Odlazak anesteziologa - ostanak 'en estos' stanja?

U posljednje vrijeme sve je veći broj odlazaka hrvatskih liječnika na rad u neku od zemalja EU-a. Naime, u Njemačkoj, Švedskoj, Irskoj, Velikoj Britaniji, a i u drugim članicama Unije nedostaje internista, ginekologa, medicinskih sestara, a posebno anesteziologa. Razlog odlazaka naših vrhunskih liječnika, i to u prosječnoj dobi od oko 40 godina, sasvim je razumljiva: nedostatne plaće, iznimno naporan rad i obespravljenost struke u vlastitoj državi.

Ono što posebno zabrinjava jest to da će se taj trend, po svemu sudeći, nastaviti u bližoj, ali i daljnjoj budućnosti. Naime, profesori medicinskih fakulteta otkrivaju kako njihovi studenti  svoju životnu perspektivu sve više vide u inozemstvu. 

Slijedom činjeničnog stanja, predsjednik Hrvatske liječničke komore dr. Hrvoje Minigo upozorava da bi se Hrvatska uskoro mogla suočiti s ozbiljnim problemom nedostatka doktora medicine i zdravstvenih radnika. Također, izražava nadu da to neće dovesti do kolapsa zdravstvenog sustava, ali da takav trend može uvelike ugroziti dostupnost i kvalitetu zdravstvene zaštite, uz pogoršanje stanja s listama čekanja. U svezi s tim, u hrvatskim bolnicama danas, primjerice, ima oko 650 anesteziologa, a nedostaje ih gotovo 200 da bi sustav normalno funkcionirao.

Svatko od nas može zamisliti što to zapravo znači. Među ostalim, lako je predvidljivo da će liječnici koji ostanu u Hrvatskoj biti preopterećeniji i da će neki od njih, uza sav trud, više griješiti. Netko će od nas, ili netko iz naših obitelji to zasigurno iskusiti na vlastitoj koži. Zato, ako se takvo što bude učestalo događalo, za očekivati je sve veću frustriranost građana, tj. (potencijalnih) pacijenata, ali i liječničkog kadra. To bi, opet, za posljedicu imalo daljnji egzodus medicinske struke s jedne strane te produbljivanje opće nesigurnosti među korisnicima usluge.

Kad o ovome razmišljam, ne mogu se oteti uvjerenju da sve to nije tako moralo biti. Naime, poput pojave sustavnog osiromašivanja gospodarstva, školstva i kulture, i pojava sve većeg osiromašivanja zdravstvenog sektora uglavnom je posljedica 'velike pljačke vlaka' koja se događala u proteklih dvadesetak godina. Stoga je sasvim logično da hrvatski 'vagoni' polako, jedan za drugim, iskaču iz svojih tračnica. 

Problem je u tome što se u tim vagonima ne nalaze krumpiri, nego ljudi, pa imamo sve više ogrebanih, ranjenih ili čak mrtvih. Sve je više onih koji su zbog te 'pljačke vlaka' još uvijek pod sedativima, kao i onih koji još uvijek 'krvare' i žive pod 'općom anestezijom'. Barem dok se ne pojavi pravi liječnik koji će postaviti pravu dijagnozu, pripisati pravi lijek. I koji će potrebnu operaciju nad pacijentom uspješno izvršiti. Naravno, ukoliko pacijentova duša, prije toga, sasvim ne iskrvari.

Sve upućuje na to da smo, u većini, društvo koje se nalazi pod nekom vrstom kolektivne anestezije. Kao da su nam neki nevidljivi i misteriozni anestetici poprilično otupjeli i duh i dušu i tijelo. Živi smo, a kao da i nismo baš. 

Inače, riječ anestezija dolazi od grčkih riječi en estos, što znači - 'bez osjećaja'. S jedne strane, sve nas boli, a s druge strane - ništa ne osjećamo. Ne pomičemo se. Umrtvili nas drugi, a još više - sami sebe. Jer smo, uz časne iznimke, u vagonu mirno sjedili, šutjeli ili samo šaputali, dok su ispred naših očiju uzimali sve što se dalo uzeti: stolove, stakla, jastuke, naslonjače... Kako se ono kaže - od igle do lokomotive. Pa su, eto, zbog naše šutnje, uzeli - i lokomotivu. Sad se vozimo tko zna gdje. Sad slobodno možemo pjevati s Talking Headsima - Road to Nowhere.

Ipak, na koncu poruka onim liječnicima koji u potrazi za boljim životom imaju namjeru otići iz svoje domovine. Od svoje rodbine i svojih prijatelja iz ulice. Nitko vas, naravno, nema pravo osuđivati zbog vašeg, mogućeg, odlaska. Vi najbolje znate kako vam je... Ali, htio bih, unatoč svemu, da znate da će ova zemlja bez vas svakako biti dodatno osiromašena. Bez vas će ovi ljudi biti još slabiji i još bolesniji. Bez vas, opće stanje 'pacijenta' će se znatnije pogoršati. 

No, to i ne bi bila najgora stvar za nas. Najgora stvar bi nam bila kad bismo, sutra, i na samom rubu života, gajili iluziju da se ovakvi kakvi jesmo, sami možemo podići iz grogirajućeg stanja.

A što drugo reći nego: Bože, ne ostavljaj nas. Ozdravi nas... U duhu i duši i tijelu našem! Probudi nas da ne budemo više u tom en estos stanju. Da ne budemo bez osjećaja za Tebe i za ono što je zbilja dobro, istinito, požrtvovno, plemenito i hvale vrijedno. 

Jer ako takvog osjećaja ne bude bilo - neće biti ni nas. Bit će ravna linija na ekranu.