Lampedusa, spasonosno tlo - tako blizu, a tako daleko

Jawahir više nije mogla izdržati. Morala je učiniti nešto kako bi spasila sebe, svoga sina i svoje dvije kćeri. Njeno selo u Etiopiji postalo je sasvim nesigurno za život. Otkad joj je muž ubijen, samo zato što nije bio 'pravovjerni' musliman, razmišljala je kako pobjeći iz tog košmara.

Čula je za ljude koji obilaze etiopska sela i nude uslugu organiziranja prijevoza do libijske obale. Tamo su se, opet, nalazili drugi ljudi koji bi organizirali prijevoz brodovima do najbližeg talijanskog otoka Lampeduse ili do Malte. Na brodove su se, naime, ilegalno ukrcavali nesretni ljudi iz Somalije, Nigerije, Sudana, Sirije, pa čak i iz Afganistana. U potrazi ne za boljim životom, nego u potrazi za opstankom golog života, davali bi i sav svoj novac ne bi li se domogli spasonosnog europskog tla.

Odluka

Ono što je Jawahir čula o Europi učinilo joj se kao obećana zemlja u odnosu prema onome gdje je sada živjela. Pa kad je u njeno selo stigao jedan od 'organizatora prijevoza i pokazao joj Lampedusu na mapi, oči su joj se zacaklile. Znala je da mora poći. Znala je i da se, možda, više nikad neće vratiti na mjesto gdje je odrastala, gdje se smijala, rodila djecu, živjela skromno, a opet sretno... sve do onog dana kada su joj preko noći odveli i smaknuli muža.

Jawahir je izračunala: 'Imam za prijevoz do libijske obale i za put do Lampeduse. Još će mi nešto ostati za snaći se u početku. Već ću nekako uspjeti doći do svog daljnjeg rođaka, koji je prije 10-ak godina preselio u Norvešku i počeo normalno živjeti.' Nije htjela ništa više od toga, nego - normalno živjeti...  

Put u crnom mini-busu

Došao je dan kada je neko crno vozilo, nalik na mini-bus, stiglo po njih. Jawahir sa sobom nije smjela ponijeti više od dvije torbice, jer bi 'višak' torbi značilo i zauzimanje mjesta drugim ljudima. Ovako, manje torbi - više ljudi. A više ljudi u vozilu znači i - više novaca u džepu 'organizatora' prijevoza. To je takav put. To je takav svijet... 

U crnom i prilično dotrajalom 'mini-busu' nalazilo se oko 35 ljudi, iako je bilo mjesta za njih 20. Žene, djeca, starci... Jawahir je stajala na nogama gotovo sve vrijeme putovanja, kako bi barem njeno troje djece moglo sjediti na dva pripadajuća sjedala. 

Putovali su dva dana, a zastali su tek u nekoliko navrata, zbog najnužnijeg, i to obično u nekim pustinjskim predjelima. U vozilu se, sve to vrijeme, nije mogla čuti ni jedna glasna riječ, tek poneki šapat upućen prema djeci... Ipak, ljudi nisu gledali sa strane, nego bi jedni druge gledali u oči. Kao da su u tim očima nastojali 'pročitati' zbog čega je onaj drugi sada tu. I svi su, rekao bih, dobro 'čitali'. Nisu ni mogli puno pogriješiti. Oni koji se nalaze u slično teškim situacijama bolje se razumiju. Ne baš uvijek, ali često.  

Ukrcaj na libijskoj obali

Na libijskoj obali ih je dočekalo nekoliko desetaka muškaraca koji su bili 'zaduženi' za ukrcaj. Kako bi putnici, jedan po jedan, izlazili iz vozila, tako bi odmah predavali novac za putovanje brodom. Tek nakon naplate dali su im da na brzinu popiju dva-tri gutljaja vode iz jedne sive kante. Onako, bez čaše, kako i priliči 'bjeguncima'. Zatim su odvedeni, bolje reći, ugurani na brod. 

To je bila neka prigodno uređena, ali dotrajala ribarica, duga otprilike 25 metara, a imala je potpalublje i još dvije gornje razine. Kad je Jawahir s djecom ušla unutra, tamo je već bilo nekoliko stotina ljudi, stisnutih jedni uz druge. Uskoro su pristigla i ostala vozila, dovodeći nesretne i iscrpljene ljude sa svih strana, predviđene za ukrcaj na isti brod. Tako se na njemu našlo čak oko 900 afričkih i azijskih izbjeglica. 

