Nepo Kuzmanić: Otkrivamo korijene obitelji Emanuela Vidovića i splitskih doseljenika iz njegova vremena

U televizijskoj seriji o splitskom slikaru Emanuelu Vidoviću bilo je vrlo malo riječi o njegovim korijenima, a još manje o demografskim i socijalnim kretanjima u gradu u kojem se on rodio, umro i proveo največi dio svoga života.

U seriji se netočno konstatira da je slikarev otac Ivan, koji je umro kad je Emanuelu bilo sedam godina, doselio iz Biskog. Nepobitna činjenica jest da je iz Biskog doselio slikarev djed Josip, sin Jurja Vidovića i Kate Šimunić (možda Šimundža), koji je 1841. godine u Splitu oženio Poljičanku Martu Sinovčić iz Srinjina.

Josipa Vidovića nalazimo u maticama kao cestara (stradino) da bi prilikom smrti 1900. u dobi od 91 godine bio zapisan kao nastojnik cesta u mirovini. Josip Vidović je nastanjen na Lučcu kojem je ostao vjeran do svoje smrti. Njegovi sinovi su se iselili u Varoš, dok ostale Vidoviće nalazimo u Gradu (Sv. Duje). Emanuelov otac Ivan, rođen u Splitu 1845., oženjen Solinkom Paškvom Grubić zabilježen je kao obrtnik, odnosno vlasnik dućana (bottegajo). Ivanova sestra krojačica Marija udaje se 1866. za Splićanina Luku Buja, obrtnika korijenima iz Trogira, dok se druga sestra Jerka civilnog statusa udaje 1883. za trgovca Matu Vidovića iz Biskog, vjerojatno daljeg srodnika.

U Splitu u drugoj polovici XIX stoljeća nalazimo i mastioničara (tintore) Grgu Vidovića iz Biskog, koji se ženio dva puta, ali je umro bez potomaka. Evidentno je da nakon cestara Josipa, koji je u Splitu živio gotovo šezdeset godina, u gradu nalazimo još dvije obitelji Vidović iz Biskog koje se brzo uspinju u socijalnom statusu. Ivanov brat, Emanuelov stric Frane zapisan je prilikom vjenčanja s Giovannom (splitski Jovanom) Jakaša 1882. kao mastioničar (očito je radio kod svog srodnika Grge koji je umro 1889. u dobi od 55 godina) da bi prilikom vjenčanja svog sina apsolventa Grge sa Franinom Ozretić 1911. godine bio zapisan kao posjednik.

Emanuelova sestra Antica (četiri godine mlađa od slikara) udaje se 1901. godine za Antu Grabovca činovnika iz Sinja. Slikarev prvi rođak (sin tete Jerke) trgovac Ljubo Vidović ženi se 1908. godine Marijom Zaninović iz Starigrada, građanskog statusa, dok se Ljubina sestra Antica 1910. godine udaje za Salvatore Morinija, trgovca iz Rijeke.

Iz iznesenog je evidentno da se svi članovi obitelji Vidović vrlo dobro snalaze u Splitu uz brz uspon na socijalnoj ljestvici. Inače, Bisko je naseljeno za vrijeme ili nakon Morejskog rata (1684-1699) iz Bosne onog vremena. Interesantno je da u popisu Splitske nadbiskupije iz 1725. godine među trideset četiri obitelji u Bisku ne nalazimo Vidoviće. Zaključak prema kojem su se Vidovići kasnije doselili ne bi bio korektan. Ja sam naime vrlo često govorio da su brojne obitelji iz Dalmatinske zagore mijenjale svoja izvorna prezimena.

Tako su primjerice Šimundže iz Biskog vjerojatno potomci Šimuna Sučića-Lilkušića iz popisa 1725. godine. Na sličan način bi Vidovići mogli biti potomci Vida Čehajića (2 člana obitelji) ili što je znatno vjerojatnije Vida Sučića-Mihovilovića (5 članova obitelji) iz istog popisa. Naime, Vito Mihovilović iz Biska, vjerojatno vojnik u tzv. Malom ratu (1714-1718), se 1716. godine u Splitu oženio Dominom, udovicom Jakova Svečanina (Suechianin) iz Sinja. No, nema nikakve sumnje da je prezime patronimik nastao po rodonačelniku Vidu koji čuva spomen na sveca Vitusa s početka četvrtog stoljeća. Pretpostavivši da prosječna generacija iznosi nešto više od trideset godina, sljedio bi zaključak da je cestar Josip (djed Emanuela Vidovića) šukununuk Vida (Vito) Mihovilovića, te da su Vidovići nakon 4-5 generacija u Biskom preselili u Split.

