da će sve brzo prestati i da ćemo se vratiti u Vukovar - kazao nam je Igor Šajtović, danas 41-godišnjak.

- Kada smo odlazili, povikao sam: 'Ćaća, pa ić ćeš s nama!', a on mi je odgovorio: 'Ne, ići ćete vi, ja ću ostati ovdje braniti'. Okrenuo se kod portuna i zaplakao, to su bile njegove zadnje riječi koje sam čuo.

Bilo je to puno prije mobitela, a prekinute su bile i telefonske veze s Vukovarom. Tako su bili blizu, a tako daleko. Otac se borio s četnicima u Vukovaru, a njegovoj obitelji su u Čakovcima oni upadali u dom.

- Jedanput je jedan Duško, majčin školski kolega, pijan ušao u dvorište i postrojio mater, brata i mene i vikao da će nas 'ubiti zbog ćaće ustaše'. Naša baka Milica ga je molila 'Nemoj, Dule...', ljubila, pa je popustio - sjeća se i danas Igor Šajtović, a takvih slučajeva je nekoliko doživio. I srećom, preživio.

Bio je i jedan drugačiji slučaj, neprijateljski vojnik se pokazao kao čovjek, iako u trenutku kada je u njihovom dnevnom boravku pio kavu nisu mogli vjerovati u njegove dobre namjere.

- Sjećam se da je mom djedu i baki pokazao put nas djece i rekao: 'Ne trebate se mene bojati, imam i ja dvojicu ovolikih kući, neću vam ništa. Mobilizirali su me, ovo što se događa je grozno, volio bih se izvući odavde...' Popio je kavu i otišao. Kasnije je moja baka pitala za njega, odgovorili su joj samo: 'Ma, nema ga'. Očito su ga 'njegovi' smaknuli, to se često događalo među Srbima.

Spomenuli smo već da bi nekada malog Igora i Sašu čuvao susjed. To je bilo prije bitke za Vukovar. Par dana nakon pada grada taj isti čovjek, Đuro Kljajić mu je ime, upao je u bakinu i djedovu kuću u Čakovcima s misijom koja ledi krv u žilama:

- 'Ivicu smo riješili, tražimo Branku i djecu', rekao je Đuro. Čovjek koji nam je bio kao obitelj nas je želio ubiti. Kasnije smo saznali da ga je naš otac na početku rata zarobio jer je snajperom pucao u naše ljude, odveo ga je u Mjesnu zajednicu, ali ga je očito netko pustio – ispričao nam je Igor.

O sudbini svog pokojnog oca je čuo dosta verzija, od one da se predao do informacije da je viđen u logoru u Srbiji, ali jedino što se može reći kao činjenica jest da mu je tijelo ekshumirano u Lovasu 2004. godine. Po svemu sudeći su ih prethodno tukli i likvidirali na farmi u Dalju. Majka nije dozvolila sinovima da s njom odu na prepoznavanje, a kasnije im je rekla da mu se niti 13 godina nakon pogibije tijelo nije u cijelosti raspalo.

Za nevjerojatno herojstvo Ivana Šajtovića šira javnost je saznala nakon što je Dalmatinski portal objavio priču o 'tajanstvenom dječaku - snajperistu' Igoru Širokom 2020. godine. Ne možemo se nego složiti s njegovim riječima da ovaj čovjek zaslužuje spomenik na kojem piše 'Daj mi nekoga tko vidi'. Najmanje...