Pročitajte ovaj članak, pa ni vi vjerojatno nećete žaliti za ukinutim potporama za samozapošljavanje

Ukinute su potpore države za samozapošljavanje. Ispričavam se, porezni obveznici prestali su plaćati stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa. Jer, da ponovim (i ponovit ću još 100 puta), država nema novca, sve što plaća prethodno uzme iz vašeg džepa (okej, u ovom slučaju se manjim dijelom radi o sredstvima iz EU fondova).

Eto, uvedena prije nekoliko godina, sad neslavno, bar za sada, završava svoj put. U 2015. godini paket 'stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa' iskoristilo je 32.494 zaposlenika. U biti, ne znam jesu li oni zaposlenici ili ne, jer paket kaže - bez zasnivanja radnog odnosa... No, dobro, to je manje bitno. Pogledajmo kako stojimo s tim politikama za zapošljavanje. Prema podacima HZZ-a u 2016. godini paketi potpore su sljedeći:

U 2016. godini za provedbu mjera aktivne politike zapošljavanja u državnom proračunu osigurano je 268.520.430,00 kn na poziciji aktivne politike zapošljavanja te 10.785.000,00 kn na poziciji programa za Rome uz planirane novčane naknade za novčane pomoći i putarine vezane uz provedbu mjera aktivne politike zapošljavanja od još 444.000.000,00 kn. To je ukupno 723.305.430,00 kn. Broj zaposlenih u prvom kvartalu 2016. godine jest okvirno 1.554.000. Odnosno, svaki zaposleni platio je za navedene potpore 465,45 kn izdvojenih u proračun za tu namjenu. I od toga se financiraju ti mladi, nezaposleni, Romi, sezonci itd.

Naravno, postavlja se pitanje: zašto se od jednih oduzima da bi se drugima dalo, ako su drugi voljni raditi za 1600 kn? Ako su oni voljni raditi (a itekako su voljni), zašto onda država ne dopusti legalno davanje plaće od 1600 kn, već se poslodavcu isto onemogućuje zakonskim propisima o minimalnoj plaći? Događa se apsurd, poslodavci imaju slobodnih radnih mjesta, nezaposleni su voljni raditi za 1600 kn, a u isto vrijeme im država to onemogućava! 

U jednoj od prethodnih kolumni osvrnuo sam se na minimalnu plaću, no ta tema se svako malo nađe na tapetu. Postoje mnoge ilustracije (primjer 1, primjer 2) koje ukratko objašnjavaju apsurdnost, no to našim političarima ne smeta. 

Nažalost, krajnji je rezultat svih ovih poteza za Hrvatsku poražavajući. Mladi nezaposleni ljudi kući gledaju TV, a poduzetnici ne ostvaruju maksimum dodatne vrijednosti. Hrvatska je po nezaposlenosti mladih druga u Europi. Čak je i majka država to shvatila, a to su pokušali riješiti prelijevanjem 465,45 kn iz džepova zaposlenih u džepove nezaposlenih. I to naravno po principu propale planske ekonomije.

Ta mjera nije uspjela jer je isteklo vrijeme u kojem su mogli raditi za plaću nižu od minimalno propisane i tako stjecati nužno iskustvo za daljnje napredovanje ili samozaposlenje. 

Onda se postavlja pitanje: pa zašto to onda država radi? E, to vam je jako jednostavno. U Hrvatskoj se teško dolazi do posla. Onaj tko radi i još uz to redovno prima ugovorenu plaću je sretan. Nezaposlenih je vojska. I onda je lakše kupiti iz džepa zaposlenih malo socijalnog mira. Jer zaposleni se neće puno buniti u strahu. Onda uzmi malo od zaposlenog, recimo 465,45 kn i prebaci onom koji nema. Jer lanac je zeznut. Ako se porezi smanje, a ne povećaju, nema dovoljno novca za zapošljavanje preko političkih veza, ako nema zapošljavanja preko političkih veza, onda manje ljudi glasuje za tebe, ako manje ljudi glasuje za tebe onda i teže dolaziš na vlast ili je zadržavaš. Ako si na vlasti, a porezi su mali, tvoj je politički utjecaj na ekonomiju malen. 

Dakle, što su porezi viši, utjecaj politike jest snažniji. Tko se još sjeća, recimo, napada na ministra financija kada je uveden PDV od 22 posto? Tada su svi vikali kako je to previsoka stopa! A od tada se dizala prvo na 23, pa potom na 25 posto. 

Sada više onih 22 posto i ne zvuči tako loše…