Vidović je inače vrlo rašireno prezime, tako da u Splitu u XIX i XX stoljeću nalazimo prezimenjake s Brača, Hvara, Visa, te iz Dubrovnika, Makarske, Primoštena, Šibenika, Skradina itd. U Hrvatskoj je broj Vidovića od 4000 u 1948. narastao na 7100 u 2001., u Splitu od 93 na 550, te u Zagrebu od 205 na 900. Mislim da čak i nije nepotrebno isticati da svi Vidovići nisu u srodstvu, te da čuvaju spomen na različite rodonačelnike istog imena, rođenih u različitim mjestima u različitim vremenima.

 U Splitu su se krajem XIX i početkom XX stoljeća događale značajne socijalne i demografske promjene.Tako pojedine stare obitelji izumiru i iseljavaju (potrebno je kazati da se iseljavaju i sve one obitelji kojima je splitski okvir iz bilo kojeg razloga bio preuzak) dok se pojedine siromašnije obitelji (težačke i obrtničke) uspinju u socijalnom statusu. U Split se nadalje useljavaju obitelji iz njegove okolice, iz područja ondašnje Austro-Ugarske kao i iz Italije.

Brz rast Splita ilustriraju podaci prema kojima je broj stanovnika od 10757 u 1857., porastao na 21407 u 1910., te na 35322 u 1931. godini. Kad je o useljavanju riječ, dominiraju oni s radničkim zanimanjem, od kojih se brojni vrlo brzo uzdižu u socijalnom statusu, ali i oni s fakultetskim obrazovanjem. Velika većina useljenika, unatoč prisutnom animozitetu prema 'fureštima' (više zastupljenom kod neobrazovanijih, a posebno onih koji osim stoljetnog prisustva u Splitu nisu imali što ponuditi), željela je što prije postati Splićanima, kako po opredjeljenju tako i po djelovanju, doprinoseći demografskom, gospodarskom i kulturnom razvoju Splita. Kako bi detaljnije obrazloženje iznesenih tvrdnji zahtijevalo znatno više prostora, ja ću ih ilustrirati s dvadesetak primjera. 

Neprijeporni vođa narodnjaka u pobjedi nad autonomašima 1882. godine bio je došljak, doktor prava i odvjetnik Gajo (Gaetano) Bulat (1836-1900), splitski gradonačelnik, rođen u Supetru na Braču, sin suca Frane, rođenog u Šibeniku, i Giovanne Farolfi iz Visa, korijenima s Krete. Dodat ću da je borba autonomaša i narodnjaka imala uz ostalo dimenziju konfrontacije starosjedilaca i došljaka, bilo u doslovnom ili u socijalnom smislu. Splitski gradonačenik bio je odvjetnik Vicko Mihaljević (1861-1911) sin radnika iz Ostrvice poljičke i 'mulice' (otac je nije priznao) Domine Ivanović iz Sutivana na Braču, bolje poznat kao dotur Vice iz 'Velog Mista', kome je Smoje produžio život.

Jedan od najistaknutijih splitskih političara s kraja XIX i početka XX stoljeća jest doktor prava, odvjetnik Ante Trumbić (1864-1938) sin težaka Mihovila Trumbića i Ane Šegvić, tek nešto bogatijih od prosječne težačke obitelji. Skladatelji Josip Hatze (1879-1957), Ivo Tijardović (1895-1976), Jakov Gotovac (1895-1982) su rođeni u Splitu, dok su posljednja dvojica umrla u Zagrebu u kojem su jedno vrijeme i djelovali. Josip Hatze je bio sin pekara, rođenog u Trstu i Splićanke, također pekarice Franine Bonačić. Ivo Tijardović je bio sin doseljenika iz Donjeg Doca u Poljicima i poslužnice Marije Parčina iz Kladnjica.

Premda su Gotovci iz Vinova prisutni u gradu od prve polovice XIX stoljeća (vrlo brzo se uzdižu u socjalom statusu), Jakov Gotovac je sin došljaka Petra iz Vinova koji je 1894. godine oženio Ivanicu Ćezo, poslužnicu iz Donjeg Muća. Od slikara ću uz Vidovića spomenuti Virgila Meneghela (1876-      ), Antu Katunarića (1877-1935), Anđela Uvodića (1881-1942), Jerolima Mišu (1890-1970) i Marina Tartagliu (1894-1984).

Meneghello je potomak obrtničke obitelji doseljene iz Trogira 1771. godine, predstavnik četvrte generacije rođene u Splitu, te sin mešetara Duje i Emilije Donadini. Njegov brat Armand bio je orguljaš i kapenik stolne crkve, dok se sestra Darinka 1904. godine udala za slikara, književnika i novinara Antu Katunarića. Katunarići iz Poljica su doselili u Split nakon velike kuge (1606. godine) i do kraja XIX stoljeća su gotovo isključivo težaci (uz ponekog svećenika). Antin otac Jakov, koji je 1869. oženio Luciju Katunarić-Domilija, zapisan je prilikom smrti kao posjednik. Anđelo Uvodić, kao i njegov poznatiji brat književnik Marko Uvodić (1877-1947) bio je sin krčmara (splitski oštara) Marka sa Klisa i njegove suprge Antice Meštrović, posužnice također sa Klisa.