Ni Jawahir ni većina ostalih nisu znali da mnogi slični brodovi, prenatrpani ljudima, nikada nisu ni stigli do Lampeduse. Jawahir se nalazila na srednjoj razini, a uz nju su bila stisnuta njena dječica. Nisu gledala prema moru, nego samo u lice, u oči svoje majke. Znala su da se nešto važno i teško događa. Znala su da bi bez majke bila izgubljena. 'Bože, samo da mi djeca prežive sve ovo...', molila je Jawahir, sluteći da bi nešto moglo krenuti po zlu...

Napeto iščekivanje

Također, ni na ribarici nije nitko međusobno razgovarao. Uz napeto iščekivanje kopna, vladao je samo tupi muk, uz ravnomjerno ljeskanje mora. Ta nadanja da će se domoći europskog tla, uglavnom bi, ali ne uvijek, bila ostvarena . Naime, deseci tisuća izbjeglica u posljednjih je nekoliko godina stupilo na europsko tlo, dočekalo spas, slobodu i nadu u sigurniji život. Ipak, ne bi svi uspjeli preživjeti tako riskantan put. Tako se i ovaj put dogodilo.

Nakon što se ribarica već otisnula od libijske obale nekih stotinjak kilometara, na pola puta do Lampeduse, u njihovoj se blizini oko ponoći našao jedan veći trgovački brod. U tim su trenucima mnogi, htijući se prebaciti na sigurnije plovilo, pohrlili ka strani broda s koje su mogli mahnuti i dozivati iz sveg glasa, ne bi li trgovački brod reagirao, zaustavio se, prihvatio  barem neke od njih.

Tragedija i mali broj preživjelih

Tako pretrpan brod nagnutost na jednu stranu nije mogao izdržati. Jawahir je, poput stotina ostalih, samo otkliznula niz palubu i, zajedno se s djecom, za tren našla u moru... i pod morem. Gotovo nitko nije uspio ni izroniti živ, a oni koji su bili u potpalublju nisu imali baš nikakvu šansu. Ostali su u moru i, skupa s još oko osam stotina nesretnika, završili svoje putovanje.

Preživjelo je, kažu, samo dvadeset i osam ljudi. Među njima i Jawahirin 5-godišnji sin, kojeg je jedan od preživjelih čvrsto privukao k sebi, nakon što je dječak skliznuo s ribarice i pao ravno na njega. Da se održi na površini do dolaska pomoći, ovom čovjeku je pomogao neki komad drva  s broda, koji se našao pored njega. Bio je dovoljno velik da se s dječakom mogao održati na njemu.

Neki među preživjelima kasnije su rekli da je na ribarici trebalo biti ukrcano još tri stotine ljudi, ali su, eto, vidjevši da to i nije moguće, u posljednji čas odustali od ukrcaja dodatnih izbjeglica. Tako su 'organizatori' ovog transporta 'izgubili' predviđenih  600.000 dolara. Svejedno, ni ovako im nije loše. Sve do jednog Dana...

Na klupi ispod palme

Što reći na sve ovo? Možda trebamo samo šutjeti. A ponekad trebamo, ako ništa drugo, zastati barem na trenutak i pokušati samo zamisliti kako to milijuni ljudi oko nas danas žive i kako to umiru... Imati sućuti, pustiti suzu... Kao znak da smo još tu... Da još, kao ljudi, nismo umrli ili otupjeli.

Pa dok šetamo preko Rive ili dok sjedimo na klupi ispod palme, dobro nam je zagledati se prema moru i, makar, pomoliti za one (još uvijek) žive, a na čijem je mjestu bilo tko od nas mogao biti. Pa, iako smo mogli biti rođeni i u Kanadi, i u Švicarskoj ili u Švedskoj, mogli smo biti rođeni i u nekom od tih etiopskih ili sirijskih sela.

Na koncu ću reći da, unatoč ovakvoj strahoti, vjerujem u višu pravdu i ravnotežu koja se proteže dalje od ovozemaljskog trajanja. Vjerujem da postoji bolje mjesto koje nadmašuje ne samo sve strahote, nego i sve čari ovoga svijeta. 

Također, vjerujem da to mjesto i spas može svatko iskreno prizvati i u posljednjim trenucima života. Kao što je to, nadam se, učinila Jawahir i drugi na tom krhkom brodu. Na tom putu iz pustinje prema obećanoj, sigurnoj i mirnoj zemlji.

'Lutahu pustinjom, u samoći pustoj, puta ne nalazeć do naseljena grada.

Tada zavapiše Gospodinu u svojoj tjeskobi, i on ih istrže iz svih nevolja.' (Psalam 107:4,6)