Jerolim Miše je sin postolara Ivana (Ivanov otac nadničar Marin iz Okruga na Čiovu je 1844. godine oženio Splićanku Baru Radmilović) i Matije Salustri-Aleš, čiji je djed Alessio Salustri iz Molfette u Apuliji 1815. godine oženio Splićanku Mandu Tangar-Radinović. Matijin otac, brat i stričevi su bili vrlo ugledni bojadisari (pituri) kojima je Jerolim Miše pomagao, izdigavši 'piturstvo' predaka na znatno višu razinu. Miše je umro u Splitu iako je značajan dio života proveo izvan njega ,ponajviše u Zagrebu.

Marino Tartaglia, Splićanin iz stare patricijske obitelji, prisutne u gradu od XII stoljeća, a vjerojatno i ranije, sin je doktora prava Jerolima i njegove supruge Vere Klofutar. Već kao mladić često izbiva iz Splita, da bi zadnje 53 godine života proveo u Zagrebu. Poljička obitelj Bilinić kontinuirano je prisutna u Splitu od 1609. godine. Do početka XVIII stoljeća su težaci, a nakon toga obrtnici, da bi njihova najznačajnija osoba  bio Pavao Bilinić (1860-1954) klesar i kipar, koji se 1887. oženio Reginom Vechietti, kćeri graditelja i slikara Emilija Vechiettija (1830-1901).

U radionici Pavla Bilinića , prve korake će napraviti Toma Rosandić (1878-1958) i Ivan Meštrović (1883-1962). Pavao Bilinić, nakon završetka Prvog svjetskog rata napušta Split i zajedno sa sinom, arhitektom Haraldom (1894-  ) odlazi u Zagreb. Rosandići najvjerojatnije iz Bosne onog vremena prisutni su u Splitu od 1700. godine, te se nakon težačke faze snažno okreću prema zanatima. Tako je Toma Rosandić koji je 1826. oženio Mariju Popović-Dageta, zidar, kao i njegov sin Ante (otac kipara Tome Rosandića) koji je 1875. oženio Anticu Mulanović, krojačicu iz Starog Grada na Hvaru. Toma Rosandić je veliki dio života proveo izvan Splita, ponajviše u Beogradu, da bi se pred smrt vratio u rodni grad.

O Meštrovću, rođenom u Vrpolju, koji je u Splitu boravio samo manji dio života, reći ću da je zadužio grad kojem duguje svoje početke. Svjestan da sam propustio navesti vrlo značajan broj osoba, spomenut ću poljičku obitelj Karaman, prisutnu u gradu od sredine XVII stoljeća koja se u XIX stoljeću snažno uzdiže u socijalnom statusu dajući brojne odvjetnike, suce, liječnike, povjesničare, od kojih ću spomenuti Josipa Karamana (1864-1921 ) osnivača kinematografije u Splitu. Navest ću i obitelj Bettiza-Smachia-Ossibov, osnivače cementne industrije,te došljaka Jakšu Račića (1868-1943), koji je rođen na Vrbanju na Hvaru, a ubijen u Splitu. Liječnik Jakša Račić, koji je u Splitu završio klasičnu gimnaziju, otvorio je početkom XX stoljeća privatni sanatorij s prvim rendgenom u gradu. Jakša Račić bio je ravnatelj bolnice, splitski gradonačelnik kao i predsjednik društva 'Marjan' gotovo 25 godina, dajući nemjerljiv doprinos uljepšavanju ovog splitskog dragulja. Dodat ću i potomke financa (naši Zagorci bi rekli vilance, ističući averziju prema slovu 'f') od kojih posebno ističem obitelji Bombardelli (Tirol), te Prijatelj (Perjatel) i Slapničar iz Slovenije.

 Iz iznesenog je evidentno da su se u Splitu iz Vidovićevog doba odigravale intenzivne demografske i sociološke promjene, ali da su se svi sudionici trudili da na dotadašnjim splitskim dostignućima podižu i unaprjeđuju novi grad, odajući mu poštovanje, ali i dokazujući vlastitu vrijednost. U skladu s iznesenim oni su željeli što prije postati i biti priznati kao Splićani, ostavljajući animozitete onima koji počesto nisu nadilazili razinu ameba. Bitna karakteristika navedenog razdoblja jest promicanje stvaralaštva i pozitivne selekcije koja je omogućavala visoke socijalne skokove već u prvoj generaciji, te racionalnu dinamiku promjena čime se u kasnijim vremenima baš i nismo mogli pohvaliti. Intenzivno miješanje došljaka i starosjedilaca bilo je vrlo djelotvorno, a kao što bi moja pokojna baba Franina rekla: Baštardi najlipje pivadu.